kriv sam

nećeš znati kada zarinem prste
u teglu s medom prelivenim bademima
oštri su im vrhovi i ljuske neoguljene
kad nisam uspio sasjeći u korijenu to što mi činiš
sad mi drugo ne preostaje
nego se uhvatiti za jedino što je ostalo slatko
iznad površine
gorko iznutra
kao mi
kao nas dvoje

izvadila si mi srž, onu jezgru
što me činila tako sretnim čovjekom
vječno zaljubljenim u život
u jutro, u dan, u noć
volio sam sve što je imalo i malo veze s tobom
i tebe

kriv sam jedina moja što sam
dopustio da mi umire dio po dio
počevši od iznutrice
preko zglobova
do sivih stanica i srčanih zalizaka
sve sam ti pustio da zakolješ i pred tobom krvario
dok si se smijala
moja je bol valjda bila smiješna
ljudima koji smisao svega vide i znaju od drugih bolje
poput tebe

mi nismo isti
privukle su nas razlike
što su se raširile i metastazirale ubijajući nas polagano
od jučer do sutra
činilo se, ništa nam je
dok jednog jutra nije postalo jasno
da nas više nema
ni mene
ni tebe
još manje nas

nećeš znati kad odlučim pokupiti svoje stvari
i nestati odakle sam došao
ostat će iza mene sve zategnuto, pospremljeno
i prostrano, kao čistina neke pustopoljine
neće mi biti žao
jer ostavljam samo naličje
žene koju sam nekada volio

izvadila si mi one najtananije strune
iz dlanova izvukla linije sudbine kao konopce
i prostrla ih od zida do zida
na njima vise slike
iz vremena osmjeha i šetnji, poljubaca
sad okus više podsjeća na ustajale sokove tijela
i prizori su puni gnjeva

kriv sam što sam ti dopustio
da me ubiješ bez otpora

snijeg

"Gospodin Lovrinčić je vozio automobil, na mjestu suvozača sjedio je Petar zvani Kum, a ja sam zavaljen duboko u stražnju klupu razgledao bjelinu koja nas je poklapala sa svih strana. Nebo se nije vidjelo od snježnih pahulja što su se kao krpe otkidale od oblaka i spuštale na tlo čineći sloj napadanog snijega sve debljim. Pošli smo bez lanaca i zimskih guma. Prvo je ostalo visjeti u Lovrinčićevoj konobi, zatrpano važnijim i češće korištenim stvarima, a drugo nismo imali jer je ova zima počela tako toplo da nikako nismo očekivali ovakvo nevrijeme. I fond za zimske gume je bio preusmjeren u drugu vrstu financijskog izdatka koji bi se mogao nazvati više luksuznim, nego potrebnim.
Odrastao sam u gradu u kojem je hladna i bijela zima bila posve prirodna i nezaobilazna stvar, pa sam ja uživao u izmijenjenom dalmatinskom krajoliku, no mojim suputnicima koji su odrasli ovdje, uz more, snijeg je bio rijetka atrakcija. Kao u ostalom i svima ostalim koji su se tog jutra našli na cesti, prisiljeni voziti. Kao u ostalom i vozač plavog Renault Clia koji se zabio u naše vozilo dok je pokušavao skrenuti po zaleđenoj cesti na sporedni odvojak.
Produžili smo nakon što su nas izvukli iz nanosa pokraj puta, te nakon što smo odlučili ne zvati policiju na uviđaj. Ništa velikodušno, žurilo nam se, a osim toga bilo bi preoptimistično očekivati da bi policija radi tako male štete uopće i došla, ili mogla doći po takvim vremenskim uvjetima. Zapravo, cijelo vrijeme govorim sebi da smo budale što smo uopće krenuli na put, bez opreme, po nevremenu, vjetru koji je puhao i vitlao pahuljicama tako da je vidljivost bila gotovo nikakva.
Napetost zbog polagane vožnje smirivao sam razgovarajući na mobitel. Prijatelja sam ostavio u bolnici u Dubrovniku, a žena koja mi je značila kao malo koja žena do sada, ležala je u Zagrebu, u Petrovoj bolnici, čekajući operaciju. Razgovarao sam naizmjenice s jednim, pa s drugim. I jedno i drugo su me uvjeravali da će biti dobro i da se javim kad stignem na cilj.
Treća osoba koju sam zvao imala je dobar razlog da se javi.
-Možda se i ne vidimo, nisam siguran koliko je pametno da testiramo svoje granice. Čini mi se da je bolje vratiti se natrag dok je to još moguće. - ne znam koliko sam bio uvjerljiv. U posljednje vrijeme nam komunikacija nije jača strana. Usudio bih se reći da me ne sluša, a i ako sluša, ostavlja dojam da govorim uzalud. Čini mi se da prije razgovora sa mnom već ima sva gotova rješenja i ne uzima puno u obzir moje argumente, prijedloge, sugestije. Uhvatio sam se u jednom trenutku da sam poželio prekinuti niz neuspjelih pregovora tako što se uopće neću unositi u njih. Možda bi bilo jednostavnije pustiti da sve ide svojim tijekom. Mada, spoznaja nevažnosti i intelektualnog neuvažavanja, katkad je bolnija od drugih vrsta odbijanja.
-Svakako, vratite se ako ne ide drugačije. - začudno, stavovi su nam ovaj put bili usuglašeni.
Nazvao sam majku. Bila je zabrinuta. I ona je smatrala da sam trebao odgoditi putovanje.
Lovrinčić se smješio. Čini mi se da je shvatio moju duboku potištenost. Na njegovom licu se ocrtavala odlučnost, ići naprijed bez obzira na sve.
Dok čovjek razmišlja o hodu po tankoj žici i mogućnostima kao što su veći udes, nedolazak na cilj, o bolnici, o prijateljima, o bolesti koja nas snađe bez nekog posebnog razloga, nametne mu se i poneki događaj iz prošlosti.
Dok sam bio dijete, mamina najbolja prijateljica Jasna, žena visoka svega 152 centimetra, no teška preko stotinu kilograma, uvijek bi u hladne zimske dane dolazila sa vrećicom punom mandarina. Tako hladne mandarine jeo bih halapljivo, a osobito sam volio kisele i one zelenije kore.
Doduše sad je više vrijeme za velike naranče tanke kore i prštavog soka, no hladnoća me podsjetila na njih. I jedno stablo mandarine koje sam prepoznao prekriveno snijegom. Uginut će biljka, pomislio sam, zbog te silne osjetljivosti.
Katkad sam upravo tako jebeno osjetljiv na sve što mi se događa.
Na činjenicu da ne držim konce u rukama. Na činjenicu da prezirem zavist koju vidim u očima onih za koje bih se mogao zakleti da bi mi dali možda i posljednji zalogaj. Ja sam u svoj silini svog idealizma, slijep za nijanse. I kad progledam, to se dogodi tako žestoko i bolno, da me umrtvi, zapanji i nakon svega gurne u sebe duboko i nepovratno.
Ja bih znao osjećati sreću zbog tuđe sreće. Bol zbog tuđe boli. Nikad obrnuto.
Nakon više od sat vremena vožnje, nismo uspjeli prijeći niti dvadesetak kilometara, odlučili smo se vratiti natrag.
Opet sam telefonirao. Glas s druge strane žice uspjevao me održati na površini. A tako sam želio zaspati. Neispavanost mi je iscrpila tijelo, a razmišljanje u vrijeme dok ne mogu spavati dovelo mi je mozak do granice tolerancije na bilo kakav podražaj izvana, osim mirnoće i blagosti u glasu s druge strane bežične linije.
-Vraćate li se?
-Naravno. - odgovorio sam. Laknulo mi je, osjetio sam olakšanje, premda je nevrijeme bilo sve gore, cesta sve nepreglednija, a vidljivost sve manja.
-Znaš, teško mi je bilo naviknuti se na Božiće bez snijega. - rekao sam joj.
Nekako su mi obilježili djetinjstvo. Uvijek sam ih dočekivao s nosom zalijepljenim na staklo prozora, s usnama tako blizu da je dah maglio pogled. Mogao sam tako stajati naslonjen tijelom na topli radijator, cijelu noć. Taj ushit zbog savršene bjeline koja bi očistila zrak i ulice, nisam mogao usporediti s puno stvari koje sam doživio. Mamio je na oblačenje ski odijela i nepromočivih čizama, na sanjkanje i grudanje. Mamio je na ljubljenje.
Zamišljao sam kako bi bilo poljubiti je dok joj se tamna kosa kontrastno igra sa bjeličasto plavim odsjajima na prvom jutarnjem suncu.
Volio bih osjetiti kako drhti i kako joj se ona jedna crta gordosti mačuje sa prepuštanjem. Mislim da se nikada nikome nije prepustila, barem ne u onoj mjeri u kojoj bi to otkrilo jedan njen skriveni dio karaktera, onaj dio koji sam tek uspio nazrijeti kroz rijetke trenutke nježnosti koje bi možda i nesvjesno podastrla pred moju ružnu naviku da se odmaknem onda kada osjetim da mi se druga strana primiče. A tako sam žudio za tim njenim primicanjem.
Pričali smo još malo o beznačajnim stvarima i ona je prekinula vezu.
Prestao sam se mučiti i zamišljati je u nerealnim situacijama.
-Evo nas, natrag. - Kum je istrčao iz automobila. Bio je siguran da neće izdržati do toaleta, pa je trčao trudeći se ne razmišljati o sramotnom ishodu mokrih hlača koji bi se mogao dogoditi. Za desetak minuta, nakon što je Lovrničić razgledao automobil i ustvrdio kako šteta nije velika, a Kum se olakšao sjeli smo u foaje hotela i naručili piće. Njih dvojica su pili kavu jer je bilo prerano za nešto žestoko, a osim toga mislim da i nisu baš ljubitelji alkohola, dok sam ja naručio vruću čokoladu, gustu kao puding, gorku kao visokopostotni kakao i prelivenu obiljem šlaga. Jeo sam to kao slasticu, žlicom.
Mobitel sam ostavio u autu. Umorilo me."

