"Misli su mislile svoje i osmišljavale kako će tijelo ispuniti jutro i zrak i miris plime, mora što nadolazi pjenušavo i bijelo pred razornim jugom dok svud okolo zemlja snježi i leži okovana ledom, a noge prolaznika klimavo kližu bez klizaljki, u potplatima cipela i čizama, posve običnih, kožnih, to je svinjska koža za damske noge kao i za noge skitnica, nadajući se da baš njihova neće biti sljedeća postaja bolnička prijemna ambulanta zbog prijeloma i inih ozlijeda. Da sam vani moje bi noge zalijevala kiša, pa padnem u napast da izađem i mokrih cipela zavrtim kišobran i otplešem neki čudan ples, ravno tu na pločniku dopuštajući prolaznicima da mi se smiju i misle kako sam vjerojatno poludio od ovih silnih promjena vremena i klimatskih stresova zbog kojih životinje već buncaju i neće da se pare, pa u mom susjedstvu gotovo i da nema novih malih mačaka a zečevi više ne vole kotiti se kao zečevi, psi zavijaju od nelagode ispod psećeg toplog krzna a kokoši spavaju zimski san i ne legu jaja. Ne sjećam se kad sam zadnji put pojeo domaće jaje, pa s gađenjem okrenem glavu od onih kupovnih kod kojih je žumanjak sve samo ne žut i slasan.
Neki dan sam sreo čovjeka, malo starijeg od mog oca, mislim da je rođen negdje `47. godine, pričali smo o uzgoju maslina, cijelo vrijeme mi je pred očima titrala njegova posve sijeda kosa, a moje misli su se usklađivale s riječima, pričao sam mu o ljepoti okusa crnog vina, slanih srdela umočenih u to zeleno ulje, a on je odmjeravao moje ruke, izranjavane i ispucale od hladnoće, godinama već muku mučim s alergijom na hladan vjetar i kemikalije, od kojih me nagriza obični tekući sapun koji rabim u količinama koje postaju štetne za kožu, no ne mogu si pomoći jer ruke se moraju prati a ja ih perem temeljito i često, nadajući se da ću tako izbjeći neke loše posljedice po zdravlje. Tek sam nedavno, nakon godina mučenja, isprobao kremu od čistog lanolina, jednu od onih koje koriste dojilje kako bi omekšale kožu bradavica dok mali sisavci pohlepno vuku ne mareći što pri tome ostavljajuu rane koje teško zacjeljuju.
Masline uzgaja tek sedam, osam godina, no vidi se da je postao vrsan stručnjak, prati literaturu i spreman je odreći se dijela ulja samo da bi ulje bilo što kvalitetnije, pa ulje cijedi iz ploda koji je tek napola zreo, više zelen, ali je ulje ekstra djevičansko poput susjede usjedjelice koja nikada nije oćutila ni muški poljubac. Ili laže tako dobro da nije ni važno je li djevica ili nije.
Nisam nikada shvaćao horoskopske djevice i izbjegavao sam druženje s njima, bile one muškog ili ženskog roda. Previše cjepidlače za moj ukus. Ne volim ni ribe, a s rakovima se uvijek fatalno vežem i onda nakon nekog vremena dobrano popušim to vezivanje. Ima nešto fatalističko u tim osobama, uvuku se pod kožu, a onda isuču mačetu, koja podsjeća na hladno oružje nekih južnoameričkih plemena ili možda onih amazonskih, ni sam ne znam više, ali mi odrube glavu njime lako kao što ženka bogomoljke pojede glavu svom suđenom ili bolje reći nesuđenom životnom partneru nakon dobrog i ujedno jedinog peglanja kojem je jedina svrha reprodukcija. Ljudska je narav u osnovi životinjaska, zadovoljavamo porive i život je onoliko kompletan koliko uspijemo u toj primarnoj djelatnosti. Sve ostalo su finese.
Osjećaji koje pri tome imamo samo smetaju, oni su civilizacijski nusproizvod koji će vrlo brzo morati nestati, htjeli mi to ili ne. Liječnici mogu biti dobri stručnjaci samo i dok imaju posve isključene osjećaje, empatija je nešto što samo smeta racionalnom odlučivanju, ometa receptore i centre za analitičko razmišljanje. Pravnici su i onako bešćutna gamad. Ekonomisti sjebu firmu - dvije, burzu - dvije, državni proračun i poneko životno osiguranje dok si rekao keks. Prodavači postaju hladni i umorni, daleki i nenasmiješeni, jer stajati na nogama po smjenu i pol nije lako ni onima koji su se u mladosti bavili gimnastikom ili pohodili fitnes centre i nabijali mišićni tonus. Turističke animatore boli neka stvar za goste koji i onako izbjegavaju hotelski smještaj kad je puno isplativije kupiti otok ili vlastiti hotel pa spavati u predsjedničkom apartmanu. Osjećaji izumiru polako u svim strukama. Ostaje nešto sitno u privatnom okruženju, no i to hlapi, brak više nikome nije svetinja, zovu to, moderno, komadom papira koji ubija strast i ljubav, obitelj je smetnja karijeri, a roditelji bi trebali odapeti što prije i ostaviti što više materijalnih dobara. Osjećaji su u svemu tome nevažni.
