tri žene

četvrtak , 29.01.2009.

Tri žene su sjedile za stolom u čajnoj kuhinji i razgovarale o djeci, planovima za njihovu budućnost. Četvrta žena, njihova šefica, stajala je na nogama. Vrtjela je svežanj ključeva u ruci i naslonjena na kuhinjsku radnu plohu, čekala da voda u aparatu za kavu proključa. Svjetlo je žmirkalo, halogene lampe na plafonu davale su cijeloj prostoriji neki futurističko plavičasti odsjaj, zbog kojeg su svi voljeli sjediti u toj novoj, tek renoviranoj kuhinji, opremljenoj najmodernijom aparaturom, kuhinji u kojoj su su čak i drveni elementi bili srebrno sive boje.
-Moj sin će sljedeće godine upisati medicinu. Boji se krvi, čak i kada mu nos krvari, ali je uporan i odlučan. Završit će on to. - rekla je samouvjereno žena u plavoj haljini koja je prekrivala njeno glomazno tijelo poput cerade.
-Ma, važno je da nešto završe. - slegnula je ramenima žena s njene desne strane. Pila je svježe iscjeđen sok od naranče i limuna i pri tom jako skupljala usne, osjećajući nelagodu zbog kiselog okusa.
-Da, - složila se treća - i onako sam tražila debelu vezu da moja draga kćer upiše engleski jezik. Valjda ne postoji fakultet na koji se prima manje polaznika i ona je izabrala upravo taj. Uzalud sam joj objašnjavala da taj jezik danas svi govore, čak i oni koji su potpuni antitalenti za strane jezike, no uzalud. Zapela je za to i što ćeš, na kraju smo se pomirili s tim.
-Ja imam dvije kćeri - uključila se u razgovor šefica - jedna je zaista odlična učenica, niže same petice, ove godine je upisala ekonomiju, bez problema je prošla i prijemni ispit, ma, nikakva veza nam nije trebala, kunem se. I dobro joj ide. Mlađa kćer je drugi razred srednje škole. Ne znam ima li i iz jednog predmeta više od trojke, ona je zadovoljna s prolaznom ocjenom i uopće se ne trudi ostvariti neki bolji rezultat. Neki dan mi je rekla kako će ići na faks.Ozbiljno. Rekla sam joj "naravno kćeri, možeš ići na faks, a ako ti se ne svidi možeš prijeći na rubel ili ariel".
Natočila je kavu u šalice i sjela. Osjećala je da joj se vene šire od stajanja, a to nije bilo dobro.
S radija su dopirale vijesti o stradanjima na Bliskom istoku, zatim o financijskoj krizi, te se na koncu začula prognoza vremena. Hladno do daljnjeg. Vijesti su slušale u tišini, svaka zadubljena u svoje misli. Prostoriju je ispunio miris svježe skuhane kave. Uskoro će završiti pauza.

masakriranje prijevodom

utorak , 27.01.2009.

Vidio sam nedavno kako je danas moderno ići na tečaj brzog čitanja. Mislim da meni to nije nužno jer otprilike čitam oko stotinjak stranica u sat vremena +, - deset stranica, ovisno o kakvoj i koliko zanimljivoj knjizi se radi i prekida li me nešto češće ili manje često. Tako sam godinama uspijevao čitati barem četiri knjige tjedno, što smatram da je lijep rezultat. Bilo je tu svega, dobrih romana, loših romana, popularnih romana. Ne ubrajam u to znanstvenu literaturu ni ono što sam morao čitati zbog posla. Zakoni se i onako ne mogu čitati takvom brzinom. I moram napomenuti, nisam pri čitanju preskakao dijelove teksta. Nisam toliki egoist da varam samog sebe. U posljednjih godinu dana smanjio sam broj pročitanih knjiga na jednu do dvije tjedno ovisno o raspoloženju a i ovisno o tome koliko mi vremena ostavlja za čitanje moj sin. Osim toga, pišem intenzivnije pa mi i to oduzima vrijeme.
Sigurno se pitate zašto je to bitno. Nije, samo napominjem i ilustriram koliko me čitanje odmara i koliko mi je važno.
Zaključak:prosječni sam čitatelj, koji voli kada knjige imaju ono nešto.

Atmosfera koju neko djelo nosi sa sobom mi je jako važna. Volim kad već prve stranice mirišu po gradu u kojem se radnja zbiva, kad su likovi živopisni, kad zbog radnje ne želim ispustiti knjigu iz ruke i ako sam recimo gladan ili imam neke druge potrebe. Volim kad me čitanje zanese.
Slično je i sa filmovima. Protivnik sam sinkronizacije jer ona ubija atmosferu. Ako je film francuski, želim čuti mazan i preljubnički francuski jezik, brz i nerazumljiv, i ako sam ga učio ravno osam godina, želim kroz glasove glumaca osjetiti autentičnost događaja, sve mora izgledati stvarno. Ako film govori o irskim teroristima želim irski akcent koji pojačava dojam sekvenci.
Zaključak: zaista ne želim da mi npr Drago Celizić progovara kad usta otvara Brad Pitt. Brrr.
No, nije o filmovima riječ, njih sam koristio samo kao primjer kako je lako ubiti atmosferu neprikladnom sinkronizacijom. To naprosto više nije to.