polje snova

Odlučio sam je odvesti na onu udaljenu poljanu gdje ljeti rastu kupine, bit ćemo zaštićeni iza grmolikog bilja i sami, nadasve sami. Danima kujem planove, obuzme me u rane večernje sate neka groznica, drhtavica i moram prestati baviti se bilo čime prizemnim, ostavljam novine iz ruke, šalicu popodnevne kave prolijem u sudoper iz kojeg voda otječe presporo, napola začepljen ostacima hrane s prljavih tanjura koje ne operem do vikenda, bacim tek namazanu krišku kruha putrom i pekmezom i počnem opsesivno kompulzivno ponavljati jednu te istu radnju, vrtim tu malu sličicu za osobne dokumente, na kojoj je njen lik između palca i kažiprsta, čas na pravu stranu, čas na poleđinu. Poleđina je prljava, masna, izgažena nogama, to sam je se previše puta pokušao riješiti, bacio bih je na tlo i skakao po njoj, želeći joj uništiti dušu, pretvoriti u neprepoznatljiv komad papira, a onda bi se, iznenada, prkosno, nošena strujom zraka, okrenula na pravu stranu i ja bih stao kao ukopan vidjevši njen nasmješen lik. Podigao bih sliku kao relikviju i stao je ljubiti, izgledao bih u tim trenucima kao maloumno dijete, nadajući se da ću jednog dana tako u naručju držati nju.
Ta vrtnja je mogla trajati satima, katkad i cijelu noć. Podočnjaci su postali trajni ukras mog lica, ispijenog i potamnjelog od sunca i vjetra, zbog stalnog boravka na otvorenom. Bio sam vrtlar, stalno u zelenom kombinezonu, podignutog ovratnika, s rukama vječno ispucalim od hladnog vjetra i vlažne zemlje. Sadio sam cvijeće i održavao javne površine, pa tako i onu aleju ispred glazbene škole u kojoj je držala sate solo pjevanja. Jednom sam slušajući je kako pjeva "nights in white saten", ponesen melodijom koja mi je bila poznata, čučeći ispod otvorenog prozora iza kojeg je dopirao njen glas, nesvjesno počeo i sam glasno pjevušiti. Čula me je, znam to po tome kako je hitro provukla glavu kroz prozor i pogledala tko pjeva prateći je nemušto. Nasmijala se i nastavila pjevati, pa sam ohrabren njenom reakcijom, zapjevao glasnije. Ne znam kako je to zvučalo slučajnim prolaznicima, no činilo mi se da vidim nešto sažaljivo u njihovim pogledima. Nakon par taktova i ona je prestala pjevati i zatvorila je prozor.
Taj sam dan zapisao u svoju bilježnicu, dnevnik, bolje rečeno, kao dan kad smo se upoznali. Od tada je prošlo gotovo pola godine, a za to vrijeme sam se uspio dokopati jedino njene fotografije i adrese stana. Nije imala telefon ili je rabila neki tajni broj, nedostupan javnosti.
Pisao sam joj redovito, svakog petka, ostavljajući joj namirisane bijele kuverte na dovratku, potpisane jednostavnim nadimkom "Tenor".
Danas je Valentinovo. U pismu sam je molio da se sastanemo, opisao sam joj mjesto pokraj grmova kupina, na izlazu iz grada, kad se prođu staje sa konjima i skrene prema rijeci i mostu. I ako me je većinu vremena ignorirala prolazeći pokraj mene sagnutog u cvijetne lijehe, vjerovao sam da zna da sam upravo ja tajanstveni muškarac, bilo je bezbroj znakova po kojima je mogla znati i bezbroj sitnih znakova koje je ona davala meni. Jednom joj je tako, na vjetrovit dan, skliznuo šal sa ramena i pao u sred lijehe s đurđicama, zbunila se, znajući valjda da sam ja svjestan kako se to nije zbilo slučajno, pa ga je samo brzo podigla, otresla od polenovog praha i prašine i nestala iza vrata glazbene škole.
....
Čudan je taj čovjek koji stalno sadi neko bilje, susrećem ga po cijelom gradiću, neprekidno je nagnut licem nad zemlju pa ga ne mogu dobro ni osmotriti, no ima u njemu nešto zastrašujuće što mi stvara nelagodu, nisam sigurna kako bih to nazvala, taj osjećaj koji me cijelu prožme kad nam se pogledi susretnu. Izbjegavam ga u posljednje vrijeme. Vraćam se kući onim putem za koji sam sigurna da on ne koristi ili na kojem nema javnih površina koje bi se trebale uljepšavati i održavati.
Danas sam opet dobila pismo potpisano pseudonimom. Svakog petka stiže po jedno, bez iznimke. Lijepa su to pisma, kratka ali nekako poetična, ima u njima nešto od djetinje iskrenosti. Pomno sam ih analizirala i mislim da sam shvatila tko bi mogao biti moj "Tenor". Gradonačelnikov sin je visok, korpulentan mladić, nešto mlađi od mene, no začudo nije mi smetala razlika u godinama, što je tih pet godina, neznatno ako je muškarac zreo, kao što sam ja uvjerena da on jest. Iznenadio me način na koji se odlučio zavesti me, od njega bi čovjek očekivao da ženi priđe u baru ili se pokuša približiti nekom doskočicom, šalom, što je tipično za današnju mladež. Ova pisma djeluju tako starinski. Nisam znala da ima umjetničkih sklonosti, mada nadimak mora da je uzeo jer amaterski pjeva u gradskoj klapi. Nije loš pjevač i ako su njegove sposobnost daleko od tenorskih. U isti mah mi je sve to bilo smješno i privlačno. U posljednjem pismu je zatražio od mene da se napokon sastanemo. Izabrao je staru cestu što vodi izvan grada, do brojnih nasad kupina i velike livade na koju nas roditelji nikada nisu puštali same dok smo bili djeca. Bojali su se tko bi se mogao skrivati u živici. Ovaj put mi se ta livada nije činila ni malo strašnom, promijenila je svoj obliku nadnaravno romantično mjesto. Zamišljala sam da će me tamo, na sred livade dočekati ladanjski stol prekriven pamučnom krpom na crvene kocke, zapaljena jedna svijeća i korpa puna raznih delicija. Mislim da on voli sir i suho voće. Jednom davno samo pričali o hrani, još dok je dolazio na nastavu iz glazbenog odgoja. Da je izabrao neko manje skrovito mjesto, grad bi počeo brujati o nama i našoj vezi. Sigurna sam da bi se našlo mnogo dušebrižnika koji bi osudili djevojku u ranim tridesetim što se upušta u vezu s mladićem od nekih dvadeset i pet godina. Pitam se što bi rekao tatica da zna za kim mu sinčić luduje. Smijala sam se u sebi trunčicu zlobno. Odgovorila sam mu posve malim pisamcem, stihovima.
"Na polju snova
čekat ću te
umrljana sokom od kupina.
Dok sunce gasne
voljet ću te
snovima.
