nećeš znati kada zarinem prste
u teglu s medom prelivenim bademima
oštri su im vrhovi i ljuske neoguljene
kad nisam uspio sasjeći u korijenu to što mi činiš
sad mi drugo ne preostaje
nego se uhvatiti za jedino što je ostalo slatko
iznad površine
gorko iznutra
kao mi
kao nas dvoje
izvadila si mi srž, onu jezgru
što me činila tako sretnim čovjekom
vječno zaljubljenim u život
u jutro, u dan, u noć
volio sam sve što je imalo i malo veze s tobom
i tebe
kriv sam jedina moja što sam
dopustio da mi umire dio po dio
počevši od iznutrice
preko zglobova
do sivih stanica i srčanih zalizaka
sve sam ti pustio da zakolješ i pred tobom krvario
dok si se smijala
moja je bol valjda bila smiješna
ljudima koji smisao svega vide i znaju od drugih bolje
poput tebe
mi nismo isti
privukle su nas razlike
što su se raširile i metastazirale ubijajući nas polagano
od jučer do sutra
činilo se, ništa nam je
dok jednog jutra nije postalo jasno
da nas više nema
ni mene
ni tebe
još manje nas
nećeš znati kad odlučim pokupiti svoje stvari
i nestati odakle sam došao
ostat će iza mene sve zategnuto, pospremljeno
i prostrano, kao čistina neke pustopoljine
neće mi biti žao
jer ostavljam samo naličje
žene koju sam nekada volio
izvadila si mi one najtananije strune
iz dlanova izvukla linije sudbine kao konopce
i prostrla ih od zida do zida
na njima vise slike
iz vremena osmjeha i šetnji, poljubaca
sad okus više podsjeća na ustajale sokove tijela
i prizori su puni gnjeva
kriv sam što sam ti dopustio
da me ubiješ bez otpora
Post je objavljen 24.02.2009. u 13:40 sati.