Prošli tjedan sam u gradskoj knjižnici uzeo knjigu Lovac u žitu. Uživao sam jedno popodne. Klasično djelo, poznato svima, sramota ga je ne pročitati. Osim nje uzeo sam i knjigu "Urota tupana", privukla me činjenica da je autor John Kennedy Toole, knjigu napisao mlad i nakon što nije mogao pronaći izdavača za svoj roman koji je smatrao remek djelom, što je zapravo posve normalno, jer ni u Americi se izdavači baš ne trgaju za nepoznatim autorima, počinio je samoubojstvo. (NE mislim da je normalno počiniti samoubojstvo, nego je normalno da izdavači odbijaju nepoznate autore).Ne znam ima li ikakve veze sa slavnom obitelji Kennedy, ali to za ovu priču i nije važno. Mada, da su u srodstvu vjerojatno bi imao veze i objavio taj svoj roman, te živio dugo i sretno do kraja života, pišući i dalje. Nekako mislim da je bio siromašan kao crkveni miš.
Kada je 1969. godine počinio samoubojstvo imao je samo 32. godine.
Knjiga je objavljena tek 1980. godine te je dobila Pulitzerovu nagradu.
Kad čovjek malo bolje razmisli, tužno je to, skončati tako, ne dočekavši vlastitu slavu.
Zaključak: pisci trebaju pisati, ne ubijati se, jer evo kako se vidi, nikad ne znaš kad će ono što su napisali postati klasik.

Nakon što sam proučio sve važne činjenice o tom romanu, (radnja se događa na američkom jugu u New Orleansu, glavni lik je antijunak Ignacije, predebel, lijen, još uvijek živi s majkom premda mu je trideset godina, piše svoje životno djelo i posao smatra trivijalnošću za koju on nema vremena, ni volje) prionuo sam na čitanje. O, mirisala je tako dobro, obećavajuće.
No, nakon nekoliko stranica, moje oči nisu mogle vjerovati što je jedan prevoditelj u stanju napraviti. Likovima je u usta stavljao takve rijei i rečenične konstrukcije kao da su rođeni i odgojeni u sred Splita, grada pod Marjanom. Pokušao sam ignorirati to, nadajući se da će ta ludost prestati, no sa svakon narednom stranicom smetalo me sve više. Stalno sam si morao govoriti, "Topsi, nije ovo Smoje, nije, ovo je američki jug, a ne jug lijepe naše", premda kažu da svi južnjaci imaju sličnu krv i temperament.
Mala ilustracija:(razgovor između Ignacija i njegove majke)
-Ignacije, velik čovik ka ča si ti ne more pedalarit bičikleton i dilit novine.
-Možda bi me ti mogla okolo voziti autom, a ja bih mogao bacati novine kroz stražnji prozor.
-Čuj mali! - ljutito je rekla gospođa Reilly. Sutra ćeš negdi poć pokušat. Ozbiljno. A najprvo ćeš se javit na ovi oglas. Samo činiš huncutarije, Ignacije, znan ja tebe.
Nekako mi ovo zvuči jezovito. Nikako ne mogu pronaći zrnce autentičnosti mjesta, vremena, likova ni radnje. Pokušavam prevoditi u sebi, natrag na engleski, kako bi si dočarao barem mrvicu prave atmosfere, ali nakon nekog vremena me to počinje strašno zamarati i opet se pitam tko je napisao knjigu, Smoje, Robi K. ili ovaj Toole.
Brutalno masakriranje prijevodom.
Strašno je kad pomislim da je namjera bila dijalektalnim govorom dočarati neobrazovanost likova, jer za razliku od većine ljudi koji se u romanu spominju i oko kojih se radnja vrti, Ignacije govori književnim hrvatskim jezikom kao da je jezikoslovac, zahvaljujući tome što je obrazovan.
Zamislite crnca sa američkog juga koji govori ovako: "Je, dobija san posal za crnju i plaću za crnju. Sad san zbilja pripadnik društva. Sad san pravi crnja. Ne vagabundo. Samo crnja. Asti! Neš ti promine.

Jeeeziiivooo do boli. To me podsjeća na onu sinkronizaciju koju sam malo prije spomenuo i upravo zato sam je spomenuo da dočaram ovu tugu koja me obuzima dok čitam, prisiljavajući me da nabavim izvornik na engleskom jeziku.

Da, masakr je moguć i prijevodom.

konji

nedjelja , 18.01.2009.

