Kuća na otoku izgrađena je u ono vrijeme kad je bilo tako jednostavno i ne osobito skupo, doći do komadića zemlje na obali, ovoj našoj lijepoj, jadranskoj, plavoj. Oličili smo je u bijelo, takva je tada bila moda, sve su kuće blještale na popodnevnom suncu, toliko da se u njih nije moglo izravno gledati. Moj djed je htio podrum. Bila je to čista ludost, po mišljenju moje majke. Kakav podrum, pa nećemo se valjda skrivati u njemu, znala je govoriti u bijesu. Ona je bila odlučna provesti svoju volju i izgraditi tavan.
Kad se suprotstave takva dva karaktera, oboje tvrdoglavi i inatljivi, može se dogoditi samo jedna stvar. A ta je da kuća dobije i podrum i tavan.
Zvao sam tu kuću, moja privatna nakaza. Bila je toliko ružna, da me je bilo stid predložiti svom prijatelju iz djetinjstva, boravak, tog ljeta nekoliko godina nakon što je sagrađena, u njoj. Ipak sam ga pozvao, jer je još strašnija bila usamljenost. Dva mjeseca školskih praznika, u toj kući i još sam, bez ikog poznatog. Brrr, stresao sam se od same pomisli na to.
Njemu je to sve bila avantura. Nikad do tada nije bio na moru.
-Maro, a je li more puno veće od onog potoka u selu tvog djeda? -pitao me je.
-Da moj djed sad čuje to što me pitaš, bacio bi te potpuno odjevenog u taj tvoj potok i još te držao dok ne poplaviš u licu. Ma, kakva su to glupa pitanja? Pa valjda znaš kako izgleda more. Veliko i plavo. Toliko veliko da mu se kraj ne vidi. Ma, je l ti uopće znaš plivati?
Nije znao. Ali je znao plakati zbog moje uvrede. Postiđen. E, baš si Maro, budala. Pa tako se ne razgovara s prijateljima.
-Onda ću te ja naučiti. Za samo dva dana, plivat ćeš kao ribica, kao da si rođen i odgojen u vodi. - ublažio sam stvar riječima i zagrlio ga.
Bio sam stariji od njega dva mjeseca, pa sam mislio da mi to daje jednu dozu zrelosti i nadmoći nad njim. Iznenađujuće je koliko dvanaestogodišnjaci znaju o međuljudskim odnosima i pravilima koja vladaju u svijetu odraslih.
Na otok smo stigli prvog ponedjeljka u srpnju. Sve je mirisalo na borove i sol pomiješanu s kremama za sunčanje. Trebalo nam je pola dana za iznošenje putnih torbi iz automobila i zaliha hrane kojih je bilo toliko da bi dotekle i za nekoliko godina, a ne za jedno ljeto.
Dok su moj otac i djed vukli stvari, majka je otvarala prozore i škure kako bi iz zidova istjerala miris ustajalosti, od kojeg mi je želudac radio kao na toboganu. Gore, dolje. Pa u krug.
Paučina se rastegnula od stropa do poda, a bijele plahte kojima su prošlog ljeta prekrili pokućstvo posivjele su od debelog sloja prašine.
Vrućina se lijepila za kožu. Smetala mi je sva ta odurna vlaga na meni. Smetala mi je ta plijesnivost kuće. Bio sam gladan. Glad je još više raspirivala zapaljena vatrica za nezaobilazna gradela i to od suhih grančica vinove loze.
-Maro, idite vas dvojica po svježi kruh i hladno pivo, dok se vatra razgori. - viknuo je moj otac sa stražnje strane kuće.
Prijatelj me je upitno pogledao. Znao sam da je oduševljen tom idejom.
-Dobro. Barem ću ti pokazati mjesto. - slegnuo sam ramenima.
-Sjećaš li se kad smo gledali onaj film u kojem na pustom otoku pronađu blago zakopano stoljećima ranije i obogate se, pa si kupe vile i automobile...
-Ovo ti nije pusti otok. Nema ovdje nikakvog blaga. Pa to je tako samo u filmovima. - pravio sam se pametan.
-A, što znaš? Tvoje je otac pričao da su i ovdje dolazili gusari s brodovima, nakon pljački na moru. - bio je uporan.
Moj je otac uživao pričati takve priče. Lagao bih kad bi rekao da mi pomisao na zakopano blago nije zagolicala maštu.
-Požurimo mi po kruh, inače ništa od večere. Sutra ćemo o tome. Vidiš, u ovoj uličici lijevo je hitna pomoć, a desno je trgovina. Na ovom malom trgu u sredini ti je crkva, a plaža je daleko desetak minuta hoda. No, ja ne idem tamo. Prevelika je gužva. I ima golih starih baba. E, to ti je prizor koji ne bi volio vidjeti dva puta. Ja se kupam u jednoj uvali do koje možemo doći gumenjakom. Možemo ponijeti štapove i pokušati uloviti nešto.
-A ima li morskih pasa? - palo mu je odjednom na pamet.
