tuga

test

Razgovarao sam s glavnim urednikom jedne renomirane nakladničke kuće. Zainteresiran je, misli "da tu nešto ima", trebam još malo cijelu stvar doraditi, selektirati, začiniti....Samo što vam ne mogu još otkriti o čemu je riječ. No, molim Vas da odgovorite na ova pitanja jer će mi to biti dobre smjernice u daljnjem pisanju.

Test za čitatelje mojih priča (odgovorite kako bih imao povratnu informaciju od čitatelja)

1. Priče su mi
a) banalne
b)dosadne
c)zanimljive
d)dobre
e)-----(upišite što god želite)

2. Pričama nedostaje
a)dijaloga
b)opisa
c)napetosti
d)atmosfere
e)-----(upišite što god želite)

3.Priče mi se sviđaju/nesviđaju zato što ----(upišite što god želite)

4. Napravite rang listu mojih priča ako vam se da (od 1-10)

5.Vraćam se uvijek iznova čitati priče koje piše Topsicret jer ----(upišite što god želite)

Hvala svima koji odgovore na postavljena pitanja.

sivilo modrine

"Hodamo u tišini, cesta je uska i puna zavoja, a s obje strane, gusto nisko raslinje prekriva kamenite uzvisine. Lijep je osjećaj biti među brdima. Pješačimo do jezera koje nema ime, oni koji znaju gdje se nalazi i koji su ga vidjeli, zovu ga tek jednostavno " modro jezero" prema fascinantno čistoj boji i sličnošću s modrinom nečijeg pogleda. Ne mogu se sjetiti kakve su boje njene oči. Suludo je to, te bih oči prepoznao i u tami, i između mnoštva drugih očiju, no ne znam kakve su boje jer ih nikada nisam vidio onako kako ih vide normalni ljudi. Naime, ja sam jedan od onih daltonista kojima je svijet crno bijela zabava, zapravo posvemašnje sivilo udruženo s izraženim osjetilom za mirise i zvukove. Jednom mi je njen profesor glazbe rekao o kojoj se boji radi, no ja sam naprosto zaboravio. Da, imala je profesora pjevanja, sanjala je o tome da će jednog dana pjevati u nekoj opernoj kući, a ni ja ni on joj nismo imali srca reći da od njenih snova nema puno vajde jer glasa za takvo nešto naprosto nema. Mogla se truditi iz petnih žila, no pjevala je tek prosječno. Lijepo, ali prosječno.
Bodrio sam je, plaćajući joj sate, te sam umjesto da novac investiram u nekakvu kućicu za odmor ili brod, pa da joj priuštim vikend za pamćenje, razbacivao papirne novčanice jednako kao da sam njima pripaljivao cigarete.
A onda me je prevarila. Rekla mi je da se udaje za profesora. On je razumije i uz njega joj se čini da bi mogla biti bliže ostvarenju svojih snova.
Prešutio sam joj da je on vrlo razuman čovjek te da najbolje od svega razumije govor tijela mlade žene. Njen jednako dobro kao i drugih žena.
S moje lijeve strane hoda debeli mladić, gubi dah i od lagane šetnje, mrmlja sebi u bradu da namjerava zaustaviti prvi automobil koji naiđe i odvesti se natrag, jer što je njemu trebalo toliko pješačenje kad ga jezero niti ne zanima. Osjećam se bijedno jer sam ga upravo ja nagovorio da krene s nama.
Ispred mene su plavokosi muškarac i plavokosa žena. Vlasi im se sjaje na suncu što zalazi i mene uznemiri mogućnost da padne mrak prije nego stignemo na odredište. Ne znam zašto, ali mrak je puno mračniji u prirodi, tamo gdje nema kuća, rasvjete i lako je zamisliti da se u grmlju krije opasnost, da je u vodi nešto neshvatljivo strašno, i da nečiji dah plazi po vratu. Stegnem okovratnik jakne jače. Hladno je noću na visini.
Jablani što su rasli oko jezera uzdizali su se gotovo dotičući oblake, natopljene kišom. Bojao sam se i grmljavine na otvorenom, proloma oblaka i kiše što bi mogla krupnim, divljim kapima uznemiriti jezero lupajući o njegovu glatku površinu čineći ga namreškanim. Kiša pretvori jezero u naboranog starca.
Želio sam u ovom imati nekoga koga ću držati za ruku dok hodam. Nekoga kome ću dati mirisne cvjetove nevena, ljekovite biljke što u ovakvom podneblju lijepo uspijeva.