Znala sam da je sanjao konje po načinu na koji bi se ustao. Uranio bi, odjenuo se lijepo, dao mi poljubac za dobro jutro, skuhao kavu cvrkućući neke smiješne pjesme za koje sam uvjerena da je izmišljao riječi samo da me nasmije i zabavi, a zatim bi odlazio u kupovinu i šetnju. Nepogrešivo je znao kupiti meso, i to ne samo što je bio stručnjak za raspoznavanje vrste životinje nego je jednako dobro znao razlučiti što je koji dio i za što se može upotrijebiti, tako da ga mesari nisu mogli prevariti, čak ni oni najprekaljeniji. A nema tog mesara koji ne voli kupcu uvaliti otpatke. Nije mi se jednom dogodilo da umjesto bifteka doma donesem nešto žilavo i nejestivo, ali pažljivo tranžirano da liči na sočan, kremast odrezak.
Kad bi sanjao konje kući bi donio komad mortadele, debele tri prsta, koju bi jeo na specifičan način od kojeg mi je uvijek bilo nekako mučno u želucu, trudila sam se da negledam kako odgriza zalogaje od tog debelog komada, zatim uzima komadić kruha i gutljaj tekućeg jogurta. Govorio bi da je u vrijeme njegove mladosti u mortadelu obvezno stavljano konjsko meso i da je upravo zbog toga božanstveno mirisala. I ukus je bio neponovljiv. Današnja receptura, bez obzira kojeg je proizvođača vlasništvo, ne oduševljava njegova nepca ni približno. No, svaki put kad ugleda tu nježnu boju pudera prošaranu bijelim, četvrtastim komadićima slanine, ne može odoljeti da ne kupi makar taj jedan komad i ne pokuša vratiti vrijeme za koje je i više nego svjestan da je prošlo i svršeno.
Njegov otac je imao bijelog konja. I kola u koja ga je uprezao. Plemenita životinja znala je sama doći iz udaljenog polja na kojem su sijali špinat za prodaju subotom, na pijačni dan u velikom gradu do kojeg se putovalo nekoliko sati vlakom, znala je sam pronaći put i staju, te je gipkim nogama polagano gazila kroz uske uličice razgledajući pri tom lica starica što su ispred kuća otkuhavale i prale posteljinu u velikim metalnim loncima i starce što sjede na zubatom suncu pušeći domaći uzgojen duhan zamotan u papir, ručno i precizno, gotovo kao strojem. Ritual je to, govorio bi mi.
Selo u kojem je odrastao nalazi se na uzvišenju, zemlja u podnožju, u polju bila je uvijek manje vrijedna zbog toga što bi jedan dio godine bila naplavljena riječnom vodom i nepodesna za obrađivanje, a još manje za stanovanje i gradnju kuća. Tako su starosjedioci, poput njegovog oca i majke, kuću napravili na vrh brda. Pogled s te visine na dolinu i rijeku bio je uvijek veličanstveno lijep. Pogled na kuću bez kanalizacije i vodovoda bio je nešto manje veličanstven. Objašnjavao mi je da su oni tako navikli živjeti. Posve je normalno bilo imati noćnu posudu pod krevetom jer je zimi bilo nezgodno ustajati iz toplog kreveta, silaziti niz stepenice u prizemlje kuće, izići vani na ciču hladnoću i doći u mraku do vanjskog zahoda kako bi se olakšao mjehur.
Staje su bile smještene blizu kuća, udaljene tek toliko da se miris sijena i balege ne uvlači direktno u kuhinju i ne miješa s ljudskim isparinama. Ipak, od kada sam nogom kročila u to selo, ulice su uvijek mirisale na stoku. Držale su se krave i muzlo se mlijeko, nije nedostajalo ni koza i ovaca, za sir i vunu, ali konji su bili kao član obitelji.
Moja je kćer voljela konje kao i njen otac, željela je žarko, premda joj je bilo tek nekoliko godina, možda pet, ako se dobro sjećam, sjesti i obujmiti ga oko vrata, naučiti jahati, disati uz njegove sapi. Govorila bi da joj je dosadilo konja samo hraniti. Uostalom, čitala je u nekoj knjizi Lajoša Zilahija da su djevojčice iz bogatih obitelji jahale svoje konje kao dobar dan.