Bit ću noćas
ljepša od pjesme
ispisana tvojim rukama
kao note u kajdankama."
Dodala sam i malu napomenu da ga čekam u navedeno vrijeme na livadi pokraj kupina.
......
Prevrtao sam pismo po rukama pokušavajući odgonetnuti tko mi ga šalje. Ženski je rukopis, tu nema greške. Poziva me na neki sastanak u prirodi i piše mi posve nerazumljivu pjesmu iz koje je jedino razvidno da gaji nekakve osjećaje prema meni. Otac mi je dao automobil, pa večeras mogu što hoću. Valentinovo je, ići ću s društvom u grad. Klasičan provod, malo pića i zabave te barenje mladih djevojaka. Bio sam slobodan i privlačan mladić, pa mi nalaženje djevojaka nije predstavljalo nikakav problem. One su većinom prilazile meni. Same ili preko prijateljica. Uostalom bio sam jedna od boljih partija, najpoželjniji neženja, što bi se reklo, u gradu. Moj otac je cijelu obitelj osigurao financijski, a moje je bilo samo da završim školu i dobijem diplomu. Sva su mi vrata bila otvorena. Mora da je pismo pisala Vera. Ta mala vražica je sposobna za takvo nešto. Ovo mi liči na njen izvrnuti smisao za humor, ta poetska črčkarija i mirisna omotnica, naravno da je to jedna od njenih šala, neslana šala koja ima za cilj narugati mi se. Valjda je mislila da neću shvatiti igru i da ću se zakačiti na "nepoznatu obožavateljicu" te se ufurati u cijelu priču oko tajnog sastanka na dan zaljubljenih. Vjerujem da kad bih došao na poljanu tamo bi me čekala Vera i sve naše kolege s posla sa upaljenim blicevima fotoaparata kojim bi ovjekovječili moj glupasti izraz lica kad shvatim da je sve šala. Da nema tajanstvene djevojke i ljubavnog sastanka u manirima sladunjavih filmova. Uostalom, namjerila se na krivu žrtvu, ja ne volim Valentinovo. I nije da baš vjerujem u ljubav. To su za mene splačine, te romantične finte. Barem sam iskren, ja to kažem svakoj djevojci s kojom hodam, tako da ne očekuju na taj dan da im donosim ruže ni plišane medvjediće.
Večeras ću se pošteno oblokati, odlučio sam, a onda ću smjestiti Veri istom mjerom. Sjeo sam za pisaći stol od orahovine i na računalu napisao pismo Veri. Nisam htio pisati rukom, a ni potpisati se, kako bi dao svemu jednu notu dramatike. Ukratko sam joj objasnio kako sam ludo zaljubljen u nju, no da mi je sve ove godine, koliko je iz prikrajka promatram, bilo neugodno priznati joj takvo što, te da ju čekam pokraj nasada kupina. Neka dođe, mora doći, važno je. Volim je. A koji je dan bolji za takve izjave i realizaciju od 14. veljače? Cerio sam se u sebi. Ovo je bitka njenim oružjem. Ekipa će pristati pratiti me na ovaj pohod.
.....
Mrzila sam Valentinovo jer sam svake godine na ovaj datum bila kronično sama. Ove godine sam dobila pismo i poziv na tajni sastanak. Svaka mlada djevojka mašta o takvom tajanstvenom udvaraču, o ljubavniku bez premca, o romantičaru koji će je svojom galantnošću oboriti s nogu. Zar je moguće da će ona večeras biti na sastanku s nekim takvim? Isprva sam se bojala, ta livada je na kraju grada, kupina zimi nema pa nema ni berača, samo kroz suho i skovrdžano granje huči hladan vjetar s rijeke. Most je star i izgrađen od drveta, vodi na drugu stranu rijeke. Možda ima i nekih divljih životinja stjeranih u podnožje glađu i potragom za toplinom.
Kasnije je strah zamijenilo iščekivanje, nisam mogla dočekati večer. Obukla sam se svečano, čak sam obula i cipele na visoku petu, mada to i nije tako pametno, prošetavati se po polju i hladnoći takva. Cimerici sam rekla da idem na sastanak i objasnila joj o čemu je riječ, tek toliko da se osiguram ako tamo naletim na nekog manijaka ili prištavog školarca koji je potajno zaljubljen u mene. Rekla sam joj ako je ne nazovem za pola sata da dolazi po mene. I neka uzbuni cijelo susjedstvo, zlu ne trebalo.
.......
Stigao sam na poljanu prije nje. Nosio sam joj stručak đurđica misleći da joj se to cvijeće mora sviđati kad je pustila da joj šal sklizne baš među njih. Stajao sam tako s cvijećem u rukama i promatrao nebo. Sunce je zalazilo, dan se gasio i nebo se prelijevalo u žarkim bojama čineći okolinu grimiznom. Bilo mi je hladno nogama, pa sam skakutao s jedne noge na rugu, stežući slobodnom rukom kaput oko sebe. Nikada me nije vidjela ovako svečano odjevenog. Uvijek sam nosio onaj ružni zeleni kombinezon.
Kroz mrak sam vidio da mi se netko približava, no to nije bila ona, nego muškarac. Kad je prišao posve blizu prepoznao sam
gradonačelnikovog sina. Pozdravili smo se zbunjeno. Što on zaboga radi ovdje? Grmlje kupina je šuškalo jer se iza njih krila cijela nogometna momčad, mladićeva ekipa s posla. Šaputali su i gurkali pijano jedni druge, smijući se potiho glupim šalama. Upropastit će mi sastanak.
......
Hodale su jedna iza druge, svaka u svojim mislima. Obje su žene bile dotjerane, svečano odjevene. Negdje na kraju ulice, na skretanju po makadamu, pogledale su se, svjesne kako idu u istom smjeru. Ipak nisu razgovarale. Prepoznale su se i to je bilo dovoljno. Iza njih je ostajao u zraku jak miris parfema, jedan težak i orijentalan, drugi mladenački prozračan. Prilazeći mjestu sastanka, zbunila ih je galama, glasna pjesma pijanih mladića koja je dopirala s vrha prvog reda grmlja kupina, te prizor dijela mladića koji su trčali za loptom u mraku, šutajući je po mokroj zemlji. Kiša je počela padati sitnim ledenim kapima.
Bljeskali su i blicevi fotoaparata, osvjetljavajući zbunjena lica žena.
......
"Pomozite mi" - začuo se bolan glas nakon što je tijelo udarilo od zemlju. "Ne mogu se ustati." - gotovo je plakao.
Noga mu je bila prelomljena na dva mjesta a iz mesa su virili vršci prelomljene i zdrobljene kosti. Lopta se zaustavila, glasovi su utihnuli. Čuo se poziv s mobitela i zavijanje hitne pomoći. Uskoro je poljana bila jarko osvjetljena reflektorima. Pokisli i promrzli, stajali su nijemo čekajući da nesretnog Renea odvezu prije no što iskrvari.
-----
Prazno polje od snova okupala je ledena zora, natopljena kišom.

