klub na periferiji

-Ne postoji nikakav dokaz kojim bih mogla potkrijepiti to kako te osjećam, snažno i silno duboko, onako kako se osjećaju ljubavnici kada prvi put zariju ruke u kosu i dotaknu se usnama. - čitao sam rečenicu koju sam netom prije napisao.
-Ta rečenica djeluje isforsirano, teatralno. Daj, dođi sebi, nismo u sred postavljanja Šekspirijanske drame na kazališne daske. Koji ti je danas? - vikala je na mene monstruozno skupljajući usne, da bi ih trenutak zatim jednako tako raširila. Podsjetila me je na ribe ubojice koje iza odvratno napućenih usana skrivaju oštre i brojne zube. Ostat ću smiren i neću povisiti ton, govorio sam sam sebi i nastavljao prstima prebirati po tipkama glasovira. Bio je star i prašnjav. Kada se susjeda, žena doktora Feisa, poželjela riješiti te drtine, bilo je ili odvesti ga na otpad ili dati nama, književnom klubu na periferiji grada. Utvarali smo si da možemo konkurirati velikim igračima, pa smo organizirali čitanje poezije četvrtkom uvečer. Slušatelje smo mamili grickalicama i besplatnim sokovima, te toplinom prostora jer vani se od leda u kasne sate moglo samo umrijeti ili barem ukočiti. Stoga ne čudi što su dijelom naša publika bili umirovljenici i beskućnici. Grijali bi se po mračnijim kutevima pretvarajući se da slušaju dok su zapravo samo pokušavali ne zaspati od dosade.
Ponedjeljkom smo imali stand - up komičare, neke jadnike koji valjda nisu bili u stanju nasmijati ni sami sebe, bubuljičavi teenageri u kariranim košuljama i trapericama što su im visile između nogu do koljenja. Lanci i ogrlice su upotpunjavali dojam urbanih mladića s vrlo malo talenta i velikim samopouzdanjem. Moj je zadatak bio pronaći čovjeka koji će za malo novaca odjenuti košulju i kravatu te se pretvarati da je neki direktorčić na televiziji, koji traži mlade talente, komičare, za novu humorističku seriju. Uglavnom su vjerovali da je lik koji mračnog pogleda sjedi za šankom i pije najskuplji viski bez leda, dovoljno utjecajan da ih riješi bjede. U stvarnosti je bio ili neki moj rođak ili nasumice pokupljen prolaznik.
Srijedom smo pokušavali prezentirati lako štivo iz ženskog pera, njihov pogled na svijet. Iznenadilo me što je srijedom u našem klubu bilo najživlje. Dolazile su u grupama, vodeći sa sobom majke, školske kolegice, kolegice s posla, prijateljice, susjede i ljubavnike. Nakrcali bi se već u šest popodne, noseći svaka svoje isprintane književne domete, što poeziju, što prozu. Čitale bi u zanosu, važno naglašavajući neke dijelove rečenica, popravljajući kosu tako što su je neprestano vraćale za uho. Sve su bez iznimke dolazile našminkane i namirisane nekim jakim orijentalnim parfemima, valjda su čule da je zimsko vrijeme pogodno upravo za takve mirisne note i sve su bez iznimke željele jednog dana objaviti svoje umotvorine, nadajući se slavi i uspjehu. Uglavnom, sve skupa je to bila gomila teškoprobavljivog sranja o muškoženskim odnosima, ali, valjda je to danas in, pisati o tome zašto žene jako nervira što muškarci ostavljaju dasku u toaletu podignutu, te kako spasiti brak ili vezu usprkos toj činjenici.
Subotom sam predlagao karaoke, ali su me ostali osnivači rezolutno odbili, pa smo subotom imali instalacije i performanse. Nagledao sam se subotama obješenih sisa, genitalija nekih ogavnih ljudskih bića što smatraju da je golotinja izraz bunta protiv poretka i naslušao političkih provokacija koje su bile sve samo ne umjesne, namirisao krvi priklanih životinja da bi se pokazalo koliko je štetno za ljudski rod konzumiranje mesa i nošenje krzna, kože i drugih nejestivih dijelova. Poslije su mi objasnili da to zapravo nije krv nego kazališna boja, no od toga mi nije bilo puno lakše.
-Što želiš od mene? - upitao sam je nakon što je prestala vikati. Ne podnosim kad ljudi viču, stvara mi to nelagodu u preponama, grč u želucu i želju za bjegom.
-Želim da mi napišeš ljubavno pismo kojim ću ga osvojiti. - plakala je nemoćno. Mrzim kad žene plaču. Misle da time izazivaju sućut, suosjećanje. Naprotiv, žene koje palaču uvijek poželim protresti i začepiti im usta. Jer govore, govore i govore kroz suze, nezaustavljivo i nerazumljivo. Umjesto toga, počeo sam svirati neku veselu melodiju, nešto brzo i lagano, nešto što je podsjećalo na treptanje vjetra u krošnjama.
Udarila je žestoko po tipkama kvareći mi užitak.
-Sebičan si. Pisac si, a ne želiš mi pomoći. Možda bih trebala prestati financirati ovaj klub u pripizdini. - prestala je plakati. Bar nešto. Znao sam da se samo prenemaže. Zaboravio sam reći da je ona ocvala filmska diva kojoj je ovaj klub danas jedino mjesto za samopromociju. Podgrijava joj nade da će dobiti barem još jednu priliku, onu pravu i posljednju, da zaigra u nekom velikom filmu. Taj njen tip, kojem sam trebao napisati pismo je neki starkelja, vlasnik producentske kuće. Trzao je na nju, nekoliko puta su bili i na ručku, no moj je osobni dojam da tip voli mlado meso. Upola mlađe od nje. Nisam joj to rekao. Zagušila bi se od jada.
-Mogu li koristiti nešto eksplicitno seksualno i uzbuđujuće, mislim da je to najametnije, što kažeš? Šokirat ćeš ga i plijen je tvoj. Pa, tko bi odbio tako iskusnu ženu poput tebe?
-Piši, kako god hoćeš samo nemoj romantične baljezgarije.
.......
(tri mjeseca kasnije)
U jednom popularnom tjedniku, žute orjentacije, objavljen je interview s glumicom koja se u filmske vode vraća na velika vrata uz impozantnu izjavu u naslovu "moja udaja nije oživjela moju karijeru"
.....
(šest mjeseci kasnije)
Na vratima knjižnog kluba na periferiji stajao je natpis "Utorak, 18.00 h, promocija knjige "Pisma", mladog autora I.V.
....
(godinu dana kasnije)
Vrlo mala obavijest zalijepljena na vrata knjižnog kluba "zatvoreno".