Ohladila se od te ljubavi kada je osjetila što znači nehajan udarac repom preko lica. Treptala je svojim dugim, crnim trepavicama i šutke plakala, baš kao i onda kada je, puno kasnije dobila prvi i jedini šamar od svog oca. Ljubio ju je kasnije, držao privijenu uz se, htio se iskupiti za taj nesmotren potez, jer on nikada nije bio pobornik fizičkog kažnjavanja, osobito svoje ljubimice, a ja sam mislila, Bože sveti, kako se njih dvoje vole i kako su slični. Prava je tatina kćer, od glave do pete. Ima njegov hod, manire, a misli su im kao blizanci, jednake i pune vedrine. U svemu ga je slijedila.
Kad sam joj rekla da je njen otac bio najsretniji kada bi sanjao konje, a to mu se događalo nekoliko puta godišnje, rekla je da je najljepši prizor koji je ikada vidjela na filmu, prizor usporenog trčanja nekoliko konja preko plitkog dijela rijeke, dok se kapljice vode rasipaju suda oko konjskih tijela. Davalo im je to neku životinjsku a u isti mah plemenitu snagu, eleganciju, neki čar koji ona sebi nije znala objasniti. Pričala je o tome ushićeno. Jednako ushićeno kao što bi on pričao o tim svojim konjima koji su mu dolazili u snove.
Negdje iza drugog svjetskog rata, talijani su namirisali da u selu svaka kuća ima barem jedno magare, a i to je plemenita životinja, srodna i lijepa, te su počeli nuditi ljudima da za male novce otkupe životinje koje i onako ne bi mogli prehraniti zbog siromaštva koje je vladalo. Ljudi su se pitali što će talijanima magarci, a oni su se gostili mesom mlade puladi a staru magarad bi slali u svoju domovinu prerađivačima mesa koji bi to meso miješali sa drugim vrstama praveći kobasice i onu čuvenu mortadelu koju je tako volio. Ispričao mi je da su jednom i oni zaklali mlado pule, odlučili su ga skuhati u kazanu iznad vatre. Pjenilo se to meso kao ludo, pjena je samo izlazila, ali kada je bilo gotovo, probao je i ostao zatečen. Rekao je da je to bilo nešto naukusnije što je probao u životu. Ja nisam tako sklona eksperimentiranju kao on i njegova kćer.
Umro je na dan kada je objašnjavao svojoj kćeri da je odlučio ostaviti joj jednu parcelu u polju, jer je od vremena plavljenja polja prošlo već dosta godina, voda je isušena a zemlja je postala vrijednija, nitko više nije pravio kuće na brdu, a dolje su nicale velebne građevine zahvaljujući novcima s njemačkih bauštela. Na brdu je ostala samo crkva, groblje i stara čeljad koja nije imala kamo. Parcela je lijepa, velika, ima vlastiti put. Moja kćer je odmahnula rukom i rekla da joj je važno da je njen otac živ i zdrav, a da je za zemlju nije puno briga. Umro je te noći. Kao da je znao, a ona kao da je slutila. Iako po godinama i fizičkoj snazi trebao je biti barem još koje desetljeće udaljen od umiranja. No, sudbina je odlučila da je kucnuo čas. Ostala sam sama. Ona je bila neutješna. Umjesto da je ona tješila mene jer ja sam izgubila muža, životnog suputnika, bila je shrvana bolom od kojeg neće moći spomenuti svog oca naredne dvije godine, ja sam tješila nju, a ona je imala svoju obitelj, svoj oslonac, čovjeka s kojim će noću leći u krevet i podijeliti impresije dana. Ja to više nikada neću moći. Ne, ne želim reći da je sebična. Samo ga je voljela. Bili su isti. U svemu.
Zemlja je zarasla u korov i travu. Ona ne ide na nju. Kaže da joj je ta zemlja samo uspomena. Vidjela sam nedavno da nekoliko konja pase na sred polja.
Mortadela mi smrdi na trulež i ne kupujem je. Sa prozora svoje spavaće sobe vidim uzvišenje i zvonik crkve i čini mi se da vidim i mjesto gdje leži, pa mu mahnem, poljubim sliku uz uzglavlje prije nego zaspem. Sanjala bih konje, ali da mi dođu u san, bojala bih se probuditi da ih ne otjeram.