nights in white saten

loš znak

U kući sa plavim stupovima tiho je živjela žena sjede kratke kose, sitno uvijene, poput kratke dlake pudla. Samo sam je jednom, negdje u kasno ljeto vidio kako sjedi ispred kuće, uživajući u večernjoj svježini i hladu. Inače nije izlazila nigdje, osim liječniku. Kažu da je rak podmukla bolest, teška za dušu koliko i za tijelo. Možda bi čovjek i mogao podnijeti tjelesnu bol, patnju, raspadanje tkiva, kada bi bilo izvjesno da je ta muka prolazna, da slijedi neka vrsta oporavka, no, čini mi se da dušu ubija spoznaja o završetku svega što nam je poznato i blisko, o konačnosti postojanja.
Ispred kuće bi obično sjedila njena kćer, djevojka od četrdesetak godina, očiju što su uvijek djelovale razroko, plavih poput riječnih rukavaca kad zimi rijeka nabuja od kiša što danima padaju i podižu razinu vode. Zdepastog tijela, hodala je gegajući se, struk se gotovo i nije raspoznavao od bokova, a haljine na njoj bile su duge i od starinskih materijala, s uzorkom sitnih cvjetića ili sitnih geometrijskih likova. Vječno se smijala, pozdravljala prolaznike i pokušavala započeti razgovor s njima. Bila je vječno dijete, zarobljena u svoj svijet koji se zbog neke žice što se prenapregnula ili pukla, prestao razvijati kao što bi bilo uobičajeno, normalno. Od čega je taj svijet satkan, znaju samo oni koji je poznaju.
U ponedjeljak ujutro došla je u mali dućan na kraju ulice, ne veći od deset kvadrata ali napunjen svim sitnicama koje bi mogle zatrebati ženama što su užurbano pripremale ručak svojim obiteljima i ispraćale djecu u školu, a muževe na posao, i rekla prodavačici „umrla je moja majka, sinoć, od srca“. Pričali su svašta, ali nitko nije znao je li plakala dok je to govorila. Ipak, gubitak je nju možda pogađao jače zbog nesamostalnosti, zbog tog vječno dječjeg uma u tijelu žene. Mora da je strašno ostati tako sam, nezaštićen, prepušten svijetu da te gazi onako kako poželi.
Ne mogu se oteti dojmu da je iza njene majke ostalo maleno, drhtavo dijete na kućnom pragu, da prima sućutne stiske ruke, cvjetne vijence i kese napunjene posve bespotrebno, a sukladno nekim starim, glupim običajima, kavom, šećerom i sokom, te ponekom bombonjerom.
Kiša je spirala ulicu umjesto gradskih čistača. Iz kontejnera je smrdjelo smeće, a posljednji ispraćaj je pratila limena glazba.
Zadrhtao sam slušajući zvuk nota i bubnjanje pljuska u savršenoj disharmoniji. Pio sam vodu u tom trenutku, pokret prinošenja ustima pune čaše nikada neću zaboraviti. Moji pokreti su se nastavili dok su se nečije ruke ukočile, vrijeme je stalo, a zapravo teče i dalje, tako nepravedno.
U prvi tren sam pomislio da je umrla gospođa koja je živjela u malenoj kućici bez fasade, uvijek u crnini, s maramom na glavi.
Kasnije sam saznao da sam bio u krivu. Ali i u pravu.
Jučer, nekoliko dana nakon pokopa primio sam telefonski poziv u kojem mi je rečeno da je i ona doživjela srčani udar i skončala. Nisam praznovjeran, no kao da sam ženi naslutio smrt. Potresla me ta misao nekom čudnom snagom. A dan je počeo tako lijepo, vedro. Morao sam znati da je to bio loš znak, to neobično predosjećanje nečije smrti.
Večer je trebala biti ugodna, jedna od onih koje je ugodno provesti s ljudima za koje bi čovjek mogao staviti ruku u vatru. Ruka mi je ostala opržena na dlanovima, valjda sam ih prejako gurao u goruće plamenove, misleći da je ljubav koju osjećam dovoljna i da riječi nisu ono što se pamti ili važe. Nisam dovoljno dobar. Nisam prošao ono što sam trebao proći. Nisam dostojan. Sebičan sam i razmažen. I tako dalje u revijalnom tonu.
Nije mi prvi put da vjerujem bez zadrške. Nije mi prvi put da sam pustio nekoga toliko blizu da mogu osjetiti kako mi se zavlači pod kožu, pod vitalne organe, ulazeći u staničnu tekućinu i gnijezdeći se tamo. Nije mi prvi put da me razdrlo iznutra i ostavilo nevidljive ožiljke koji teško zarastaju. Kako samo više ne znam naučiti?
Loš znak je predskazanje nečije smrti.
Važno je samo preživjeti. Dan, tjedan, godinu. Budućnost će valjda nešto donijeti. Sudbini ni ja ne mogu umaći, valjda je tako jedino pravedno. Negdje nije bilo zapisano. Živ sam.

