škrinja
nedjelja , 22.03.2009.Ušao sam u njenu sobu, te noći u kojoj je umrla, da bih pokušao shvatiti nešto od njene biti, udahnuti nešto od njenog mirisa koji se uvukao u zidove, jer mirisi se protiv naše volje gnijezde, molekule se utapaju u tvari što okružuju naše biće i dio nas zauvijek ostaje u tim stvarima, tako sam i ja zatvorivši vrata, naslonio čelo na zid i udisao, mirisao, uvlačio u pluća nešto njenog života što se još držalo za rubove sobe. Sve je u sobi bilo kao da je upravo otišla samo do toaleta, umiti se ili oprati ruke prije spavanja, posteljina je bila zategnuta, prozor otvoren, a škripava vrata drvenog starinskog ormara, klatila su se kao da ih vjetar, lagani povjetarac s početka proljeća, što se uvlačio kroz uredno nabrane, uštirkane, bijele, vezene zastore može pokrenuti.
Iznenadio sam se svom odrazu u ogledalu, stajalo je na drvenom stalku, na podu, visoko koliko i prosječan čovjek, odražavajući lik ispijenog muškarca kome je onaj sijedi pramen, uspomena na oca, srebrno siv još od mladosti, jedini ukras. Crno odijelo za sprovode bilo mi je preveliko. Znak je to da nekoliko divnih, bezbrižnih godina nije bilo umiranja u mojoj blizini, a ja sam za to vrijeme izgubio nešto mase što mi je smetala i opkoljavala mi tkiva, čineći ih zarobljenim u naslage zrnastog sala. Nosio sam i šešir, bilo je nešto perverzno u činjenici da sam taj šešir iznimno volio nositi, a nosio sam ga samo na groblje. Groblja sam se bojao.
U ormaru je stajalo složeno njeno donje rublje, kao dijete mislio sam da su te gaćice velike kao šatorska krila, kad bi ih ona izvukla, mirišljave, pamučne i ispeglane i rasprostrla na krevet prije tuširanja, čudio sam se da ljudskom biću treba toliko tkanine. A tek spavaćice, one su bile zaista goleme. Kao plahte. Lelujale su za njom, obavijajući je cijelu, tu masu, tu ženu visoku i tešku, krupnu i oblu, s dojkama koje su othranile šestoro djece, teškim i velikim, na kojima je uspavljivala i unuke, čineći im san bezbrižnim. Mene je voljela najviše, znao sam to po tome što me nikada nije udarila ni za jednu nepodopštinu koju bih napravio, dok su je se njena vlastita djeca bojala. Ja sam mogao činiti što hoću i prolaziti nekažnjeno.
Na dnu ormara čuvala je tešku, drvenu škrinju. Bila je uvijek zaključana lokotom, a ključ je čuvala u bočnom džepu od haljine. Kada bi u kasne ljetne dane, legla odmoriti se nekoliko trenutaka, prepustiti se snu dok sunce onemoća i izgubi onu žestinu kojom bi peklo sve do pet sati poslijepodne, ključ je ostavljala ispod jastuka. Zbog tog ključa zvao sam je ključaricom. Nikada mi nije dala ni da zavirim u škrinju, a ja sam žudio da saznam što sve u njoj skriva. Znao sam da je novac jedna od tih tajanstvenih stvari jer je uvijek kada bi me vodila u grad u kupovinu, otključavala škrinju i stavljala u novčanik svežanj papirnih novčanica za koje bi mi onda kupovala ljetne sandale ili kakvu lanenu košulju.
Nakon berbe bresaka, u kovčeg je stavljala debele svežnjeve vezane crvenim gumicama, sve jedan do drugoga, a ja sam izdaleka brojio koliko ih ima. Nekad ih je svakoga tjedna bilo po pet ili šest. Voćnjaci su rađali obilno, slatke i krupne plodove. Grane stabla breskve su krhke i krte, lomljive, ujaci su mi branili da se penjem po kvrgavim izbojima da ne bih pao i slomio nešto, no nisam se puno obazirao na prijetnje, sa uživanjem bi se uspentrao do vrha i ubrao breskvu tako veliku i crvenu, grimiznu na dijelovima, da su prsti propadali u mekano meso, a zubi kada bi se zarinuli u nju trnuli su od užitka, nepce bi se zaljuljalo i sok bi potekao cijedeći se niz bradu ostavljajući ljepljiv, neugodan trag i mrlje na majici koje se ne bi dale oprati ma kako skup i čarobnih svojstava deterdžent bio. Svrbjele su me ruke od dlačica što su otpadale s plodova i listova voćke, da bih se nastavljao češati i nakon kupanja u rijeci koja nisam propuštao nakon što bi završili s branjem.
Plakalo mi se. Sanduk je zjapio prazan. Nije čak bio ni zaključan.