punica

petak , 16.01.2009.

"Pročelje moje zgrade gleda na gradski trg, tako da mi, ako to želim, malo što važno i vrijedno pažnje iz gradskog, javnog života može promaknuti. Te blagodati dobrog položaja najčešće koristi moja punica koja više visi na prozoru nego ispred televizijskog ekrana i sapunica što su se strateški rasporedile na dobar dio prijepodneva, a zatim se poslijepodne repriziraju kako radni narod ne bi ostao uskraćen za tu umjetnost i glumački talent, neosporno dobre scenarije i odličnu produkciju.
Moja punica zna sve o svakome, počevši od toga gdje je osoba rođena, gdje je radila, s kim se družila, kakvog je seksualnog apetita i kupovne moći te tko su interesne skupine u kojima se dotična osoba kreće. Obiteljska anamneza je dio paketa koji isporučuje čim se neka tema zametne dovoljno dugo da joj dopusti uključivanje u razgovor.
Sinoć sam se vratio kući nešto kasnije nego obično, bilo je hladno pa sam poslije posla svratio s društvom na jedno piće da mi se krvne žile malo rašire od topline barskog prostora i alkohola. Popio sam dvije tekile i ustanovio da je tekila koju drže najobičnije smeće, pa sam prešao na džin. Sve u svemu rakija kao rakija. Udara brzo i žestoko. Stoga rijetko pijem, a ako već moram i želim piti, onda biram laganija pića, dobru vinsku kapljicu, crne ili ružičaste boje, mada moram priznati, negdje na samom kraju 20. - tog stoljeća pio sam jedan od najboljih traminaca u životu i trajno se zaljubio u tu vrstu bijelog vina. Iako nikada poslije nije bilo tako pitko i voćnog okusa.
U stanu su sva svijetla bila pogašena. Ušao sam i zamaglilo mi se ispred očiju od topline. A i noge su mi malo klecale. Ne, nisam bio pijan. Na mene alkohol djeluje na posve specifičan način, glava mi ostaje bistra, samo mi otkažu noge u koljenima i smeta mi toplina. Ne vrti mi se u glavi i nije mi mučno. Doduše uvijek sam znao gdje mi je granica i nisam je prešao ni na vlastitom vjenčanju, mada mi moja žena uvijek s guštom priča kako sam izgubljeno potezao iz boce pune jeftinog viskija dok sam je čekao u automobilu da siđe niz onih svojih sedamdeset i sedam stepenica, a cijela povorka je već cupkala od nestrpljenja da se krene u crkvu.
Stoga sam izašao na balkon i sjeo u pletenu stolicu. Noge sam podigao na rub balkonske ograde i prekrižio jednu preko druge u zraku. U stanu nasuprozt moga gorjelo je svijetlo. Jasno sam vidio mladu ženu i njeno dvoje djece, spremali su se na spavanje. Oblačila im je pidžame i češljala im kosu. Muž je nešto grickao zavaljen u fotelji. Vjerojatno je gledao neki film. Fina obitelj, reklo bi se. Svake nedjelje na misi, pa na obiteljskom ručku. Oboje su mladi, nemaju ni trideset godina, žive neki ugodan obiteljski život, on radi, ona provodi vrijeme u šetnji s djecom i prijateljicama.
Pored stana imaju i malu vikendicu na selu u kojoj provode vikende s prijateljima. Kad sam svojoj punici spomenuo da su i mene pozvali na jednu večer i druženje uz kamin i okretanje kobasica na drvenim štapićima i pečenje krumpira na žeravici ispričala mi do posljednjeg detalja mračne obiteljske tajne, barem one koje je znala. Srela je majku od dotičnog gospodina kada je posljednji put išla u banku platiti račune od struje i ostalih komunalija, te je primijetila da se udebljala i zapustila.
-Žena je otišla u mirovinu malo iza mene, a znaš već da su to bile prisilne mirovine zbog raspada starih firmi i privatizacije, to mi je i dan danas teško progutati, to da sam premlada u naponu snage, puna radnog elana, završila kao kućanica, umjesto da sam još dobrih deset godina radila. Lijepa je bila i skromna, odmjerena žena. Radile smo skupa gotovo cijeli radni vijek, pa mi je bilo drago sresti je. Pohvalila mi se da je već baka, jedan joj je sin oženjen, drugi se školuje a treći je već odavno svoj čovjek, živi u Zadru i vodi vlastitu tvrtku. Uglavnom uspjela ih je izvesti na pravi put, što i nije bilo lako kada se zna da je ostala bez muža relativno rano, dok su djeca još išla u osnovnu školu. Nisu bila mala, ali dovoljno mlada da im otac jako nedostaje i kao autoritet, a i financijski.
Rekao sam da su žene nevjerojatno snažna bića, pri tome misleći i na prijateljicu koja trenutno leži u bolnici i čeka operaciju jajnika, nadajući se da će uz pomoć medicine ipak uspjeti imati dijete koje već želi toliko dugo da su se sve ostale želje stopile u tu jednu, kao i misleći na drugu prijateljicu koja oplakuje dijete što ga je izgubila, dijete koje je začeto a nije dobilo rpiliku da preživi dulje od nekoliko tjedana. Priroda valjda ima neke svoje sisteme za eliminaciju zametaka koji nisu dovoljno snažni da bi opstali. Divio sam se pojedinim ženama, što su sve u stanju podnijeti i ostati prisebne.
Nastavila je kao da me nije čula.
-Umro je na nekoj terevenki, nakon operacije, bila je to transplantacija nekog organa, ne sjećam se više kojeg, samo se skljokao i ugasio. A mlad čovjek. Bio je zgodan. I volio je muško društvo. Onako, znaš, muško društvo.
Učinilo mi se da to naglašavanje "muškog društva" ima neko dublje značenje i nisam se prevario.
-Volio je on i žene, daleko od toga, varao ju je sa jednom daktilografkinjom u sudskoj pisarnici, no ni ona nije bila jedina. Imao je nekoliko ljubavnica za koje su svi znali, a s muškarcima se sastajao izvan grada. Mislio je valjda da će tako moći diskretno održavati ljubavne odnose s njima, no cijeli grad je znao što se događa.
-I njegova žena? - upitao sam začuđeno?
-Ona je bila prava dama. Šutjela je i nikada nije rekla niti jednu riječ protiv svog muža. A mi koji smo imali malo soli u glavi i kućnog odgoja nikada je ništa nismo pitali o tome. Znala je, dakako da je znala. Pa ovo je mali grad. A i bilo je dovoljno zlih i poganih jezika koji su joj anonimno servirali sve činjenice.
Dok sam razmišljao o riječima svoje punice zurio sam u njegovog sina i pitao se koliko je očevog "nestašnog" dijela karaktera naslijedio? Možda ništa, sudeći po načinu na koji je zagrlio svoju ženu i poljubio je.
Da sam zaspao u stolici shvatio sam kada su mi noge toliko utrnule od položaja u kojem se krv slila prema butinama da ih više uopće nisam osjećao, te su same naglo skliznule i udarile od balkonske pločice. Sat će uskoro otkucati ponoć. Svijetlo u stanu preko puta se ugasilo. Trg je zjapio prazan. Ušao sam natrag u stan i legao na trosjed, pokrivši se kaputom. Zaspao sam valjda dok glava još nije uspjela dotaknuti jastuk. "

misli otuđenika

četvrtak , 15.01.2009.