Snatrio sam o ljudima što su na obalu jezera dolazili prije stotinu ili dvije stotine godina. Kladio bih se da su nosili pletene košare obložene kariranim stoljnjacima i u njima preprženi kruh namazan paštetom od guščije jetre. Ili možda pečene kokoši prelivene maslacem.
Prije pola stoljeća na jezero su valjda dolazile žene napuniti posude vodom, one iste žene što su u nedostatku muževa izgubljenih u ratnim vihorima, morale same obrađivati vinograde i polja.
Sjeo sam na nešto što je sličilo na grob. Plavokosi muškarac je nasmijao ženu doskočicom da je riječ o grobu "neznanog junaka". Zapravo se radilo o nekom dijelu pumpnog postrojenja za crpljenje vode.
Voda je izgledala blistavo. Okružena svim tim raskošnim biljem što se u njoj zrcalilo, naprosto je mamila da se zapliva.
Skinuo sam sa sebe sve osim traperica i prepustio se da me voda povuče na samo dno.
Nisam mario za uspaničene poglede ni za hladnoću vode. Želio sam biti mokar. Želio sam da mi voda uđe u uši ispere misli što me opsjedaju. Ona je s njim, vrijeme je da to shvatim, prihvatim i krenem dalje.
"Ne volim ga, ne kao tebe" - rekla mi je danas u jednom trenutku kada je bila uvjerena da je on ne može čuti. "Ali, on mi je suđen na način na koji ti nisi".
Klimnuo sam glavom i rekao da razumijem. U sebi sam pomislio da bi mi bilo draže da nisam pošao s njima na ovaj izlet.
Ali što je tu je. Nisam joj rekao kako sam osjetio olakšanje zatekavši ih u jednoj lascivnoj pozi, sjedila je na stolici raširenih bedara između kojih je on zavukao ruku, s jednom dojkom nabrekle bradavice oslobođene spona tkanine posve prepuštene milovanju njegovih usana. Mislili su valjda da je to dovoljno za utažiti strast, ali ne i previše za pretvarati se da se ništa ne događa ako netko iznenada naiđe. Nisu me čuli. Ljudi zaneseni tjelesnim užicima, ne čuju ma kako im u normalnim okolnostima sluh bio razvijen.
Ne samo da me nisu čuli, nego me nisu ni vidjeli, što mi je dalo vremena da se smjestim u kut prostorije naslonjen na zid i osmotrim ih intenzivnije nego ikada.
Lecnuli su se tek kada sam zapalio cigaretu, učinio sam to osvetnički upravo u trenutku kada je dosezala vrhunac sklopljenih očiju. Zaustavila se u grču, njegova se ruka povukla, a usne odvojile od kože i sva je čarolija nestala.
Ostala je samo u bijelo oličena prostorija, glasovir, dvoje postiđenih ljudi i jedan ravnodušan muškarac koji zapravo ni ne zna zašto se nije okrenuo i otišao, nego je ostao pretvarajući mučnu situaciju u nešto jako razumljivo i uobičajeno među ljudima. Ljubavi se rađaju, pa tako i prolaze. Rekao sam im da sam zbog njih sretan, te da to ne znači da bi jedni druge trebali izbjegavati.
Vjerojatno im je laknulo. Mjesecima poslije, oni su još zajedno, a ja sam s njima na jezeru čiju modrinu boje ne mogu pojmiti.
Ronio sam sve do druge obale. Jezero je malo i lako ga je preplivati, potrebno je svega nekoliko minuta. Smiješno, teško je plivati u slatkoj vodi, gotovo stalno čovjek ima osjećaj da propada boreći se da ga lakoća vode ne odvuče na dno. Prisiljavao sam se ne razmišljati o vodenim zmijama i nekim travama što su rasle iz vode.
Kad sam se vratio na obalu, mokar i pothlađen,ali osvježen, ona je plakala.
"Mislila sam da se želiš ubiti" - grlila je muškarca i jecala."I on je to mislio, ali ne želi priznati, sad kad te vidi da si živ i zdrav" - prijekor u njenom glasu nisam mogao negirati.
"Želio sam vidjeti kako svijet izgleda kada se gleda ispod vode, kako izgleda nebo gledano pod prizmom površine jezera. Ništa drugo. Nadao sam se da ću spoznati boje. Na žalost sve je ostalo jednako sivo kao i ranije."
Vjerojatno bi se, da su bili sami, spustili u travu i milovali jedno drugo do zalaska sunca, a zatim bi vodili ljubav skriveni od ljudi, zaogrnuti mrakom. Ovako su se samo držali za ruke.
Vraćali smo se u tišini. Bio sam siguran da mogu zamisliti kako izgleda modrina. Sivo poput neba u suton."