Pripremam odreske od piletine koje sam posolio i nakapao limunovim sokom i senfom, prženjem do zlatne boje u tavi od rosfraja. Namučio sam se dok sam sa stražnje strane sastrugao i otopio komade plastične vrećice koji su mi se nepažnjom zalijepili jer sam vrelu tavu odložio na bijelu vrećicu s kruhom, cvrčalo je kao cvrčak u čvoru crne smrče a ja sam psovao svoju ekološku neosviještenost i mrzio sebe što su mi uvijek bile odvratne platnene torbe za kupovinu kojkoja se može saviti i ugurati u vlastiti kožni nastavak i zatvoriti patent zatvaračem te nakon spremanja na takav način podsjeća na obični novčanik. Mrzio sam velike centre koji ne nude mogućnost pakiranja namirnica u papirne vrećice, vjerojatno potkrjepljujući to argumentom da šume umiru i svaka nova sječa umnaža ekološku katastrofu, dovodeći nas korak bliže ili općem potopu, općem ledenom dobu ili općem vrelom ljetu zbog kojeg će se sav led otopiti a čovječanstvo nestati opet u onom potopu koji sam već spomenuo. Toliko smo napredovali da je nazadovanje sasvim moguće. Odreske pržim na maslinovom ulju, jer mi je čovjek kojeg sam sreo neki dan darovao jednu bočicu, reklamnu, ukrasnu i moram priznati imalo je fantastičan okus. Taj mi je isti čovjek rekao da su današnje moderne žene drugačije nego one koje je on poznavao. Ranije su žene kuhale muškarcima, a danas, a on govori iz iskustva svog sina i sinova svojih prijatelja, muškarci kuhaju ženama. Muškarci dolaze s posla umorni, uzimaju pregače i uveseljavaju svoje dragane specijalitetima. Dok iste sjede čitajući novine. Svijet je mjesto koje se neprestano mijenja, poželio sam mu reći. Moj djed nije znao skuhati sebi ni jaje i jamačno bi krepao od gladi da je kojim slučajem doživio da ostane bez žene. Umro je od nepoznate bolesti, a nama je rečeno da je treći srčani udar bio koban. Bio je to muškarac starog kova.
Inače su ta stanja bolesti kompleksno područje. Nekada su liječnici lagali bolesnike, ne želeći ih uzrujavati, dajući im katkad i lažnu nadu u oporavak, a danas oni koji boluju lažu svoje bližnje ne želeći ih opterećivati mogućim lošim ishodima. I to sve zato jer su liječnici odlučili biti iskreni prema pacijentima, bezobzirno iskreni jer emocije su dakako precijenjene. Moj je otac prije desetak godina također završio u bolnici nakon srčanog udara, meni su javili telefonski da je u bolnici na pretragama, nekim uobičajenim pretragama koje obavlja svako toliko. Brinuo me je njegov umor u glasu i otežan govor ali sam to bezazleno pripisivao lošim celularnim vezama, lažući sam sebe. Da, čovjek može biti i slijep i gluh ako to dovoljno želi. Ja sam razbijao tanjure na balkonu svog stana jer sam čitao da se tako moguće riješiti nakupljenih frustracija ne želeći si priznati da to činim jer me paralizirao strah od mogućeg gubitka. Neki dan sam ja to isto učinio kćeri od mog ujaka. On je u bolnici, čeka operaciju oka, a ja lažem da ne znam kako je to ipak teška i komplicirana operacija, nakon koje je dvojbeno ponovno uspostavljanje potpune funkcije oka, lažem jer mala studira i nema potrebe da strepi bez razloga kad sve može biti i dobro. Vjerojatno će jednom shvatiti da sam lagao i mrzit će me zbog toga, no ja sam samo želio da to za nju bude što bezbolnije, jer čemu nepotrebno zamaranje nečim na što ne može utjecati. Čovjek ima bezbroj razloga za laž i katkad su laži jedini izbor. Strah u njenim očima zna me u posljednje vrijeme probuditi iz sna pravednika. Trznem se i pomislim kako je život kurva. Jebe te kad stigne, kako stigne, a sve zbog novca. Jer novac je ono što čini razliku. Govori čovjek koji razmišlja o tome hoće li uplatiti dopunsko zdravstveno osiguranje. Govori čovjek koji je napokon dokazao svima da je plin obično sranje i da ne treba kuhati na plin, grijati se na plin niti uopće spominjati plin. Struja je zakon. Tek kad nestane i struje, nakon nafte i plina, znat ćemo da je svijet definitivno i konačno otišao u pičku materinu. A do tada, struja je zaista zakon. Nisam učio ruski u školi ali dovoljno razumijem te slavenske jezike da znam što znači njet, a i čitao sam Dostojevskog pa mi se čini da taj narod poznajem u dušu. Nadam se da nećemo paliti knjige za ogrijev.
More se mreška, pojeo sam odreske i natočio čašu vina. Nije lijepo objedovati sam, ali samoća je nešto na što sam navikao. Posljedica samoće je što katkad pričam sam sa sobom, osobito ako me nešto muči ili se u svijetu dešavaju spektakularne političke stvari koje imaju dalekosežne posljedice, a ja nemam ni psa ni mačku s kojima bih mogao pogledati kasne večernje vijesti. Misli misle svoje dok se more mreška."
Post je objavljen 15.01.2009. u 22:10 sati.