"Misli su mislile svoje i osmišljavale kako će tijelo ispuniti jutro i zrak i miris plime, mora što nadolazi pjenušavo i bijelo pred razornim jugom dok svud okolo zemlja snježi i leži okovana ledom, a noge prolaznika klimavo kližu bez klizaljki, u potplatima cipela i čizama, posve običnih, kožnih, to je svinjska koža za damske noge kao i za noge skitnica, nadajući se da baš njihova neće biti sljedeća postaja bolnička prijemna ambulanta zbog prijeloma i inih ozlijeda. Da sam vani moje bi noge zalijevala kiša, pa padnem u napast da izađem i mokrih cipela zavrtim kišobran i otplešem neki čudan ples, ravno tu na pločniku dopuštajući prolaznicima da mi se smiju i misle kako sam vjerojatno poludio od ovih silnih promjena vremena i klimatskih stresova zbog kojih životinje već buncaju i neće da se pare, pa u mom susjedstvu gotovo i da nema novih malih mačaka a zečevi više ne vole kotiti se kao zečevi, psi zavijaju od nelagode ispod psećeg toplog krzna a kokoši spavaju zimski san i ne legu jaja. Ne sjećam se kad sam zadnji put pojeo domaće jaje, pa s gađenjem okrenem glavu od onih kupovnih kod kojih je žumanjak sve samo ne žut i slasan.
Neki dan sam sreo čovjeka, malo starijeg od mog oca, mislim da je rođen negdje `47. godine, pričali smo o uzgoju maslina, cijelo vrijeme mi je pred očima titrala njegova posve sijeda kosa, a moje misli su se usklađivale s riječima, pričao sam mu o ljepoti okusa crnog vina, slanih srdela umočenih u to zeleno ulje, a on je odmjeravao moje ruke, izranjavane i ispucale od hladnoće, godinama već muku mučim s alergijom na hladan vjetar i kemikalije, od kojih me nagriza obični tekući sapun koji rabim u količinama koje postaju štetne za kožu, no ne mogu si pomoći jer ruke se moraju prati a ja ih perem temeljito i često, nadajući se da ću tako izbjeći neke loše posljedice po zdravlje. Tek sam nedavno, nakon godina mučenja, isprobao kremu od čistog lanolina, jednu od onih koje koriste dojilje kako bi omekšale kožu bradavica dok mali sisavci pohlepno vuku ne mareći što pri tome ostavljajuu rane koje teško zacjeljuju.
Masline uzgaja tek sedam, osam godina, no vidi se da je postao vrsan stručnjak, prati literaturu i spreman je odreći se dijela ulja samo da bi ulje bilo što kvalitetnije, pa ulje cijedi iz ploda koji je tek napola zreo, više zelen, ali je ulje ekstra djevičansko poput susjede usjedjelice koja nikada nije oćutila ni muški poljubac. Ili laže tako dobro da nije ni važno je li djevica ili nije.
Nisam nikada shvaćao horoskopske djevice i izbjegavao sam druženje s njima, bile one muškog ili ženskog roda. Previše cjepidlače za moj ukus. Ne volim ni ribe, a s rakovima se uvijek fatalno vežem i onda nakon nekog vremena dobrano popušim to vezivanje. Ima nešto fatalističko u tim osobama, uvuku se pod kožu, a onda isuču mačetu, koja podsjeća na hladno oružje nekih južnoameričkih plemena ili možda onih amazonskih, ni sam ne znam više, ali mi odrube glavu njime lako kao što ženka bogomoljke pojede glavu svom suđenom ili bolje reći nesuđenom životnom partneru nakon dobrog i ujedno jedinog peglanja kojem je jedina svrha reprodukcija. Ljudska je narav u osnovi životinjaska, zadovoljavamo porive i život je onoliko kompletan koliko uspijemo u toj primarnoj djelatnosti. Sve ostalo su finese.
Osjećaji koje pri tome imamo samo smetaju, oni su civilizacijski nusproizvod koji će vrlo brzo morati nestati, htjeli mi to ili ne. Liječnici mogu biti dobri stručnjaci samo i dok imaju posve isključene osjećaje, empatija je nešto što samo smeta racionalnom odlučivanju, ometa receptore i centre za analitičko razmišljanje. Pravnici su i onako bešćutna gamad. Ekonomisti sjebu firmu - dvije, burzu - dvije, državni proračun i poneko životno osiguranje dok si rekao keks. Prodavači postaju hladni i umorni, daleki i nenasmiješeni, jer stajati na nogama po smjenu i pol nije lako ni onima koji su se u mladosti bavili gimnastikom ili pohodili fitnes centre i nabijali mišićni tonus. Turističke animatore boli neka stvar za goste koji i onako izbjegavaju hotelski smještaj kad je puno isplativije kupiti otok ili vlastiti hotel pa spavati u predsjedničkom apartmanu. Osjećaji izumiru polako u svim strukama. Ostaje nešto sitno u privatnom okruženju, no i to hlapi, brak više nikome nije svetinja, zovu to, moderno, komadom papira koji ubija strast i ljubav, obitelj je smetnja karijeri, a roditelji bi trebali odapeti što prije i ostaviti što više materijalnih dobara. Osjećaji su u svemu tome nevažni.