-E, baš si glup. - nasmijao sam se.
Utrkivali smo se do trgovine i natrag, bosih nogu po vrelom asfaltu.
-Ma, di ste vas dvojica mangupa, do sad? Ohladit će se meso. - čuo sam djedov glas kako grmi. Moja je majka bila toliko slična njemu. Toliko da sam se ponekad plašio te njihove sličnosti. Dovoljna je bila mala iskra, da se zapale vječne vatre kaosa. A isto tako, bila je dovoljna topla riječ da cijeli dan provedu, ruku pod ruku, u laganoj šetnji i samo njima razumljivim temama za razgovor. Imali su oni svoje tajne. Znao sam to. Samo njihove.
Večerali smo rukama, sa plastičnih tanjura. Vani, na travnjaku. Sunce je zalazilo iza brda. Užarena, savršeno okrugla, kugla.
-Ja još nisam vidio more. - zijevnuo je.
-Vidjet ćeš sutra. - zijevnuo sam i ja. Zijevanje je prijelazno. Pa je opet zijevnuo on, pa ja i tako nekoliko puta. Zaboljela me vilica. Prasnuli smo u smijeh, obojica.
U tom sam trenutku znao da će ovo ljeto biti nezaboravno.
***
Dani su prolazili sporo i ugodno. Naučio sam ga plivati. Doduše, još uvijek je gurao kolut napunjen zrakom ispred sebe dok je nesigurno rukama razmicao vodu. Ali, uživali smo. Koža nam je postala tamna i glatka. A tijela su se izdužila i dobila vretenast izgled s nešto istaknutijim mišićima, od plivanja.
Krišom smo, dok su svi spavali odlazili na tavan. U podrumu su bile samo boce s vinom, djedova kolekcija skupljana godinama, pa nas to nije privlačilo. Tavan je nasuprot tome, bio naše malo carstvo za vrijeme popodnevne sieste. Dok su svi spavali, mi smo se drvenim škripavim stepenicama iskradali iz zamračene sobe u još mračniju prostoriju.
Isprva smo samo sjedili u mraku i pričali. Znao sam da se muškarci ne bi trebali povjeravati jedan drugome, no između nas se stvarala jedna takva neobična povezanost, da su sve kočnice popuštale. Pred sam kraj ljeta, dok smo sjedili naslonjeni na vitrinu moje pokojne bake, rekao sam mu da sam zaljubljen u Emu, djevojčicu iz razreda. I da mi je dopustila da ju poljubim, jednog dana na klupi u parku. Onako filmski, u usta. Jezik joj je bio hrapav i vlažan. A meni su hlače postale tijesne. Nakon što sam joj zavukao ruku pod majicu i osjetio vrelinu kože i nabreklost bradavice na grudima, dobio sam takvu pljusku kakvu neću zaboraviti do kraja života.
-Dobro je da te nije tužila roditeljima. Ili još gore, ravnatelju škole.
- Mislim da se osjećala krivom jer je pristala na poljubac. I posramljenom. Znaš, napisao sam joj valjda deset pisama s isprikom. Nije odgovorila ni na jedno. Ne razgovara više sa mnom. I ne pozdravlja me. Okrene glavu svaki put kad me vidi. A i sve njene prijateljice se ponašaju isto. Što misliš, nije im valjda rekla? - pitao sam, a nekako sam duboko u sebi znao da nije. Možda im je ispričala nešto, ali cijelu istinu, sigurno ne.
-A ti? Imaš li ti neku zbog koje sanjariš?
Šutio je. I kroz mrak sam vidio kako mu se obrazi žare, a pogled obara.
-Hej, imam ovdje jedan časopis sa slikama, znaš već kakvim. To sam sakrio prošlog ljeta. Pogledaj... - izvukao sam ga iz svog skrovišta. Upalio sam ručnu lampu i rastvorio časopis. Naga plavuša nas je gledala obojicu.
-Što ti je to ispalo? - ustao se i iz skrovišta ispod stare vitrine izvukao drvenu kutiju. Nikad je do tada nisam vidio. Bila je zatvorena metalnim lokotom. Zavukao sam ruku dublje ispod vitrine i napipao u prašini ključ.
- Otvori, brzo. - bio je nestrpljiv. Nismo valjda takve sreće da ćemo sad naći nešto vrijedno, a za par dana idemo doma. Možda je neka karta. - ono mu gusarsko blago nije izlazilo iz glave. Nisam mu imao srca reći da bi se takve karte mogle naći jedino u starim otočkim kamenim kućama, a ne u ovakvoj tek sagrađenoj prije nekoliko godina.
Raširenih očiju zurio sam u kutiju. U njoj je na svežnju pisama stajala plava ženska podvezica. Onakva kakva se nosi ispod vjenčanice.
Uzeo sam je u ruku. Bila je meka i sva od čipke. Nikad ništa slično nisam vidio izbliza.
Pisma su ležala na dnu kutije, zavezana plavom svilenom vrpcom. Omotnice su još uvijek mirisale na ženski blagi parfem.