zauvijek

takav je danas dan, lepršav....kao pjesma...

brak

Žena me poslala na grupnu terapiju, jedno je to od onih američkih izmišljotina gdje se okupe luzeri i sjede u krugu te sa suzama u očima, glasno i neartikulirano svima podastru činjenicu da su luzeri. Pijanice, narkomani, ovisnici o kocki, ljubavnicama, širok je broj grijeha koje su počinili i odlučili se pokajati ne u ispovjedaonici pred svećenikom, nego pred auditorijem. Uvijek sam smatrao kako postoji nešto lažno u tome, no to i ne čudi, ja sam uvjereni katolik koji jedino u tišini i tami ispovjedaonice može progovoriti o tome kolika sam svinja u privatnom životu. Ja vjerujem da pokajanje pomaže. Moja žena je rođena i odgojena u obitelji u kojoj se Boga nije spominjalo, osim možda uzaludno, jer je njen otac bio poznat po tome da kočijaši kad zaviri u čašicu. Mada je puno češće zavirivao u bocu. Čovjek je bio praktičan, eto to je. Ona je vjerovala u znanost, između ostalog u psihologiju.
Navukao sam se na konjičke utrke prije nekih pet godina. Trošio sam više nego što sam imao, dobivao malo i krajnje razočaran odlučio sam predmet klađenja promijeniti. Nekako nisam imao sreće s odabirom imena konja. Moj izabranik uvijek bi završavao ili drugi ili treći. Vrlo frustrirajuće, moram reći. U nogometu je stvar čistija i veće su šanse za pogodak, jer postoje samo tri opcije, tim ili dobiva ili gubi ili remizira. Strastveno sam pratio sve prve lige, a kad se moja financijska situacija nije popravila, počeo sam pratiti prvo drugu ligu a zatim i treću, te na koncu hokej.
Negdje u sred tog meteža izgubio sam posao. Objasnili su mojoj ženi da jedan šef nabave ne može bauljati neispavan, neispeglane košulje i razdrljene kravate, te stalno buljiti u sportske kanale na televiziji. Nisu me valjda zbog toga primili na posao.
Počeo sam provoditi vrijeme pijući na klupi u parku. Pored mene su prolazili napaljeni teenageri markirajući s nastave kako bi se ljubili s nekom klinkom. Mogao sam na jednoj klupi sjediti satima. Ponekad bih i odspavao. Za kišnih dana ležao bih u krevetu i čekao ženu da se vrati s posla. Kako je bila vlasnica vlastite tvrtke, dolazila je uvijek u neko neobično vrijeme, bez reda, bez uzorka, katkad bi to bilo u pola četiri poslijepodne, a katkad tek nešto prije ponoći. Sumnjao sam da me vara, ali mi je bilo svejedno.
Prije dvije godine i sam sam našao ljubavnicu. Sredio sam se u međuvremenu, pronašao novi posao i prije nego li sam se uspio osvrnuti, uvukla me u svoj svijet i svoje po malo nastrane sklonosti.
Nakon kocke, sex je postao moja nova osvisnost. Radili smo to i na javnom mjestu, adrenalin mi je ubijao moždane stanice, pržio ih nemilice, a ja sam uživao u činjenici da nas u bilo kojem trenutku neki slučajni prolaznik može vidjeti, ili što bi bilo još napetije, policajac koji bi nas priveo u stanicu i napisao nam kaznu za oskvrnuće javne površine.
Trajalo je to nekih šest mjeseci nakon čega mi se i pomisao na tjelesne dodire ogadila, onako kako se čovjeku ogadi sve što čini preko mjere, nije više bilo napetosti, strast se izgubila, a žena koja me je toliko puta dovela do vrhunca, postala mi je odbojna. Nevjerojatno kako ljudi preko noći mogu postati stranci.
Vikala je, razbijala čaše, prijetila da će sve ispričati mojoj ženi, a mene je obuzela neka tupost i ravnodušnost, pa sam je samo poljubio u obraz i otišao. Ostala je jecajući sklupčana na podu. Nisam čak mogao osjetiti ni mrvicu sažaljenja prema njoj. Kakvo sažaljenje, trebala je slaviti što je ostavljam, jer što će joj netko poput mene. Dovoljno sam izgubljen da ne znam sam što bih sa sobom, a ona je dovoljno mlada da treba tražiti nekoga s kim bi mogla izgraditi kakvu takvu budućnost. Zapravo, da je malo bolje razmislila, shvatila bi kakvu joj uslugu činim odlaskom.
Da bih isprao okus truleži i moralnog propadanja, počeo sam piti, isprva samo navečer, prije spavanja jedno piće za opuštanje, zatim dva, pa tri, a nakon vrlo malo vremena počeo sam piti od jutra. Nisam birao ni proizvođača ni vrstu alkohola, bilo mi je važno samo da ga ima u dovoljnoj količini. Cigareta je bila logičan nastavak. Povraćao sam nakon prve cigarete kao kakva trudnica, sjedeći na podu pored kupaonske školjke. Gadan osjećaj vrtoglavice pomiješan s podizanjem želuca nije me opametio da ne zapalim drugu. Kad mi se prganizam naviknuo, alkohol bez cigarete nije bio više toliko ukusan. Shvatio sam što misle oni koji kažu da im kava ne prija bez cigarete.
Opet sam izgubio posao, što me nije začudilo. Nisam se pojavljivao mjesecima na radnom mjestu.
Zaboravio sam imena vlastite djece. Znao sam da s nama u kući još netko živi, ali nisam se nikako mogao skoncentrirati dovoljno da se sjetim tko.
Jednog jutra mi je žena rekla da se selim iz kuće ili da pođem na grupnu terapiju za odvikavanje od ovisnosti. Kako sam bio švorc, bez posla i potpuno ovisan o njoj, nisam imao puno izbora. Nekako se nisam mogao zamisliti kao beskućnika.