Pripremam odreske od piletine koje sam posolio i nakapao limunovim sokom i senfom, prženjem do zlatne boje u tavi od rosfraja. Namučio sam se dok sam sa stražnje strane sastrugao i otopio komade plastične vrećice koji su mi se nepažnjom zalijepili jer sam vrelu tavu odložio na bijelu vrećicu s kruhom, cvrčalo je kao cvrčak u čvoru crne smrče a ja sam psovao svoju ekološku neosviještenost i mrzio sebe što su mi uvijek bile odvratne platnene torbe za kupovinu kojkoja se može saviti i ugurati u vlastiti kožni nastavak i zatvoriti patent zatvaračem te nakon spremanja na takav način podsjeća na obični novčanik. Mrzio sam velike centre koji ne nude mogućnost pakiranja namirnica u papirne vrećice, vjerojatno potkrjepljujući to argumentom da šume umiru i svaka nova sječa umnaža ekološku katastrofu, dovodeći nas korak bliže ili općem potopu, općem ledenom dobu ili općem vrelom ljetu zbog kojeg će se sav led otopiti a čovječanstvo nestati opet u onom potopu koji sam već spomenuo. Toliko smo napredovali da je nazadovanje sasvim moguće. Odreske pržim na maslinovom ulju, jer mi je čovjek kojeg sam sreo neki dan darovao jednu bočicu, reklamnu, ukrasnu i moram priznati imalo je fantastičan okus. Taj mi je isti čovjek rekao da su današnje moderne žene drugačije nego one koje je on poznavao. Ranije su žene kuhale muškarcima, a danas, a on govori iz iskustva svog sina i sinova svojih prijatelja, muškarci kuhaju ženama. Muškarci dolaze s posla umorni, uzimaju pregače i uveseljavaju svoje dragane specijalitetima. Dok iste sjede čitajući novine. Svijet je mjesto koje se neprestano mijenja, poželio sam mu reći. Moj djed nije znao skuhati sebi ni jaje i jamačno bi krepao od gladi da je kojim slučajem doživio da ostane bez žene. Umro je od nepoznate bolesti, a nama je rečeno da je treći srčani udar bio koban. Bio je to muškarac starog kova.
Inače su ta stanja bolesti kompleksno područje. Nekada su liječnici lagali bolesnike, ne želeći ih uzrujavati, dajući im katkad i lažnu nadu u oporavak, a danas oni koji boluju lažu svoje bližnje ne želeći ih opterećivati mogućim lošim ishodima. I to sve zato jer su liječnici odlučili biti iskreni prema pacijentima, bezobzirno iskreni jer emocije su dakako precijenjene. Moj je otac prije desetak godina također završio u bolnici nakon srčanog udara, meni su javili telefonski da je u bolnici na pretragama, nekim uobičajenim pretragama koje obavlja svako toliko. Brinuo me je njegov umor u glasu i otežan govor ali sam to bezazleno pripisivao lošim celularnim vezama, lažući sam sebe. Da, čovjek može biti i slijep i gluh ako to dovoljno želi. Ja sam razbijao tanjure na balkonu svog stana jer sam čitao da se tako moguće riješiti nakupljenih frustracija ne želeći si priznati da to činim jer me paralizirao strah od mogućeg gubitka. Neki dan sam ja to isto učinio kćeri od mog ujaka. On je u bolnici, čeka operaciju oka, a ja lažem da ne znam kako je to ipak teška i komplicirana operacija, nakon koje je dvojbeno ponovno uspostavljanje potpune funkcije oka, lažem jer mala studira i nema potrebe da strepi bez razloga kad sve može biti i dobro. Vjerojatno će jednom shvatiti da sam lagao i mrzit će me zbog toga, no ja sam samo želio da to za nju bude što bezbolnije, jer čemu nepotrebno zamaranje nečim na što ne može utjecati. Čovjek ima bezbroj razloga za laž i katkad su laži jedini izbor. Strah u njenim očima zna me u posljednje vrijeme probuditi iz sna pravednika. Trznem se i pomislim kako je život kurva. Jebe te kad stigne, kako stigne, a sve zbog novca. Jer novac je ono što čini razliku. Govori čovjek koji razmišlja o tome hoće li uplatiti dopunsko zdravstveno osiguranje. Govori čovjek koji je napokon dokazao svima da je plin obično sranje i da ne treba kuhati na plin, grijati se na plin niti uopće spominjati plin. Struja je zakon. Tek kad nestane i struje, nakon nafte i plina, znat ćemo da je svijet definitivno i konačno otišao u pičku materinu. A do tada, struja je zaista zakon. Nisam učio ruski u školi ali dovoljno razumijem te slavenske jezike da znam što znači njet, a i čitao sam Dostojevskog pa mi se čini da taj narod poznajem u dušu. Nadam se da nećemo paliti knjige za ogrijev.
More se mreška, pojeo sam odreske i natočio čašu vina. Nije lijepo objedovati sam, ali samoća je nešto na što sam navikao. Posljedica samoće je što katkad pričam sam sa sobom, osobito ako me nešto muči ili se u svijetu dešavaju spektakularne političke stvari koje imaju dalekosežne posljedice, a ja nemam ni psa ni mačku s kojima bih mogao pogledati kasne večernje vijesti. Misli misle svoje dok se more mreška."