Znao sam da se pričalo kako je moj djed, uvjeren da će rat samo okrznuti ljude, da to nije stvarna opasnost, nego nešto kao igra, prolazno i prenapuhano u medijima, nešto nestvarno jer je nemoguće da će se opet pucati, ubijati, nakon svih onih godina blagog suživota, prijateljevanja i uvažavanja vjerskih razlika, odbijao prihvatiti galopirajuću inflaciju i penjanje njemačke marke na tron kao vladarice moneta. Nije htio, tako pun suludih ideala, koji su mu valjda u tim godinama bili potrebni da bi preživio, novac iz bakine škrinje pretvoriti u stranu valutu i zaštititi ga od propadanja. Samo nekoliko mjeseci nakon početka rata baka je sa svežnjevima potpaljivala vatru. Kažu da nije plakala.
Ujak mi je rekao da je u sanduku bilo nešto slika, starih retuširanih slika od kojih imam samo jednu s njihovog vjenčanja i dokumenata, rodnih listova, isprava kojima je rok važenja davno istekao te pisama. Pisma su sva redom bila ljubavna, iskreno čista i lijepa, bez nekog spisateljskog dara, ali takva da sam ih poželio imati. Bacila ih je ona nakon djedove smrti. Oslijepila je od šećera pa ih nije mogla čitati, a nije željela da ih čitaju drugi.
Legao sam na bračni krevet u kojem su spavali skupa sve te godine i zagledao se u strop. Vrijeme je tihi ubojica, onaj nakon kojeg obdukcija nema smisla.
Ona je ležala na kauču u kuhinji kao na odru, izgledala je kao usnula, s glavom nagnutom na stranu i rukama sklopljenim na prsima. Žene su rezale sir i pršut slažući ih na metalne ovale, tiho između sebe pričajući kako je bila divna žena. Čuo sam ih kroz vrata njene sobe. Čuo sam sve one koji su došli izraziti sućut, njihovi koraci su odzvanjali kućom što će opustjeti iza pokopa.
Poželio sa da možemo tako ležati danima. Ona tamo, ja ovdje. Poželio sam da je vrijeme leptir, da ga mogu uhvatiti u teglu na nekoj livadi i zatočiti, držati kao taoca i vladati njime. Da je tako, vratio bih se godinama unatrag, u vrijeme slatkih, sočnih breskvi i još jednom bih zaspao u njenom naručju, umoran od igre i drhtav od hladnoće rijeke, kose znojne i čistih stopala.
Zamirisali su mi pečeni kukuruzi i kasno ljeto, i ako je tek u zraku zima ukrštala koplja s proljećem.
komentiraj (17) * ispiši * #
komentiraj (12) * ispiši * #
harlekin
utorak , 03.03.2009. "Karnevalski dan obojila je kiša, sipila je uporno i sitno, pojačavajući dojam sivila od kojeg je crno nebo prošarano kao sijedim vlasima, bilo naslonjeno na zemlju, blijedu i raskvašenu, mokru, prekrivenu morem šarenih prikaza, ljudi obučenih u skrojena odjela, baš po mjeri, da učine ovaj dan raskalašenim. Nisam do tada imao prilike posjetiti Rijeku, a zamišljao sam je kao tipični lučki grad, pun smoga i isparavanja iz prljavog mora. Iznenadio sam se kad sam umjesto ocvale kurve vidio zanosnu ljepoticu, širokih bokova i raskošne kose pune života i sjaja.
Od Zagreba do Rijeke dovezao sam se autoputom prestižući nabrijane marke vozila, dok se stara krntija tresla, kao da će se raspasti. Parkirao sam se i uvukao u masu prolaznika što je razdragano pratila povorku maškaranih sugrađana koja se valjala i valjala, čineći se kao da nema kraja. Iza Grofa Drakule i njegovih priležnica, odjevenih u crne pripijene haljine iz kojih su grudi sapete u preveliki dekolte gotovo ispadale, dajući na uvid dijelove bradavica i puno bijele, napudrane kože, vozio se bog mora iz Grčke mitologije, okružen sirenama i boginjama, pokraj kojih se Tatarska horda klatila na drvenim konjima.
Ima nešto razulareno u prekrivanju lica i šetnji gradom koji ne poznaješ, nešto opasno i vrebajuće iz osmjeha prolaznika što se prikradaju iza svakog kuta, mašući lepezama, žutim repovima, cvjetnim lijehama i bocama od uvoznog piva.
Bilo mi je hladno nogama, prste gotovo nisam ni osjećao, a niz leđa su me prolazili trnci, činilo se da sam se uspio prehladiti zahvaljujući prozoru u automobilu, koji sam držao otvorenim kako bi se moglo disati od dima cigareta. Pušio sam nemilice, sve jednu za drugom, udišući u pluća smrdljivi dim švercanih cigareta kupljenih jer su bile dvostruko jeftinije, kako bi užitak bio što povoljniji, materijalno prihvatljiviji i trajao dulje. Uvijek me nakon previše popušenih cigareta zaboli glava, pa ni ovaj put nije bilo drugačije.