I eto me ovdje. Naravno da, kad dođe red na mene, neću ispričati ništa od ovoga.
-Gospodine, izvolite - velikodušno mi se obratila voditeljica grupe.
Dok su očekivali da svečano izjavim da sam ovisnik i da se duboko nadam moralnom i duševnom preporodu, ja sam lijeno počeo pričati svoju priču.
-Znate li onaj trenutak kad osjetite da ste naišli na ženu koja vas je očarala očima, pogledom, ustima, tijelom, kožom, mimikom, te ste je poželjeli skinuti i zarinuti se u nju svom svojom snagom, a zatim je držati u naručju zagrljenu cijelu vječnost? To sam osjetio kada sam svoju ženu vidio da silazi niz stepenice fakultetske zgrade. Taj trenutak čovjek doživi i ostane mu urezan za sva vremena negdje duboko u podsvijest. Što sam sve morao učiniti da je nagovorim da izađe sa mnom. Slao sam joj cvijeće, pisao pjesme, dobro, nisam ih pisao nego sam ih posuđivao od cimera koji je kronično patio od nejebice, pa je slobodno vrijeme prekraćivao pisanjem ljubavne, čeznutljive poezije, oh, mila kako si lijepa, dok opada lišće, gledam te iz daleka i sve tako u tom tonu, dok nije pristala poći sa mnom u kino. Da je poljubim prvi put morao sam čekati i čekati. Intrigirala me u svakom pogledu, bila tako tajnovita, nedostupna, magična. Činilo mi se da kad bih proveo s njom cijeli život, ne bi mi bilo dostatno da otkrijem sve njezine tajne. Žudio sam za njom, čeznuo, spavao na kapaljku, budio se i postio s mišlju na nju. Zaprosio sam je na njenoj promociji, držala je diplomu u ruci, a ja sam joj tutnuo prsten pod nos nadajući se da me neće odbiti opijena srećom zbog završenog studija. Kleknuo sam pred svim njenim gostima, majkom, ocem, bratom i prijateljima, moleći je da mi bude žena. Svi su pljeskali, vriskali, kao u filmovima, znam da je to patetično i nije baš muževno, ali nije me bil briga, bilo mi je važno samo da je ta jednadžba s tri nepoznate samo moja, ta zagonetka za koju sam mislio da je nemoguće pronaći rješenje, ta Sfinga.
Negdje u trećoj godini braka bilo mi je jasno da je ono što sam mislio da je enciklopedija u tristotine tomova, bio zapravo priručnik. Sve je u te tri godine istresla pred mene, sve svoje patnje, boli, bivše ljubavnike, probleme s roditeljima, stavove, političke opcije, težnje, što je veseli, što voli a što ne voli, ukratko, ništa više nije postojalo za otkriti. Kao da vječno gola stoji predamnom dok ja otupljujem na ženske obline do te mjere da me podsjećaju na tabure, kuhinjsku napu, telefon ili sobno bilje.
Preostalih deset godina braka proveo sam u agoniji tražeći u njoj ženu koju sam volio. kažu da brak ubija ljubav, a ja se ne bih s tim složio. Ljubav ubije razotkrivanje.
-Kako to mislite, pa ne mogu dvoje ljudi biti u braku a da se pri tome jako ne zbliže i ne upoznaju. Uostalom, ljudi teže za tim da budu shvaćeni, nekoga voljeti znači obujmiti ga svojim bićem u potpunosti, spoznati ga, otvoriti se uzajamno. - rekla je jedna žena u plavoj suknji.
-Ljudi bi morali u braku spavati u odvojenim sobama, odlaziti vikendom na odvojene odmore, uvijek iznova težiti za trenutkom bliskosti koji će ponekad biti i nemoguć. Dostupnost je crv koji razara bračnu idilu. Onda kada postane posve jasno da nam je druga osoba dostupna, samo naša, gubi se zanimanje, gubi se draž, sve polako prelazi u dosadu.
-Jeste li vi dosadili vašoj ženi? - provocirala me je voditeljica grupe. Znao sam da je rastavljena pa se nisam začudio.
-U tome i jeste stvar. Ja sam uvijek bio taj koji se povlačio, migoljio, činio udaljenim, rezerviranim, uronjenim u sebe i svoje viđenje svijeta. To je tjeralo da se bori za mene, za našu ljubav, tako je ona to zvala. Ja sam bio njen veliki životni projekt, nešto što je ona htjela uzdići do savršenstva, tu našu bračnu vezu. Trudio sam se da taj životni projekt propadne što brže. I uspio. Što je ona više forsirala moje spasenje, to sam ja više želio propasti. Htio sam joj se osvetiti za to što mi je učinila.
-Vi ste potpuno lud čovjek. - odmahnula je rukom žena u plavom. -Zaslužili ste da vas izbaci i još šutne nogom u tu lijenu guzicu.
-Bez svađe, molim. Nismo tu da bi povisivali tenzije. Čovjek je tu jer želi pomoć. - umiješala se voditeljica.
Bila je sve samo ne u pravu. Ja nisam želio pomoć. Želio sam samo još jednom osjetiti ono što sam osjetio dok je moja supruga, tadašnja djevojka, silazila niz stepenice fakultetske zgrade. Želio sam osjetiti žudnju za životom, želio sam se osjetiti živim. Želio sam da taj osjećaj opet u meni uzdrma planine i pokrene tropske kiše, orkanske zore, divlje plime. Želio sam probuditi u sebi lovca. Trčati za krvlju stepama.
-Mi nismo bračni terapeuti, gospodine. Mi smo grupa za liječenje ovisnosti o alkoholu, a ako sam dobro shvatila vašu ženu, vi ste duboko zavirili u čašicu.
-Da, ja sam Emil Augustinčić, alkoholičar - odgovorio sam pomirljivo i dublje se zavalio u stolicu. Svejedno je.

