Vidio sam nedavno kako je danas moderno ići na tečaj brzog čitanja. Mislim da meni to nije nužno jer otprilike čitam oko stotinjak stranica u sat vremena +, - deset stranica, ovisno o kakvoj i koliko zanimljivoj knjizi se radi i prekida li me nešto češće ili manje često. Tako sam godinama uspijevao čitati barem četiri knjige tjedno, što smatram da je lijep rezultat. Bilo je tu svega, dobrih romana, loših romana, popularnih romana. Ne ubrajam u to znanstvenu literaturu ni ono što sam morao čitati zbog posla. Zakoni se i onako ne mogu čitati takvom brzinom. I moram napomenuti, nisam pri čitanju preskakao dijelove teksta. Nisam toliki egoist da varam samog sebe. U posljednjih godinu dana smanjio sam broj pročitanih knjiga na jednu do dvije tjedno ovisno o raspoloženju a i ovisno o tome koliko mi vremena ostavlja za čitanje moj sin. Osim toga, pišem intenzivnije pa mi i to oduzima vrijeme.
Sigurno se pitate zašto je to bitno. Nije, samo napominjem i ilustriram koliko me čitanje odmara i koliko mi je važno.
Zaključak:prosječni sam čitatelj, koji voli kada knjige imaju ono nešto.
Atmosfera koju neko djelo nosi sa sobom mi je jako važna. Volim kad već prve stranice mirišu po gradu u kojem se radnja zbiva, kad su likovi živopisni, kad zbog radnje ne želim ispustiti knjigu iz ruke i ako sam recimo gladan ili imam neke druge potrebe. Volim kad me čitanje zanese.
Slično je i sa filmovima. Protivnik sam sinkronizacije jer ona ubija atmosferu. Ako je film francuski, želim čuti mazan i preljubnički francuski jezik, brz i nerazumljiv, i ako sam ga učio ravno osam godina, želim kroz glasove glumaca osjetiti autentičnost događaja, sve mora izgledati stvarno. Ako film govori o irskim teroristima želim irski akcent koji pojačava dojam sekvenci.
Zaključak: zaista ne želim da mi npr Drago Celizić progovara kad usta otvara Brad Pitt. Brrr.
No, nije o filmovima riječ, njih sam koristio samo kao primjer kako je lako ubiti atmosferu neprikladnom sinkronizacijom. To naprosto više nije to.
Prošli tjedan sam u gradskoj knjižnici uzeo knjigu Lovac u žitu. Uživao sam jedno popodne. Klasično djelo, poznato svima, sramota ga je ne pročitati. Osim nje uzeo sam i knjigu "Urota tupana", privukla me činjenica da je autor John Kennedy Toole, knjigu napisao mlad i nakon što nije mogao pronaći izdavača za svoj roman koji je smatrao remek djelom, što je zapravo posve normalno, jer ni u Americi se izdavači baš ne trgaju za nepoznatim autorima, počinio je samoubojstvo. (NE mislim da je normalno počiniti samoubojstvo, nego je normalno da izdavači odbijaju nepoznate autore).Ne znam ima li ikakve veze sa slavnom obitelji Kennedy, ali to za ovu priču i nije važno. Mada, da su u srodstvu vjerojatno bi imao veze i objavio taj svoj roman, te živio dugo i sretno do kraja života, pišući i dalje. Nekako mislim da je bio siromašan kao crkveni miš.
Kada je 1969. godine počinio samoubojstvo imao je samo 32. godine.
Knjiga je objavljena tek 1980. godine te je dobila Pulitzerovu nagradu.
Kad čovjek malo bolje razmisli, tužno je to, skončati tako, ne dočekavši vlastitu slavu.
Zaključak: pisci trebaju pisati, ne ubijati se, jer evo kako se vidi, nikad ne znaš kad će ono što su napisali postati klasik.
Nakon što sam proučio sve važne činjenice o tom romanu, (radnja se događa na američkom jugu u New Orleansu, glavni lik je antijunak Ignacije, predebel, lijen, još uvijek živi s majkom premda mu je trideset godina, piše svoje životno djelo i posao smatra trivijalnošću za koju on nema vremena, ni volje) prionuo sam na čitanje. O, mirisala je tako dobro, obećavajuće.
No, nakon nekoliko stranica, moje oči nisu mogle vjerovati što je jedan prevoditelj u stanju napraviti. Likovima je u usta stavljao takve rijei i rečenične konstrukcije kao da su rođeni i odgojeni u sred Splita, grada pod Marjanom. Pokušao sam ignorirati to, nadajući se da će ta ludost prestati, no sa svakon narednom stranicom smetalo me sve više. Stalno sam si morao govoriti, "Topsi, nije ovo Smoje, nije, ovo je američki jug, a ne jug lijepe naše", premda kažu da svi južnjaci imaju sličnu krv i temperament.
Mala ilustracija:(razgovor između Ignacija i njegove majke)
-Ignacije, velik čovik ka ča si ti ne more pedalarit bičikleton i dilit novine.
-Možda bi me ti mogla okolo voziti autom, a ja bih mogao bacati novine kroz stražnji prozor.
-Čuj mali! - ljutito je rekla gospođa Reilly. Sutra ćeš negdi poć pokušat. Ozbiljno. A najprvo ćeš se javit na ovi oglas. Samo činiš huncutarije, Ignacije, znan ja tebe.
Nekako mi ovo zvuči jezovito. Nikako ne mogu pronaći zrnce autentičnosti mjesta, vremena, likova ni radnje. Pokušavam prevoditi u sebi, natrag na engleski, kako bi si dočarao barem mrvicu prave atmosfere, ali nakon nekog vremena me to počinje strašno zamarati i opet se pitam tko je napisao knjigu, Smoje, Robi K. ili ovaj Toole.
Brutalno masakriranje prijevodom.
Strašno je kad pomislim da je namjera bila dijalektalnim govorom dočarati neobrazovanost likova, jer za razliku od većine ljudi koji se u romanu spominju i oko kojih se radnja vrti, Ignacije govori književnim hrvatskim jezikom kao da je jezikoslovac, zahvaljujući tome što je obrazovan.
Zamislite crnca sa američkog juga koji govori ovako: "Je, dobija san posal za crnju i plaću za crnju. Sad san zbilja pripadnik društva. Sad san pravi crnja. Ne vagabundo. Samo crnja. Asti! Neš ti promine.
Jeeeziiivooo do boli. To me podsjeća na onu sinkronizaciju koju sam malo prije spomenuo i upravo zato sam je spomenuo da dočaram ovu tugu koja me obuzima dok čitam, prisiljavajući me da nabavim izvornik na engleskom jeziku.
Da, masakr je moguć i prijevodom.
Post je objavljen 27.01.2009. u 23:37 sati.