Ušao sam u njenu sobu, te noći u kojoj je umrla, da bih pokušao shvatiti nešto od njene biti, udahnuti nešto od njenog mirisa koji se uvukao u zidove, jer mirisi se protiv naše volje gnijezde, molekule se utapaju u tvari što okružuju naše biće i dio nas zauvijek ostaje u tim stvarima, tako sam i ja zatvorivši vrata, naslonio čelo na zid i udisao, mirisao, uvlačio u pluća nešto njenog života što se još držalo za rubove sobe. Sve je u sobi bilo kao da je upravo otišla samo do toaleta, umiti se ili oprati ruke prije spavanja, posteljina je bila zategnuta, prozor otvoren, a škripava vrata drvenog starinskog ormara, klatila su se kao da ih vjetar, lagani povjetarac s početka proljeća, što se uvlačio kroz uredno nabrane, uštirkane, bijele, vezene zastore može pokrenuti.
Iznenadio sam se svom odrazu u ogledalu, stajalo je na drvenom stalku, na podu, visoko koliko i prosječan čovjek, odražavajući lik ispijenog muškarca kome je onaj sijedi pramen, uspomena na oca, srebrno siv još od mladosti, jedini ukras. Crno odijelo za sprovode bilo mi je preveliko. Znak je to da nekoliko divnih, bezbrižnih godina nije bilo umiranja u mojoj blizini, a ja sam za to vrijeme izgubio nešto mase što mi je smetala i opkoljavala mi tkiva, čineći ih zarobljenim u naslage zrnastog sala. Nosio sam i šešir, bilo je nešto perverzno u činjenici da sam taj šešir iznimno volio nositi, a nosio sam ga samo na groblje. Groblja sam se bojao.
U ormaru je stajalo složeno njeno donje rublje, kao dijete mislio sam da su te gaćice velike kao šatorska krila, kad bi ih ona izvukla, mirišljave, pamučne i ispeglane i rasprostrla na krevet prije tuširanja, čudio sam se da ljudskom biću treba toliko tkanine. A tek spavaćice, one su bile zaista goleme. Kao plahte. Lelujale su za njom, obavijajući je cijelu, tu masu, tu ženu visoku i tešku, krupnu i oblu, s dojkama koje su othranile šestoro djece, teškim i velikim, na kojima je uspavljivala i unuke, čineći im san bezbrižnim. Mene je voljela najviše, znao sam to po tome što me nikada nije udarila ni za jednu nepodopštinu koju bih napravio, dok su je se njena vlastita djeca bojala. Ja sam mogao činiti što hoću i prolaziti nekažnjeno.
Na dnu ormara čuvala je tešku, drvenu škrinju. Bila je uvijek zaključana lokotom, a ključ je čuvala u bočnom džepu od haljine. Kada bi u kasne ljetne dane, legla odmoriti se nekoliko trenutaka, prepustiti se snu dok sunce onemoća i izgubi onu žestinu kojom bi peklo sve do pet sati poslijepodne, ključ je ostavljala ispod jastuka. Zbog tog ključa zvao sam je ključaricom. Nikada mi nije dala ni da zavirim u škrinju, a ja sam žudio da saznam što sve u njoj skriva. Znao sam da je novac jedna od tih tajanstvenih stvari jer je uvijek kada bi me vodila u grad u kupovinu, otključavala škrinju i stavljala u novčanik svežanj papirnih novčanica za koje bi mi onda kupovala ljetne sandale ili kakvu lanenu košulju.
Nakon berbe bresaka, u kovčeg je stavljala debele svežnjeve vezane crvenim gumicama, sve jedan do drugoga, a ja sam izdaleka brojio koliko ih ima. Nekad ih je svakoga tjedna bilo po pet ili šest. Voćnjaci su rađali obilno, slatke i krupne plodove. Grane stabla breskve su krhke i krte, lomljive, ujaci su mi branili da se penjem po kvrgavim izbojima da ne bih pao i slomio nešto, no nisam se puno obazirao na prijetnje, sa uživanjem bi se uspentrao do vrha i ubrao breskvu tako veliku i crvenu, grimiznu na dijelovima, da su prsti propadali u mekano meso, a zubi kada bi se zarinuli u nju trnuli su od užitka, nepce bi se zaljuljalo i sok bi potekao cijedeći se niz bradu ostavljajući ljepljiv, neugodan trag i mrlje na majici koje se ne bi dale oprati ma kako skup i čarobnih svojstava deterdžent bio. Svrbjele su me ruke od dlačica što su otpadale s plodova i listova voćke, da bih se nastavljao češati i nakon kupanja u rijeci koja nisam propuštao nakon što bi završili s branjem.
Plakalo mi se. Sanduk je zjapio prazan. Nije čak bio ni zaključan.
Znao sam da se pričalo kako je moj djed, uvjeren da će rat samo okrznuti ljude, da to nije stvarna opasnost, nego nešto kao igra, prolazno i prenapuhano u medijima, nešto nestvarno jer je nemoguće da će se opet pucati, ubijati, nakon svih onih godina blagog suživota, prijateljevanja i uvažavanja vjerskih razlika, odbijao prihvatiti galopirajuću inflaciju i penjanje njemačke marke na tron kao vladarice moneta. Nije htio, tako pun suludih ideala, koji su mu valjda u tim godinama bili potrebni da bi preživio, novac iz bakine škrinje pretvoriti u stranu valutu i zaštititi ga od propadanja. Samo nekoliko mjeseci nakon početka rata baka je sa svežnjevima potpaljivala vatru. Kažu da nije plakala.
Ujak mi je rekao da je u sanduku bilo nešto slika, starih retuširanih slika od kojih imam samo jednu s njihovog vjenčanja i dokumenata, rodnih listova, isprava kojima je rok važenja davno istekao te pisama. Pisma su sva redom bila ljubavna, iskreno čista i lijepa, bez nekog spisateljskog dara, ali takva da sam ih poželio imati. Bacila ih je ona nakon djedove smrti. Oslijepila je od šećera pa ih nije mogla čitati, a nije željela da ih čitaju drugi.
Legao sam na bračni krevet u kojem su spavali skupa sve te godine i zagledao se u strop. Vrijeme je tihi ubojica, onaj nakon kojeg obdukcija nema smisla.
Ona je ležala na kauču u kuhinji kao na odru, izgledala je kao usnula, s glavom nagnutom na stranu i rukama sklopljenim na prsima. Žene su rezale sir i pršut slažući ih na metalne ovale, tiho između sebe pričajući kako je bila divna žena. Čuo sam ih kroz vrata njene sobe. Čuo sam sve one koji su došli izraziti sućut, njihovi koraci su odzvanjali kućom što će opustjeti iza pokopa.
Poželio sa da možemo tako ležati danima. Ona tamo, ja ovdje. Poželio sam da je vrijeme leptir, da ga mogu uhvatiti u teglu na nekoj livadi i zatočiti, držati kao taoca i vladati njime. Da je tako, vratio bih se godinama unatrag, u vrijeme slatkih, sočnih breskvi i još jednom bih zaspao u njenom naručju, umoran od igre i drhtav od hladnoće rijeke, kose znojne i čistih stopala.
Zamirisali su mi pečeni kukuruzi i kasno ljeto, i ako je tek u zraku zima ukrštala koplja s proljećem.
Post je objavljen 22.03.2009. u 13:43 sati.