"Karnevalski dan obojila je kiša, sipila je uporno i sitno, pojačavajući dojam sivila od kojeg je crno nebo prošarano kao sijedim vlasima, bilo naslonjeno na zemlju, blijedu i raskvašenu, mokru, prekrivenu morem šarenih prikaza, ljudi obučenih u skrojena odjela, baš po mjeri, da učine ovaj dan raskalašenim. Nisam do tada imao prilike posjetiti Rijeku, a zamišljao sam je kao tipični lučki grad, pun smoga i isparavanja iz prljavog mora. Iznenadio sam se kad sam umjesto ocvale kurve vidio zanosnu ljepoticu, širokih bokova i raskošne kose pune života i sjaja.
Od Zagreba do Rijeke dovezao sam se autoputom prestižući nabrijane marke vozila, dok se stara krntija tresla, kao da će se raspasti. Parkirao sam se i uvukao u masu prolaznika što je razdragano pratila povorku maškaranih sugrađana koja se valjala i valjala, čineći se kao da nema kraja. Iza Grofa Drakule i njegovih priležnica, odjevenih u crne pripijene haljine iz kojih su grudi sapete u preveliki dekolte gotovo ispadale, dajući na uvid dijelove bradavica i puno bijele, napudrane kože, vozio se bog mora iz Grčke mitologije, okružen sirenama i boginjama, pokraj kojih se Tatarska horda klatila na drvenim konjima.
Ima nešto razulareno u prekrivanju lica i šetnji gradom koji ne poznaješ, nešto opasno i vrebajuće iz osmjeha prolaznika što se prikradaju iza svakog kuta, mašući lepezama, žutim repovima, cvjetnim lijehama i bocama od uvoznog piva.
Bilo mi je hladno nogama, prste gotovo nisam ni osjećao, a niz leđa su me prolazili trnci, činilo se da sam se uspio prehladiti zahvaljujući prozoru u automobilu, koji sam držao otvorenim kako bi se moglo disati od dima cigareta. Pušio sam nemilice, sve jednu za drugom, udišući u pluća smrdljivi dim švercanih cigareta kupljenih jer su bile dvostruko jeftinije, kako bi užitak bio što povoljniji, materijalno prihvatljiviji i trajao dulje. Uvijek me nakon previše popušenih cigareta zaboli glava, pa ni ovaj put nije bilo drugačije.
Pala je noć, pa sam krenuo, gladan i promrzao preko Opatije do Lovrana, gdje je žena zbog koje sam pristao staviti masku na lice radila kao fizioterapeut. Pozvala me na vikend i ja sam pristao, kalkulirajući da možda i ne mora biti mlada koliko je rekla, a navela je da ima dvadesetak godina, neka je koju godinu starija i dolazimo do toga da i ako nismo vršnjaci, što i nije loše, čak dapače, mojih dvostruko više onda ne zvuči tako strašno; razmišljao sam i o tome da mi je mogla lagati, pa onda i ne mora biti plavuša zamagljenog pogleda i vječno tužnih očiju, ne, rekao sam sebi, dovoljno bi bilo da liči na pristojnu ženu i da je sposobna nastaviti onako privlačnu komunikaciju kakvu smo razvijali sve ove mjesece preko mreže.
Njene su me riječi opijale, imala je onu sposobnost da iskaže riječima ono što nekim ženama ne polazi za rukom ni tijelom, uspijevala me je zadovoljiti samo nizanjem pjesničkih slika od kojih bi sav trnuo. Doticala je moja skrivena mjesta prljavim jezikom kojim nije štedjela dijelove tijela, nazivajući ih njihovim pravim imenima, a da pri tome nije zvučala ni malo prosto, samo savršeno dekadentno i mudro usprkos činjenici da je bila tako mlada. Doimala se načitano i naputovano.
Živjela je kao stažist u Klinici za ortopediju. Pričala je da tu zgradu opsjedaju duhovi još iz vremena dok je to bio luksuzni hotel za ondašnju aristokraciju, s početka dvadesetog stoljeća, a katkad se čuju i poludjeli glasovi vojnika jer je jedno vrijeme to bila i vojna bolnica.
Doza ozbiljnosti koju je unosila u nevjerojatne priče bila je zapanjujuća. Imala je glas tako puten, baršunasti alt, od kojeg sam se odvajao tek kada zaista više nije bilo smisla nastavljati priču jer su joj se kapci sklapali i željela je spavati, a u meni se palio alarm da ću kada dobijem račun za telefon ostati bez gomile novaca koja mi je bila potrebna za čisto preživljavanje. Nije mi bila ljubavnica, a trošio sam na nju kapom i šakom. Sve zbog njenog glasa i raskošnog svijeta mašte u koji me uvlačila svake noći. Ležao bih zavaljen sa slušalicom u ruci i slušao je, molio, preklinjao da mi dopusti da je upoznam, volim, da bude moja.
Gurala me od sebe, da bi me opet zvala i tako mjesecima. Igrala se sa mnom, bio sam svjestan da je za nju sve to samo igra, razbibriga u kasne sate, a ipak sam nastavljao, tješeći se kako je moja ovisnost, samo prividna i da mogu odustati, odreći je se kad god to poželim.
Kada nije pričala, pisala mi je. Njena su pisma bila jednim dijelom šarmantna, vedra i djetinjasta, puna hihotanja, a drugim mračna i duboka, strašna od iskustava koja je pokupila skupa s trnjem zabodenim u potplate cipela.
Žena tako tajnovita da joj nisam znao odoljeti. Konačno sam je nagovorio na ovaj susret.
Ne znam što sam očekivao, spremio sam očekivanja u torbu za prijenosno računalo i pokucao na njena vrata.
Prije nego li ih je otvorila lice sam zakrilio maskom tužnog Harlekina, lica tako glatkog da su se kišne kapi na njemu svijetlile podsjećajući na suze. Ispod maske sam bio spokojan, opuštenih mišića, ona napetost koja me držala putem ovamo, nestala je i zamijenjena je jednom dozom rezignacije. Sva težnja da je osvojim srušila se sama u sebe. Bilo mi je najednom svejedno. Poželio sam se okrenuti i nestati u mraku.
Stvorila se ispred mene, tijela zavijenog u crnu haljinu. Plava joj se kosa rasipala poput plašta preko ramena i leđa, a oči, te oči koje sam noćima zamišljao, gledale su me ispod čipkanog okvira. Rasplinula se s njenom prizemnom pojavom sva tajnovitost potpirivana maštom. Bila je stvarna. I lijepa. Podatna. Odlučna pustiti me da je dotičem.
Razmaženi dječak u meni ustao je, prkosan i umrljan sokom od trešanja upravo ukradenih sa stabla u polju što ga nitko ne nadzire, kose raskuštrane i stopala punih sitne, sipke prašine od ljetne suše, potrčavši za nekim novim snom. Ovaj se ispunio do granice žudnje, do trenutka kada više nije bilo čara.
Skinuo sam masku, puštajući da mi kiša smoči kosu i bez riječi, bez objašnjenja lagano se izgubio u mračnim ulicama sudarajući se s maškaranim prikazama, pijanim i bučnim. Grad je pulsirao ritmovima tijela i glazbe.“
Post je objavljen 03.03.2009. u 09:07 sati.