"Hodamo u tišini, cesta je uska i puna zavoja, a s obje strane, gusto nisko raslinje prekriva kamenite uzvisine. Lijep je osjećaj biti među brdima. Pješačimo do jezera koje nema ime, oni koji znaju gdje se nalazi i koji su ga vidjeli, zovu ga tek jednostavno " modro jezero" prema fascinantno čistoj boji i sličnošću s modrinom nečijeg pogleda. Ne mogu se sjetiti kakve su boje njene oči. Suludo je to, te bih oči prepoznao i u tami, i između mnoštva drugih očiju, no ne znam kakve su boje jer ih nikada nisam vidio onako kako ih vide normalni ljudi. Naime, ja sam jedan od onih daltonista kojima je svijet crno bijela zabava, zapravo posvemašnje sivilo udruženo s izraženim osjetilom za mirise i zvukove. Jednom mi je njen profesor glazbe rekao o kojoj se boji radi, no ja sam naprosto zaboravio. Da, imala je profesora pjevanja, sanjala je o tome da će jednog dana pjevati u nekoj opernoj kući, a ni ja ni on joj nismo imali srca reći da od njenih snova nema puno vajde jer glasa za takvo nešto naprosto nema. Mogla se truditi iz petnih žila, no pjevala je tek prosječno. Lijepo, ali prosječno.
Bodrio sam je, plaćajući joj sate, te sam umjesto da novac investiram u nekakvu kućicu za odmor ili brod, pa da joj priuštim vikend za pamćenje, razbacivao papirne novčanice jednako kao da sam njima pripaljivao cigarete.
A onda me je prevarila. Rekla mi je da se udaje za profesora. On je razumije i uz njega joj se čini da bi mogla biti bliže ostvarenju svojih snova.
Prešutio sam joj da je on vrlo razuman čovjek te da najbolje od svega razumije govor tijela mlade žene. Njen jednako dobro kao i drugih žena.
S moje lijeve strane hoda debeli mladić, gubi dah i od lagane šetnje, mrmlja sebi u bradu da namjerava zaustaviti prvi automobil koji naiđe i odvesti se natrag, jer što je njemu trebalo toliko pješačenje kad ga jezero niti ne zanima. Osjećam se bijedno jer sam ga upravo ja nagovorio da krene s nama.
Ispred mene su plavokosi muškarac i plavokosa žena. Vlasi im se sjaje na suncu što zalazi i mene uznemiri mogućnost da padne mrak prije nego stignemo na odredište. Ne znam zašto, ali mrak je puno mračniji u prirodi, tamo gdje nema kuća, rasvjete i lako je zamisliti da se u grmlju krije opasnost, da je u vodi nešto neshvatljivo strašno, i da nečiji dah plazi po vratu. Stegnem okovratnik jakne jače. Hladno je noću na visini.
Jablani što su rasli oko jezera uzdizali su se gotovo dotičući oblake, natopljene kišom. Bojao sam se i grmljavine na otvorenom, proloma oblaka i kiše što bi mogla krupnim, divljim kapima uznemiriti jezero lupajući o njegovu glatku površinu čineći ga namreškanim. Kiša pretvori jezero u naboranog starca.
Želio sam u ovom imati nekoga koga ću držati za ruku dok hodam. Nekoga kome ću dati mirisne cvjetove nevena, ljekovite biljke što u ovakvom podneblju lijepo uspijeva.
Snatrio sam o ljudima što su na obalu jezera dolazili prije stotinu ili dvije stotine godina. Kladio bih se da su nosili pletene košare obložene kariranim stoljnjacima i u njima preprženi kruh namazan paštetom od guščije jetre. Ili možda pečene kokoši prelivene maslacem.
Prije pola stoljeća na jezero su valjda dolazile žene napuniti posude vodom, one iste žene što su u nedostatku muževa izgubljenih u ratnim vihorima, morale same obrađivati vinograde i polja.
Sjeo sam na nešto što je sličilo na grob. Plavokosi muškarac je nasmijao ženu doskočicom da je riječ o grobu "neznanog junaka". Zapravo se radilo o nekom dijelu pumpnog postrojenja za crpljenje vode.