klub na periferiji

-Ne postoji nikakav dokaz kojim bih mogla potkrijepiti to kako te osjećam, snažno i silno duboko, onako kako se osjećaju ljubavnici kada prvi put zariju ruke u kosu i dotaknu se usnama. - čitao sam rečenicu koju sam netom prije napisao.
-Ta rečenica djeluje isforsirano, teatralno. Daj, dođi sebi, nismo u sred postavljanja Šekspirijanske drame na kazališne daske. Koji ti je danas? - vikala je na mene monstruozno skupljajući usne, da bi ih trenutak zatim jednako tako raširila. Podsjetila me je na ribe ubojice koje iza odvratno napućenih usana skrivaju oštre i brojne zube. Ostat ću smiren i neću povisiti ton, govorio sam sam sebi i nastavljao prstima prebirati po tipkama glasovira. Bio je star i prašnjav. Kada se susjeda, žena doktora Feisa, poželjela riješiti te drtine, bilo je ili odvesti ga na otpad ili dati nama, književnom klubu na periferiji grada. Utvarali smo si da možemo konkurirati velikim igračima, pa smo organizirali čitanje poezije četvrtkom uvečer. Slušatelje smo mamili grickalicama i besplatnim sokovima, te toplinom prostora jer vani se od leda u kasne sate moglo samo umrijeti ili barem ukočiti. Stoga ne čudi što su dijelom naša publika bili umirovljenici i beskućnici. Grijali bi se po mračnijim kutevima pretvarajući se da slušaju dok su zapravo samo pokušavali ne zaspati od dosade.
Ponedjeljkom smo imali stand - up komičare, neke jadnike koji valjda nisu bili u stanju nasmijati ni sami sebe, bubuljičavi teenageri u kariranim košuljama i trapericama što su im visile između nogu do koljenja. Lanci i ogrlice su upotpunjavali dojam urbanih mladića s vrlo malo talenta i velikim samopouzdanjem. Moj je zadatak bio pronaći čovjeka koji će za malo novaca odjenuti košulju i kravatu te se pretvarati da je neki direktorčić na televiziji, koji traži mlade talente, komičare, za novu humorističku seriju. Uglavnom su vjerovali da je lik koji mračnog pogleda sjedi za šankom i pije najskuplji viski bez leda, dovoljno utjecajan da ih riješi bjede. U stvarnosti je bio ili neki moj rođak ili nasumice pokupljen prolaznik.
Srijedom smo pokušavali prezentirati lako štivo iz ženskog pera, njihov pogled na svijet. Iznenadilo me što je srijedom u našem klubu bilo najživlje. Dolazile su u grupama, vodeći sa sobom majke, školske kolegice, kolegice s posla, prijateljice, susjede i ljubavnike. Nakrcali bi se već u šest popodne, noseći svaka svoje isprintane književne domete, što poeziju, što prozu. Čitale bi u zanosu, važno naglašavajući neke dijelove rečenica, popravljajući kosu tako što su je neprestano vraćale za uho. Sve su bez iznimke dolazile našminkane i namirisane nekim jakim orijentalnim parfemima, valjda su čule da je zimsko vrijeme pogodno upravo za takve mirisne note i sve su bez iznimke željele jednog dana objaviti svoje umotvorine, nadajući se slavi i uspjehu. Uglavnom, sve skupa je to bila gomila teškoprobavljivog sranja o muškoženskim odnosima, ali, valjda je to danas in, pisati o tome zašto žene jako nervira što muškarci ostavljaju dasku u toaletu podignutu, te kako spasiti brak ili vezu usprkos toj činjenici.
Subotom sam predlagao karaoke, ali su me ostali osnivači rezolutno odbili, pa smo subotom imali instalacije i performanse. Nagledao sam se subotama obješenih sisa, genitalija nekih ogavnih ljudskih bića što smatraju da je golotinja izraz bunta protiv poretka i naslušao političkih provokacija koje su bile sve samo ne umjesne, namirisao krvi priklanih životinja da bi se pokazalo koliko je štetno za ljudski rod konzumiranje mesa i nošenje krzna, kože i drugih nejestivih dijelova. Poslije su mi objasnili da to zapravo nije krv nego kazališna boja, no od toga mi nije bilo puno lakše.
-Što želiš od mene? - upitao sam je nakon što je prestala vikati. Ne podnosim kad ljudi viču, stvara mi to nelagodu u preponama, grč u želucu i želju za bjegom.
-Želim da mi napišeš ljubavno pismo kojim ću ga osvojiti. - plakala je nemoćno. Mrzim kad žene plaču. Misle da time izazivaju sućut, suosjećanje. Naprotiv, žene koje palaču uvijek poželim protresti i začepiti im usta. Jer govore, govore i govore kroz suze, nezaustavljivo i nerazumljivo. Umjesto toga, počeo sam svirati neku veselu melodiju, nešto brzo i lagano, nešto što je podsjećalo na treptanje vjetra u krošnjama.
Udarila je žestoko po tipkama kvareći mi užitak.
-Sebičan si. Pisac si, a ne želiš mi pomoći. Možda bih trebala prestati financirati ovaj klub u pripizdini. - prestala je plakati. Bar nešto. Znao sam da se samo prenemaže. Zaboravio sam reći da je ona ocvala filmska diva kojoj je ovaj klub danas jedino mjesto za samopromociju. Podgrijava joj nade da će dobiti barem još jednu priliku, onu pravu i posljednju, da zaigra u nekom velikom filmu. Taj njen tip, kojem sam trebao napisati pismo je neki starkelja, vlasnik producentske kuće. Trzao je na nju, nekoliko puta su bili i na ručku, no moj je osobni dojam da tip voli mlado meso. Upola mlađe od nje. Nisam joj to rekao. Zagušila bi se od jada.
-Mogu li koristiti nešto eksplicitno seksualno i uzbuđujuće, mislim da je to najametnije, što kažeš? Šokirat ćeš ga i plijen je tvoj. Pa, tko bi odbio tako iskusnu ženu poput tebe?
-Piši, kako god hoćeš samo nemoj romantične baljezgarije.
.......
(tri mjeseca kasnije)
U jednom popularnom tjedniku, žute orjentacije, objavljen je interview s glumicom koja se u filmske vode vraća na velika vrata uz impozantnu izjavu u naslovu "moja udaja nije oživjela moju karijeru"
.....
(šest mjeseci kasnije)
Na vratima knjižnog kluba na periferiji stajao je natpis "Utorak, 18.00 h, promocija knjige "Pisma", mladog autora I.V.
....
(godinu dana kasnije)
Vrlo mala obavijest zalijepljena na vrata knjižnog kluba "zatvoreno".

