Stereotipi i etiketiranje

Razmišljajući o vremenu u kojem živimo, strahujem da smo upali u jedan limb, jednu crnu rupu etiketiranja svih onih koji iz nekog razloga žele reći svoje mišljenje svojoj okolini ili pak širem krugu slušatelja ili čitatelja. Na svaku izrečenu izjavu pojavi se stotine onih koji će demantirati njezinu točnost, političku korektnost ili samu osobu koja je izrekla.
Na što mislim?
Primjerice, vrlo je opasno reći da si protiv abortusa, jer će odnekud iskočiti horde onih zakrvavljenih očiju od mržnje, bijesnim te glasom proglasiti nedemokratom, zaostalim, srednjevjekovnim bićem, mrziteljem žena, protivnikom tekovina civilizacije.
Još je gore negdje javno reći da si vjernik i da vjeruješ u Boga. Etiketiraju te da si iz ruralne, zaostale sredine, vjerojatno polupismen, zaostali patriot, nedepiliran, pokvarenih zubi i s dvojbenim ukusom za glazbu.
Ako pak kažeš da si ateist, pljeskaju ti i kuju u visine jer nitno tko nije prosvijetljen, obrazovan, kulturan i načitan, zapravo nije u stanju biti ateist, te se iz toga zaključuje da su svi ateisti upravo takvi. Ateizam je postao vrlina, nešto čime se diče, kao da se izdižu iz blata zaostalosti i tame srednjeg vijeka.
Svećenici? Brrrr, ako nije pedofil, onda je svakako loš jer vozi dobar automobil i nema egzistencijalnih problema.
Državni službenici? Lijeni, neodgovorni, ne rade ništa osim što ujutro popiju kavu, doručkuju, a onda idu na pauzu, da bi zatim izašli platiti račune i obaviti neke osobne obveze, nakon čega ranije odlaze s posla, čisto iz navike, možda iz zlobe jer zašto bi obični građanin riješio svoj problem u jednom dolasku kada može doći nekoliko puta? Ako je netko državni službenik, onda je po definiciji uhljeb, netko ga je preko veze tu smjestio da prima plaću za nerad. Dajmo im svima otkaze. Rezolutno. Odmah. Bez prava na prigovor. Ukinimo im pauzu i pravo na godišnji. Ma neće se oni nama odmarati 30 radnih dana u godini dok jadni narod crkava da bi zaradio za njihove plaće. Božićnica? Smanjimo im plaće, neka im budu barem male kao onima u trgovinama. Nisu ni zaslužili bolje.
S druge strane, promicatelji teorija zavjere, protivnici cijepljenja, sve su to moderni, napredni umovi.

Zar je nemoguće biti vjernik i baviti se primjerice znanošću? Nedavno naiđoh na tekst o čovjeku koji je smatrao da znanost i vjera daju ljudima odgovore na posve različita pitanja, nadopunjavajući se a ne isključujući jedna drugu.
Zar je nemoguće biti vjernik i uglađen gospodin, lijepih manira? Ili možda vjernik i gradski čovjek?

Sveli smo se na etiketiranje. Na guranje ljudi u ladice. Na korištenje ergumentum ad hominem u neograničenim količinama. Vjernik? Auditorij odmahne rukom i sve što je jadni čovjek rekao nakon toga, padne u vodu.
Ni žene koje su napravile pobačaj, kada bi ih netko pitao, ne bi podržavale pobačaj. To nije nešto čime se treba ponositi, niti nešto čemu treba težiti. Ne trču žene od sreće i zadovoljstva to činiti.
Zašto je onda toliko krivo (po nekima i zaostalo) reći da pobačaj nije nešto lijepo i poželjno? Drugi je par rukava hoćemo li ga zakonom zabraniti ili ne, to nije tema mog osvrta, ovdje govorim o etiketiranju ljudi. Naprosto ako se usudiš imati mišljenje koje je drugačije od trenutno modernog, iskopao si sebi jako duboku jamu u koju te lagano gurnu i zacementiraju po vrhu.

Šti ti, ako si vjernik, te još slučajno misliš da pobačaj baš i nije najbolji odabir ni za ženu ni za dijete jer možda postoje i neki drugi načini za rješavanje nastale situacije koji bi ostavili manje štetnih posljedica, uopće imaš još za reći? Tko te više uopće o ičemu sluša? Ti si svoje rekao...Možeš poderati svoju diplomu, ili se preseliti u neki zaselak jer za bolje ni nisi.
Što ti , ako si državni službenik, uopće imaš za reći? Ne zarađuješ, ne puniš proračun. Parazit i ništa drugo. Pitam se zar se ekipa ne bi trebala okrenuti protiv neodgovornih poslodavaca koji im ne isplaćuju plaće i povećavaju svoje bogatstvo, umjesto protiv državnih službenika? Zar će radnicima biti bolje ako se državnim službenicima ukinu sva prava? Neće, nego će onda svima biti gore. Ali lakše je ako susjedu crkne krava. Lakše je pri duši.


Ono što mene zabrinjava je što je stereotip postao zlatni standard. Nitko ne promišlja o ničemu. Ne ulazimo u analizu ni čovjeka pojedinca, ni njegovih stavova, niti slušamo sugovornika.
Ne prihvaćamo da su moguće brojne kombinacije. Primjerice osobno poznajem divnog čovjeka, vrijednog državnog službenika, obiteljskog čovjeka koji je vjernik i uči svoju djecu temeljnim etičkim načelima, (poštuj sve ljude, svačije pravo izbora, sve vjere i boje kože, ali pri tome ne zaboravi tko si i što si i odakle dolaziš) , patriota koji voli svoju zemlju. Krasan čovjek. Ni nalik stereotipima. Živi u gradu. Velegradu, čak. Također poznajem još jednog divnog čovjeka. Ateist, moralna vertikala. Gradski dečko, kulturan i obrazovan. Prijatelji su njih dvojica. Uživaju u tome što imaju različita mišljenja o nekim stvarima. Poštuju se iznad svega.

Čemu učimo svoju djecu? Da je dovoljno znanja o životu i svijetu crpiti sa internetskih stranica sumnjiva podrijetla?
Da je agumentum ad hominem majka svih argumenata i sve dokazuje?
Da temeljna moralna načela više nisu in?

Moji osobni stavovi o vjeri, pobačaju, kao ni o ateizmu, pa ni o državnim službenicima za ovaj tekst nisu važni. Važno je sljedeće. Ne stavljati ljude u ladice, ne poniziti ih radi vlastitog mišljenja, poštovati sugovornika. Jer, doista, možda ako ih saslušate, možda nešto i naučite. Open mind.