Voda je izgledala blistavo. Okružena svim tim raskošnim biljem što se u njoj zrcalilo, naprosto je mamila da se zapliva.
Skinuo sam sa sebe sve osim traperica i prepustio se da me voda povuče na samo dno.
Nisam mario za uspaničene poglede ni za hladnoću vode. Želio sam biti mokar. Želio sam da mi voda uđe u uši ispere misli što me opsjedaju. Ona je s njim, vrijeme je da to shvatim, prihvatim i krenem dalje.
"Ne volim ga, ne kao tebe" - rekla mi je danas u jednom trenutku kada je bila uvjerena da je on ne može čuti. "Ali, on mi je suđen na način na koji ti nisi".
Klimnuo sam glavom i rekao da razumijem. U sebi sam pomislio da bi mi bilo draže da nisam pošao s njima na ovaj izlet.
Ali što je tu je. Nisam joj rekao kako sam osjetio olakšanje zatekavši ih u jednoj lascivnoj pozi, sjedila je na stolici raširenih bedara između kojih je on zavukao ruku, s jednom dojkom nabrekle bradavice oslobođene spona tkanine posve prepuštene milovanju njegovih usana. Mislili su valjda da je to dovoljno za utažiti strast, ali ne i previše za pretvarati se da se ništa ne događa ako netko iznenada naiđe. Nisu me čuli. Ljudi zaneseni tjelesnim užicima, ne čuju ma kako im u normalnim okolnostima sluh bio razvijen.
Ne samo da me nisu čuli, nego me nisu ni vidjeli, što mi je dalo vremena da se smjestim u kut prostorije naslonjen na zid i osmotrim ih intenzivnije nego ikada.
Lecnuli su se tek kada sam zapalio cigaretu, učinio sam to osvetnički upravo u trenutku kada je dosezala vrhunac sklopljenih očiju. Zaustavila se u grču, njegova se ruka povukla, a usne odvojile od kože i sva je čarolija nestala.
Ostala je samo u bijelo oličena prostorija, glasovir, dvoje postiđenih ljudi i jedan ravnodušan muškarac koji zapravo ni ne zna zašto se nije okrenuo i otišao, nego je ostao pretvarajući mučnu situaciju u nešto jako razumljivo i uobičajeno među ljudima. Ljubavi se rađaju, pa tako i prolaze. Rekao sam im da sam zbog njih sretan, te da to ne znači da bi jedni druge trebali izbjegavati.
Vjerojatno im je laknulo. Mjesecima poslije, oni su još zajedno, a ja sam s njima na jezeru čiju modrinu boje ne mogu pojmiti.
Ronio sam sve do druge obale. Jezero je malo i lako ga je preplivati, potrebno je svega nekoliko minuta. Smiješno, teško je plivati u slatkoj vodi, gotovo stalno čovjek ima osjećaj da propada boreći se da ga lakoća vode ne odvuče na dno. Prisiljavao sam se ne razmišljati o vodenim zmijama i nekim travama što su rasle iz vode.
Kad sam se vratio na obalu, mokar i pothlađen,ali osvježen, ona je plakala.
"Mislila sam da se želiš ubiti" - grlila je muškarca i jecala."I on je to mislio, ali ne želi priznati, sad kad te vidi da si živ i zdrav" - prijekor u njenom glasu nisam mogao negirati.
"Želio sam vidjeti kako svijet izgleda kada se gleda ispod vode, kako izgleda nebo gledano pod prizmom površine jezera. Ništa drugo. Nadao sam se da ću spoznati boje. Na žalost sve je ostalo jednako sivo kao i ranije."
Vjerojatno bi se, da su bili sami, spustili u travu i milovali jedno drugo do zalaska sunca, a zatim bi vodili ljubav skriveni od ljudi, zaogrnuti mrakom. Ovako su se samo držali za ruke.
Vraćali smo se u tišini. Bio sam siguran da mogu zamisliti kako izgleda modrina. Sivo poput neba u suton."
Post je objavljen 09.05.2009. u 22:41 sati.