Kad se začulo zvono na vratima, pohitao sam otvoriti. Mora da sam tim uštogljenim babama bio čudan u ženskom kućnom ogrtaču, nemarno vezanim pojasom oko struka ispod kojeg nisam nosio ništa osim gole, vrele kože, no ničim nisu pokazale da su iznenađene, ni jedan mišić nije zatitrao na njihovim licima. Samo su hladno i službeno pružile prst debeo smotak papira koje su nazvale "rješenja, opomene" i ušle u stan. Iza njih se stvorio mravinjak fizičke snage, ljudi u kombinezonima koji su bez reda i pitanja počeli iznositi moje stvari i spuštati se niz stepenice sa četvrtog kata na kojem sam živio do prizemlja gdje su bila parkirana dva vozila.
Za manje od petnaest minuta ostao sam posve sam, babe su nestale, jednako namrgođenih lica, stan je ostao pust, mogao sam vidjeti obrise ormara, zahvaljujući duhanskom dimu, iza kojih se nakupilo paučine i mrtvih mušica. Po podu je ostala razbacana odjeća, privatne sitnice, kozmetika, albumi sa slikama i sve ono što po zakonu nisu mogli ni smjeli plijeniti.
Zapalio sam cigaretu i naručio kavu i ručak iz restorana jer sam u ovo doba dana nakon što bi Ena otišla natrag na posao ostavljajući me zadovoljenog da se izležavam u njenom bade mantilu, običavao ručati. A čovjeku naviknutom na rituale teško je mijenjati iste pod utjecajem izvanjskih faktora na koje i tako i tako ne može utjecati.
Dostavili su mi tjesteninu s umakom od bosiljka i pinjola i pravu talijansku kavu, jaku i kratku, te vodu zvučnog stranog imena. U tom sam restoranu imao otvoren račun koji sam podmirivao kreditnom karticom svakog petnaestog u mjesecu. Bit će mi teško objasniti Lorenzu, majstoru sa Sicilije koji je prije desetak godina počeo s tim unosnim obiteljskim biznisom, koji se temeljio na koncepciji luksuznog malog restorana s jedva desetak stolova u kojem je hrana bila elitistička, skupa i profinjena, a za što se trebalo rezervirati stol tjednima unaprijed, da mu iznos prosječne godišnje plaće neću moći pokriti ovaj mjesec. Ja sam kao Lorenzov prijatelj imao taj privilegij da su mi hranu dostavljali iako se dostavama nisu bavili. Bojim se da nakon što sazna za novonastalu situaciju, više neće gajiti prijateljske osjećaje prema meni. Bojim se, da, dobro sam to rekao. Osim toga, on nije jedini koga ću se u budućnosti morati bojati.
Ena je žena blagih crta lica i zmijskog karaktera. Kameleon u štiklama. Njena tvrtka je surađivala sa mnom tako prisno da smo poslovne sastanke organizirali između plahti, a njenom suprugu podnosili o svemu pismena izviješća, naravno izostavljajući sočne i znojne detalje. Ona je žena za koju sam uvjeren da nije laka na opraštanju, barem ne toliko koliko je njen suprug lak na potezanju basebol palice koju nosi ispod sjedala u svom automobilu.
Kad sam završavao ekonomiju biti broker bila je osobita čast, privlačno zanimanje, imalo je neku draž potpirenu slikama brokera iz američkih filmova, karijera koja donosi adrenalin, brzu vožnju kroz poslovni svijet, strelovito napredovanje, puno novaca i lagodan život. Sve sam ja to imao, razmišljao sam dok sam valjao po nepcu kremast okus umaka.
Osim toga, popis klijenata je poprilično dug, osobito onih kojima sam preporučio kupnju dionica prošli mjesec, računajući na desetorostruku dobit, zahvaljujući dojavi iz samog središta kompanije, nakon čega sam u "siguran posao" uložio apsolutno sve što sam imao. Nitko mi nije trebao reći da sam popušio onoliko novca koliko ne bi moglo stati u pet mojih stopedesetkvadratnih stanova da ih se puni od vrha do dna. Dovoljno mi je osvrnuti se oko sebe i vidjeti novonastalu pustoš.
Otvorio sam sef, njega nisu mogli odnijeti jer ga na sreću nisam postavio iza slike, bilo bi to isuviše providno i očekivano, sef je bio skriven u kupatilu iza toaletnog ormarića, što mi se činilo jako domišljato. Iz sefa sam izvadio pištolj, repetirao ga i napunio mecima. Lijep je to pištolj, jedan od onih malih ženskih modela, koje savršeno pristaju ženskim torbicama. Kupio sam ga zbog samoobrane, misleći na to kako je kriminal poput korova narastao i na gradskim ulicama, te nisu neobične provale, a meni bi se imalo što ukrasti. Nije da sam uživao u činjenici što imam vatreno oružje, ali me ona smirivala. Osjećao sam se zaštićenim i jačim.
Gledao sam svoj odraz u ogledalu. Muškarac s pištoljem u ruci. Glava puna namjera. Trbuh pun. Reproduktivni organi ispražnjeni. Čovjek na vrhuncu misli da nikada nije bio slabić. A u meni je valjda sve ovo vrijeme čučao i čekao pravi trenutak da se izmili.
Dok sam povlačio okidač zamišljao sam kako stotine gladnih duša tipka bjesomučno moj broj telefona, znojeći se pod stegnutim kravatama, taj broj za koji sam od samog početka mislio da ima nešto zlosretno u sebi čim ima znamenku tri u prvom dijelu, a ja ih ne čujem jer su mi telefon odnijeli skupa s računalom i ostalom digitalnom opremom koju su našli.
Metak je uništio alarmni sustav, tako da se protupožarna zaštita neće moći upaliti na vrijeme, ako budem imao sreće stan će izgorjeti prije dolaska vatrogasaca, eksplozija plina je zajebana stvar. Što mi daje dovoljno vremena za odlazak do zračne luke. Moj ostarjeli barba Jure, djedov brat po materi jako će se razveseliti mom dolasku. I onako je već tolike godine u Čileu da je zaboravio govoriti hrvatski, a nema ni žene ni djece pa mislim da će mu biti drago što me vidi. Barem dok se svjetske burze ne oporave.
Post je objavljen 06.01.2009. u 22:07 sati.