ekvator

"Bila sam trudna gotovo osam mjeseci kad sam u crnoj suknji na kojoj su izvezene plišane ruže i kaputu sa pravim krznom od lisice šetala kroz selo u kojem je moj pokojni djed imao polja te kućicu za alat i drva, u kojoj se moglo i prespavati za nevolju ako bi ih za vrijeme težačkog posla ulovila kiša ili mrak. Ima tome gotovo godinu dana, veljača je prepuštala polagano dirigentsku palicu toplom i blagom ožujku, uživala sam u suncu i toplini na leđima te u teretu teškom nekoliko kilograma ispred sebe. Iščekivanje se miješalo sa strahom, no trudila sam se svim silama ne misliti na nepoznat proces koji će se događati s mojim tijelom za kratko vrijeme. Ispred, danas oronule kućice bez fasade, sjedila je žena koju sam zvala strinom, mada mi, ako ćemo tjerati mak na konac, ona nije bila nikakva strina, jer njen muž meni nije bio stric, nego tek očev bratić, no svejedno sam je zvala strinom, kao i cjelokupno susjedstvo više povezano krvlju nego samim mjestom stanovanja. Mada, kad pomislim na svoje djetinjstvo, sjetim se sebe, djevojčice u crvenoj haljini od pliša i lakiranim cipelicama kako sjedim na širokim stepenicama koje su tvorile prilaz strininoj kući. Te stepenice su bile čudne, nije ih se moglo vidjeti sličnih na daleko, izgledale su kao velika odmorišta, duga više od tri metra i široka barem dva. Visina svake pojedine stube bila je manja od pet centimetara. Kuća je bila izgrađena na dva kata, jednako neobično jer se sa donjeg kata nije kroz unutrašnjost nikako moglo doći do gornjeg, trebelo je popeti se tim čudnim stubama, izaći na put, te se opet penjati normalnim stepeništem do ulaznih vrata drugog kata na kojem su bile smještene spavaće sobe i kupatilo. To je bilo mjesto na kojem sam bila jedva nekoliko puta, intimno i zabranjeno za svu djecu koja su se igrala sa njihovom. Sjećam se, imali su prvi video rekorder u selu, no s obzirom da je nakon nekoliko godina VHS sistem postao standard, za njihovu "betu" nije bilo lako pronaći iznajmljivača, tako da su gledali samo ono nekoliko kazeta koje su sami kupili. Uglavnom, rekla bih da je njihov rekorder bio gotovo neuporabljiv, te da je šteta novaca koje su za njega dali. Ponekad nije dobro biti prvi u selu.
Kuhinja je nasuprot spavaćim sobama, bila mjesto na kojem su se okupljali svi susjedi i rodbina, svi su bili dobrodošli, pa tako i mi djeca, osobito ja, koja sam u selo dolazila samo preko ljeta, na praznike. Nedjeljom se pravila torta, zvali su je "rigojanči", a ja sam tek godinama kasnije shvatila da taj njihov kolač nema baš puno veze s izvornikom, ali je bio prekrasno ukusan i kremast, pun čokolade i hladan toliko da je nepce trnulo od užitka.
U ono ratno vrijeme, počele su se prikazivati točno u podne, radnim danima, prve meksičke serije, mislim da se mogu sjetiti i imena žena po kojima su bile nazvane, a ljudi su kao hipnotizirani gledali te sretne i nesretne likove stiskajući se ispred televizora malog promjera ekrana, unoseći se cijelim svojim bićem u radnju. Odzvanjale su španjolske riječi preko kamenih stepenica, ponekad je bilo i suza, ali i smijeha, no ne mogu zaboraviti izraze lica na kojima se ocrtavao bijeg od stvarnosti, bijeg od hrane, deka i lijekova iz donacija.
Drhtale su im usne od užitka, svaka od žena je sanjala da je upravo ona Rosa, a svaki muškarac se prsio trudeći se biti što sličniji Huanu, barem tih četrdesetak minuta. Nakon odjavne špice, sve bi se vratilo na staro.
Strina je bila neobično lijepa žena, crne valovite, duge kose i ljubičastih očiju, tijela poput džepne venere, uvijek odjevena u haljine cvjetnog uzorka, što joj je davalo osobit šarm. Pjevala je dušom, vesele dalmatinske pjesme, pjevala je u svako doba dana, dok kuha, dok šeta, dok pere rublje za svoje četvero djece. Pjevala je i vodila pjesmu za svetkovinu koju su slavili jednom godišnje u kolovozu, kada bi se na terasi na ravnom krovu kuće, s koje se vidjelo cijelo mjesto, rijeka modra i zelena od dubine, te sva okolna mjesta, skupila šarolika masa uzvanika, pola rodbine, pola prijatelja. Voljela sam je slušati iz kreveta, nas djecu su uvijek slali ranije u krevet, ali su ujedno i slave u našim kućama završavale ranije i proticale uz puno manje veselja. Kod strine se pilo, jelo i pjevalo do jutra. Kolovoške noći su od kad pamtim, uvijek bile nesnosno vruće, vrtjela sam se po krevetu pokušavajući dozvati malo sna, no vlaga ispod mog tijela nije mi dopuštala ni malo odmora. Razmišljala sam kako li je tek onima koji žive blizu ekvatora, tamo gdje je uvijek vlažno i vruće. Mora da zamrze život ili se naprosto naviknu. Možda su evolucijom dobili neke tjelesne predispozicije koje im omogućavaju da podnesu tu žestoku klimu. Uvijek bih radije izabrala život na sjeveru. No to je serija koja će se prikazivati tek godinama kasnije.
Uglavnom, srela sam tog dana strinu, slagala je tek ubrano povrće u drvene sanduke. Iznenadila se kad je vidjela da sam trudna.
-I ja govorim mojoj kćeri da nema što više čekati. - vrtjela je glavom. Uhvatila je trideset godina, udala se i već bi joj bilo vrijeme razmišljati o djeci. A htjela bih unuke dok sam još mlada, da mogu uživati u njima.
Pomislila sam da je i danas, u pedesetoj, jednako lijepa, samo što joj je tijelo nabujalo od viška kilograma i večernjih slastica prije spavanja, a i koža je polagano počela pokazivati znakove vremena.
-Bit će, strina, bit će, nikad nije kasno, mada meni je sad žao što nisam i ranije, mogla sam već imati dijete koje ću slati u školu. A i bolje se slažu mladi roditelji s djecom, nego ako je prevelika razlika u godinama, onda dolazi do raskola generacija i neshvaćanja. Mada, svejedno je kada, važno je da je živo i zdravo. U tome bi trebala biti sva ljepota.
Uzdahnula je.
-Ja sam htjela troje djece, a moj muž je htio još, želio je valjda sina, jer smo imali tri kćeri. Kad sam četvrti put ostala trudna, plakala sam kao kiša, nisam htjela to dijete, bilo mi je teško stizati i oko ovih troje, a i nekako je bilo kasno za još djece. Ponekad pomislim da me je Bog kaznio upravo zbog tih mojih suza. Dao mi je curicu, ali curicu koja je bolovala od neizlječive bolesti.
-Pusti to strina, ne kažnjava Bog za suze. Shvaća valjda da smo ljudi puni slabosti. Tako je naprosto moralo biti.
Sjetila sam se da im je prvo dijete umrlo od iste bolesti, tako rijetke i teške, da je liječnici uopće nisu prepoznali, niti su je znali liječiti i djetešce je ubrzo skončalo. S četvrtim djetetom su prepoznali istu stvar, na vrijeme otkrivši o čemu se radi.
Nisam joj rekla koliko se bojim i strepim za svoje dijete, koliko se molim da se rodi zdravo i odraste bezbrižno,onako bezbrižno kako sam ja odrasla. Rekli su mi da nosim curicu. Odlučila sam joj dati ime Lara, po Larisi iz Doktora Živaga.
Ušla sam u kuću noseći u naručju malo povrća koje mi je dala. Ostatak dana sam provela u poluležećem položaju na sofi ispred televizora, pokrivena dekicom po nogama. Nisam skidala suknju ni svečanu odjeću u kojoj sam došla, sviđalo mi se kako izgleda moj trbuh napet ispod tkanine, tvrd, zaobljen, ne prevelik. Osluškivala sam udarce svog djeteta i držala sklopljene dlanove želeći osjetiti njegove dodire."