preko ruba

"Uz staru kuću cvjetala je ružičasta ruža penjačica, raskošno razgranatog stabla bila je lijepa opreka sivim zidinama od kamena i neke priproste vrste žbuke, koja je bila jedva primjetno vezivno tkivo, sraslo s tlom, upijeno u sivilo građevine, čineći je još uvijek čvrstom. Vjetar se poigravao laticama pupoljaka, a bilo ih je na stotine. Jedno sam se vrijeme zabavljao brojeći ih, no ubrzo mi je ta besciljna igra dosadila. Pušio sam vukući dim za dimom, osjećajući opor miris duhana kako mi se uvlači u pamučnu košulju što sam je jutros odjenuo mirisnu i čistu. Gadilo mi se to, a nisam mogao ništa protiv poriva koji je bio jači od onog dijela mene što se protivio smrdljivim vlasima kose i smrdljivim tkaninama. Stoga sam izlazio vani, na ulicu.
Djeca su se igrala skrivača. Ulica je odjekivala od njihovih koraka i glasova, čuo sam poznate brojalice vlastitog djetinjstva i vidio razbijena koljena od trčanja, upravo onakva kakva su bila moja, jednom davno, dok su se godine brojale jednoznamenkasto. U njihovim vrsicima odzvanjalo je nadolazeće ljeto, točno sam ga mogao osjetiti, i suhoću zraka i vrelinu podneva i snagu večernjeg vjetra.
Kad zatvorim oči, vidim je naslonjenu na drvenu ogradu stepeništa, nasmijanu, kako priča, usne joj se miču i ja poželim da znam, kao gluhi, vještinu čitanja s usana, jer bih tada mogao razaznati što mu to govori dok je on nudi prženim lješnjacima, držeći joj nadlakticu u svojoj ruci.
Duboko u sebi, ne i u stvarnosti, zaletio sam se trčeći do ograde i gurnuo je. Jasno sam čuo lomljenje drveta i njeno je tijelo proletjelo pokraj njega prepuštajući se slobodnom padu što nije mogao trajati više od sekunde, nedovoljno čak i da shvati što joj se događa, dostatno tek da je obuzme strava i uroni svom silinom u njene oči iz kojih je izbijala poput vrela. Zbunjenost, nevjerica i prepast, sve izmiješano u taj jedan dijelić vremena. Tup udarac o pod i muškarčev vrisak.
Nevjerojatno je da i muškarci znaju vrištati. Smiješno za nekoga tko je već duboko zagazio u pedesete i smatra se ozbiljnim čovjekom.
Trag tanke linije krvi protezao se od ruba usana, onih istih koje su se tako lijepo znale otvarati i pretvarao se u razlijevajuću lokvu, brže od misli. Nisam stigao ni pomisliti da je iz nje istjecao i život skupa s rubinskom tekućinom, a pogled joj se već ukočio zaleđen u vremenu.
Strka koja je nastala, topot bezbroj nogu, glasovi uspaničenih žena i nečije ruke što su me obujmile i pokušavaju me nekud odvesti, sve me to uspavalo i činilo odsutnim.
Duboko u sebi, poželio sam je gurnuti i završiti jednom s tim. Sa svime. Ali ipak nisam. Previše mi je značila i takva razmažena, sebična.
Povukao sam još jedan dim, duboko u pluća i bacio cigaretu. Ruke sam zabio u džepove. Na nepokošenoj livadi brstile su travu dvije koze, natečenih vimena iz kojih je curilo mlijeko. Gomile lastavica letjele su nisko, a zatim se uspinjale zrakom do žica između rasvjetnih stubova gdje su načičkane snatrile.
Osjećao sam vrijeme i mjesto kao gusti pudig, zasićen okusima, kako se razlijava oko mene i utapa me u svojoj neprozirnosti. Glava je prijetila da će se raspuknuti, a negdje u plućima me pritiskalo i tištalo. Ne znam otkud taj teret, toliki i tako pretežak.
Rukom sam, stisnutom u šaku, snažnim trzajem, kroz ružino grmlje, zdrobio komad zida.
Navečer sam vidio njenu poruku, pisalo je "oprosti". Nekako sam znao da je ovaj put to mislila ozbiljno.
Dok su negdje u daljini šumjeli treperavi odsjaji noći, ubrao sam granu punu cvjetova i stavio je u vodu. Prošlo me je. Nedostajala mi je. Bilo bi mi žao da sam je danas gurnuo preko ruba."