-Smijemo li mi uopće to čitati Maro? Tko zna zašto su sakrivena ovdje? Možda ne bi...
-To je sigurno djedovo. Moj otac nikad ne piše pisma, njegova valjda nisu. - razmišljao sam naglas.
Otvarao sam jedno po jedno. Sva su bila potpisana imenom Cecilija.
-Tko je sad ta Cecilija? Tako se nije zvala moja baka.
Čitao sam brzo i preplašeno. Slutio sam da se neka gorka tajna krije u njima. Zvonilo mi je to ime u ušima, zvonilo mi je kao nešto poznato i blisko. Sva su bila ljubavna, puna zanosa i slatkih riječi. Strasti i užitaka. Posljednje je počinjalo riječima "Dosta mi je čekanja. Ti se po svemu sudeći, nećeš razvesti nikada. Imaš divnu ženu i sina. Ja sam postala bolno svjesna da ti nikad nisam bila ništa više nego puka zabava. Lagao si od početka. Vjenčanicu sam vratila, a podvezicu ti šaljem. Moja pisma spali. I zaboravi me."
Sjetio sam se kome je pripadalo ime Cecilija i tko je pisao ta pisma. Žena koja me podučavala engleski jezik posljednje dvije godine. Svi su je zvali gospođica Marić. Ime gotovo nikad nije koristila. Predstavljala se prezimenom. Bilo mi je čudno kad je početkom lipnja rekla da više neće dolaziti i da nađemo drugu osobu za instrukcije. Sad mi je postalo jasno zbog čega je otišla. Zbog mog oca.
Posljednje pismo je i bilo datirano na lipanj.
-Bože, moj je otac obećavao toj ženi da će nas ostaviti i oženiti se njome. Pa, ona je već bila kupila vjenčanicu. - hladan znoj mi je curio niz čelo. Soba se zavrtjela oko mene i mislio sam da ću izgubiti svijest.
-Maro, smiri se. - začuo sam tihi glas svog prijatelja.
-Gad, kakav je to gad...- šmrcao sam i jecao. -Htio nas je ostaviti, a sad se cijelo ljeto pretvara da je sve savršeno i lijepo. Svaku večer šeta s majkom zagrljen. Kao da ničega iz ovih pisama nije ni bilo. Da ih je barem spalio.
Slabost mi je preplavila tijelo. Govorio sam da me nitko ne voli, pa ni moj otac, mrmljao i slinio, brisao suze rukavom i tko zna što sam sve radio u tim trenucima straha i razočarenja, kad sam osjetio da me prijatelj obujmio rukama u zagrljaj. Naslonio sam se na njegovo rame i još zdvojnije zaplakao.
- Ja te volim, Maro - šaptao je i sve nježnije me grlio. Glas mu se izmijenio. -Ja te nikad neću ostaviti - tepao mi je. Dotaknuo mi je usnama čelo, a zatim usne. Viknuo sam. Snažno ga odgurnuo od sebe i ustao se s poda.
-Jesi ti lud? - kriknuo sam.
Sakrio je lice u dlanove. Nije me mogao pogledati.
-Oprosti...oprosti mi...nisam mislio ništa loše...
Sjurio sam se niz stepenice i otrčao do gumenjaka. Ulice su još uvijek bile prazne, a sunce visoko.
Vidio sam ga kako trči za mnom. Dostigao me je i uhvatio me za ruku.
-Oprosti Maro. I ja sam zbunjen. Nisam to planirao. Jednostavno se dogodilo. Ni ja ne znam što mi se to događa. Ni zašto. I bojim se...
U očima mu se miješao strah s djetinjom iskrenošću.
-Pusti me... -istrgnuo sam ruku i ušao u gumenjak. Veslao sam prema stijenama. Tek u suton sam se vratio do kuće. Pisma sam spalio i pepeo bacio sa stijena. Moja majka nikad ne smije saznati za njih. Podvezicu sam pustio da potone.
-Pa di si ti, balavac jedan, zabrinuli smo se za tebe. - uzviknuo je djed kad me ugledao. Sjedili su ispred kuće, na trijemu i pijuckali popodnevnu kavu.
-Sutra ujutro prvim trajektom krećemo doma, prijatelj ti je bolestan. Dobio je visoku temperaturu i leži u krevetu. Sav je u vrućici i bunca o nekom blagu i pismima, vjenčanju i podvezici. Dolazio je i liječnik, tu iz mjesta, pozvali smo ga kad smo vidjeli koliko mu je loše. A ti se smucaš okolo. - postavljala je stvari na svoje mjesto žena za koju sam mislio da je nedodirljiva.
- Idem i ja leći, umoran sam. - prošao sam pored njih i otišao u svoju sobu. U putnu torbu sam redom slagao stvari, ručnike, dojnje rublje, majice i kratke hlače i na kraju izronjene školjke. Legao sam na postelju. Ventilator na stropu nije se okretao. Večer je bila sparna. Spremala se kiša. Ljeto je bilo gotovo.
Post je objavljen 12.04.2009. u 20:55 sati.