ovrha

utorak , 06.01.2009.

Kad se začulo zvono na vratima, pohitao sam otvoriti. Mora da sam tim uštogljenim babama bio čudan u ženskom kućnom ogrtaču, nemarno vezanim pojasom oko struka ispod kojeg nisam nosio ništa osim gole, vrele kože, no ničim nisu pokazale da su iznenađene, ni jedan mišić nije zatitrao na njihovim licima. Samo su hladno i službeno pružile prst debeo smotak papira koje su nazvale "rješenja, opomene" i ušle u stan. Iza njih se stvorio mravinjak fizičke snage, ljudi u kombinezonima koji su bez reda i pitanja počeli iznositi moje stvari i spuštati se niz stepenice sa četvrtog kata na kojem sam živio do prizemlja gdje su bila parkirana dva vozila.
Za manje od petnaest minuta ostao sam posve sam, babe su nestale, jednako namrgođenih lica, stan je ostao pust, mogao sam vidjeti obrise ormara, zahvaljujući duhanskom dimu, iza kojih se nakupilo paučine i mrtvih mušica. Po podu je ostala razbacana odjeća, privatne sitnice, kozmetika, albumi sa slikama i sve ono što po zakonu nisu mogli ni smjeli plijeniti.
Zapalio sam cigaretu i naručio kavu i ručak iz restorana jer sam u ovo doba dana nakon što bi Ena otišla natrag na posao ostavljajući me zadovoljenog da se izležavam u njenom bade mantilu, običavao ručati. A čovjeku naviknutom na rituale teško je mijenjati iste pod utjecajem izvanjskih faktora na koje i tako i tako ne može utjecati.
Dostavili su mi tjesteninu s umakom od bosiljka i pinjola i pravu talijansku kavu, jaku i kratku, te vodu zvučnog stranog imena. U tom sam restoranu imao otvoren račun koji sam podmirivao kreditnom karticom svakog petnaestog u mjesecu. Bit će mi teško objasniti Lorenzu, majstoru sa Sicilije koji je prije desetak godina počeo s tim unosnim obiteljskim biznisom, koji se temeljio na koncepciji luksuznog malog restorana s jedva desetak stolova u kojem je hrana bila elitistička, skupa i profinjena, a za što se trebalo rezervirati stol tjednima unaprijed, da mu iznos prosječne godišnje plaće neću moći pokriti ovaj mjesec. Ja sam kao Lorenzov prijatelj imao taj privilegij da su mi hranu dostavljali iako se dostavama nisu bavili. Bojim se da nakon što sazna za novonastalu situaciju, više neće gajiti prijateljske osjećaje prema meni. Bojim se, da, dobro sam to rekao. Osim toga, on nije jedini koga ću se u budućnosti morati bojati.
Ena je žena blagih crta lica i zmijskog karaktera. Kameleon u štiklama. Njena tvrtka je surađivala sa mnom tako prisno da smo poslovne sastanke organizirali između plahti, a njenom suprugu podnosili o svemu pismena izviješća, naravno izostavljajući sočne i znojne detalje. Ona je žena za koju sam uvjeren da nije laka na opraštanju, barem ne toliko koliko je njen suprug lak na potezanju basebol palice koju nosi ispod sjedala u svom automobilu.
Kad sam završavao ekonomiju biti broker bila je osobita čast, privlačno zanimanje, imalo je neku draž potpirenu slikama brokera iz američkih filmova, karijera koja donosi adrenalin, brzu vožnju kroz poslovni svijet, strelovito napredovanje, puno novaca i lagodan život. Sve sam ja to imao, razmišljao sam dok sam valjao po nepcu kremast okus umaka.
Osim toga, popis klijenata je poprilično dug, osobito onih kojima sam preporučio kupnju dionica prošli mjesec, računajući na desetorostruku dobit, zahvaljujući dojavi iz samog središta kompanije, nakon čega sam u "siguran posao" uložio apsolutno sve što sam imao. Nitko mi nije trebao reći da sam popušio onoliko novca koliko ne bi moglo stati u pet mojih stopedesetkvadratnih stanova da ih se puni od vrha do dna. Dovoljno mi je osvrnuti se oko sebe i vidjeti novonastalu pustoš.
Otvorio sam sef, njega nisu mogli odnijeti jer ga na sreću nisam postavio iza slike, bilo bi to isuviše providno i očekivano, sef je bio skriven u kupatilu iza toaletnog ormarića, što mi se činilo jako domišljato. Iz sefa sam izvadio pištolj, repetirao ga i napunio mecima. Lijep je to pištolj, jedan od onih malih ženskih modela, koje savršeno pristaju ženskim torbicama. Kupio sam ga zbog samoobrane, misleći na to kako je kriminal poput korova narastao i na gradskim ulicama, te nisu neobične provale, a meni bi se imalo što ukrasti. Nije da sam uživao u činjenici što imam vatreno oružje, ali me ona smirivala. Osjećao sam se zaštićenim i jačim.
Gledao sam svoj odraz u ogledalu. Muškarac s pištoljem u ruci. Glava puna namjera. Trbuh pun. Reproduktivni organi ispražnjeni. Čovjek na vrhuncu misli da nikada nije bio slabić. A u meni je valjda sve ovo vrijeme čučao i čekao pravi trenutak da se izmili.
Dok sam povlačio okidač zamišljao sam kako stotine gladnih duša tipka bjesomučno moj broj telefona, znojeći se pod stegnutim kravatama, taj broj za koji sam od samog početka mislio da ima nešto zlosretno u sebi čim ima znamenku tri u prvom dijelu, a ja ih ne čujem jer su mi telefon odnijeli skupa s računalom i ostalom digitalnom opremom koju su našli.
Metak je uništio alarmni sustav, tako da se protupožarna zaštita neće moći upaliti na vrijeme, ako budem imao sreće stan će izgorjeti prije dolaska vatrogasaca, eksplozija plina je zajebana stvar. Što mi daje dovoljno vremena za odlazak do zračne luke. Moj ostarjeli barba Jure, djedov brat po materi jako će se razveseliti mom dolasku. I onako je već tolike godine u Čileu da je zaboravio govoriti hrvatski, a nema ni žene ni djece pa mislim da će mu biti drago što me vidi. Barem dok se svjetske burze ne oporave.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>