Pala je noć, pa sam krenuo, gladan i promrzao preko Opatije do Lovrana, gdje je žena zbog koje sam pristao staviti masku na lice radila kao fizioterapeut. Pozvala me na vikend i ja sam pristao, kalkulirajući da možda i ne mora biti mlada koliko je rekla, a navela je da ima dvadesetak godina, neka je koju godinu starija i dolazimo do toga da i ako nismo vršnjaci, što i nije loše, čak dapače, mojih dvostruko više onda ne zvuči tako strašno; razmišljao sam i o tome da mi je mogla lagati, pa onda i ne mora biti plavuša zamagljenog pogleda i vječno tužnih očiju, ne, rekao sam sebi, dovoljno bi bilo da liči na pristojnu ženu i da je sposobna nastaviti onako privlačnu komunikaciju kakvu smo razvijali sve ove mjesece preko mreže.
Njene su me riječi opijale, imala je onu sposobnost da iskaže riječima ono što nekim ženama ne polazi za rukom ni tijelom, uspijevala me je zadovoljiti samo nizanjem pjesničkih slika od kojih bi sav trnuo. Doticala je moja skrivena mjesta prljavim jezikom kojim nije štedjela dijelove tijela, nazivajući ih njihovim pravim imenima, a da pri tome nije zvučala ni malo prosto, samo savršeno dekadentno i mudro usprkos činjenici da je bila tako mlada. Doimala se načitano i naputovano.
Živjela je kao stažist u Klinici za ortopediju. Pričala je da tu zgradu opsjedaju duhovi još iz vremena dok je to bio luksuzni hotel za ondašnju aristokraciju, s početka dvadesetog stoljeća, a katkad se čuju i poludjeli glasovi vojnika jer je jedno vrijeme to bila i vojna bolnica.
Doza ozbiljnosti koju je unosila u nevjerojatne priče bila je zapanjujuća. Imala je glas tako puten, baršunasti alt, od kojeg sam se odvajao tek kada zaista više nije bilo smisla nastavljati priču jer su joj se kapci sklapali i željela je spavati, a u meni se palio alarm da ću kada dobijem račun za telefon ostati bez gomile novaca koja mi je bila potrebna za čisto preživljavanje. Nije mi bila ljubavnica, a trošio sam na nju kapom i šakom. Sve zbog njenog glasa i raskošnog svijeta mašte u koji me uvlačila svake noći. Ležao bih zavaljen sa slušalicom u ruci i slušao je, molio, preklinjao da mi dopusti da je upoznam, volim, da bude moja.
Gurala me od sebe, da bi me opet zvala i tako mjesecima. Igrala se sa mnom, bio sam svjestan da je za nju sve to samo igra, razbibriga u kasne sate, a ipak sam nastavljao, tješeći se kako je moja ovisnost, samo prividna i da mogu odustati, odreći je se kad god to poželim.
Kada nije pričala, pisala mi je. Njena su pisma bila jednim dijelom šarmantna, vedra i djetinjasta, puna hihotanja, a drugim mračna i duboka, strašna od iskustava koja je pokupila skupa s trnjem zabodenim u potplate cipela.
Žena tako tajnovita da joj nisam znao odoljeti. Konačno sam je nagovorio na ovaj susret.
Ne znam što sam očekivao, spremio sam očekivanja u torbu za prijenosno računalo i pokucao na njena vrata.
Prije nego li ih je otvorila lice sam zakrilio maskom tužnog Harlekina, lica tako glatkog da su se kišne kapi na njemu svijetlile podsjećajući na suze. Ispod maske sam bio spokojan, opuštenih mišića, ona napetost koja me držala putem ovamo, nestala je i zamijenjena je jednom dozom rezignacije. Sva težnja da je osvojim srušila se sama u sebe. Bilo mi je najednom svejedno. Poželio sam se okrenuti i nestati u mraku.
Stvorila se ispred mene, tijela zavijenog u crnu haljinu. Plava joj se kosa rasipala poput plašta preko ramena i leđa, a oči, te oči koje sam noćima zamišljao, gledale su me ispod čipkanog okvira. Rasplinula se s njenom prizemnom pojavom sva tajnovitost potpirivana maštom. Bila je stvarna. I lijepa. Podatna. Odlučna pustiti me da je dotičem.
Razmaženi dječak u meni ustao je, prkosan i umrljan sokom od trešanja upravo ukradenih sa stabla u polju što ga nitko ne nadzire, kose raskuštrane i stopala punih sitne, sipke prašine od ljetne suše, potrčavši za nekim novim snom. Ovaj se ispunio do granice žudnje, do trenutka kada više nije bilo čara.
Skinuo sam masku, puštajući da mi kiša smoči kosu i bez riječi, bez objašnjenja lagano se izgubio u mračnim ulicama sudarajući se s maškaranim prikazama, pijanim i bučnim. Grad je pulsirao ritmovima tijela i glazbe.“
komentiraj (16) * ispiši * #
