brak

Žena me poslala na grupnu terapiju, jedno je to od onih američkih izmišljotina gdje se okupe luzeri i sjede u krugu te sa suzama u očima, glasno i neartikulirano svima podastru činjenicu da su luzeri. Pijanice, narkomani, ovisnici o kocki, ljubavnicama, širok je broj grijeha koje su počinili i odlučili se pokajati ne u ispovjedaonici pred svećenikom, nego pred auditorijem. Uvijek sam smatrao kako postoji nešto lažno u tome, no to i ne čudi, ja sam uvjereni katolik koji jedino u tišini i tami ispovjedaonice može progovoriti o tome kolika sam svinja u privatnom životu. Ja vjerujem da pokajanje pomaže. Moja žena je rođena i odgojena u obitelji u kojoj se Boga nije spominjalo, osim možda uzaludno, jer je njen otac bio poznat po tome da kočijaši kad zaviri u čašicu. Mada je puno češće zavirivao u bocu. Čovjek je bio praktičan, eto to je. Ona je vjerovala u znanost, između ostalog u psihologiju.
Navukao sam se na konjičke utrke prije nekih pet godina. Trošio sam više nego što sam imao, dobivao malo i krajnje razočaran odlučio sam predmet klađenja promijeniti. Nekako nisam imao sreće s odabirom imena konja. Moj izabranik uvijek bi završavao ili drugi ili treći. Vrlo frustrirajuće, moram reći. U nogometu je stvar čistija i veće su šanse za pogodak, jer postoje samo tri opcije, tim ili dobiva ili gubi ili remizira. Strastveno sam pratio sve prve lige, a kad se moja financijska situacija nije popravila, počeo sam pratiti prvo drugu ligu a zatim i treću, te na koncu hokej.
Negdje u sred tog meteža izgubio sam posao. Objasnili su mojoj ženi da jedan šef nabave ne može bauljati neispavan, neispeglane košulje i razdrljene kravate, te stalno buljiti u sportske kanale na televiziji. Nisu me valjda zbog toga primili na posao.
Počeo sam provoditi vrijeme pijući na klupi u parku. Pored mene su prolazili napaljeni teenageri markirajući s nastave kako bi se ljubili s nekom klinkom. Mogao sam na jednoj klupi sjediti satima. Ponekad bih i odspavao. Za kišnih dana ležao bih u krevetu i čekao ženu da se vrati s posla. Kako je bila vlasnica vlastite tvrtke, dolazila je uvijek u neko neobično vrijeme, bez reda, bez uzorka, katkad bi to bilo u pola četiri poslijepodne, a katkad tek nešto prije ponoći. Sumnjao sam da me vara, ali mi je bilo svejedno.
Prije dvije godine i sam sam našao ljubavnicu. Sredio sam se u međuvremenu, pronašao novi posao i prije nego li sam se uspio osvrnuti, uvukla me u svoj svijet i svoje po malo nastrane sklonosti.
Nakon kocke, sex je postao moja nova osvisnost. Radili smo to i na javnom mjestu, adrenalin mi je ubijao moždane stanice, pržio ih nemilice, a ja sam uživao u činjenici da nas u bilo kojem trenutku neki slučajni prolaznik može vidjeti, ili što bi bilo još napetije, policajac koji bi nas priveo u stanicu i napisao nam kaznu za oskvrnuće javne površine.
Trajalo je to nekih šest mjeseci nakon čega mi se i pomisao na tjelesne dodire ogadila, onako kako se čovjeku ogadi sve što čini preko mjere, nije više bilo napetosti, strast se izgubila, a žena koja me je toliko puta dovela do vrhunca, postala mi je odbojna. Nevjerojatno kako ljudi preko noći mogu postati stranci.
Vikala je, razbijala čaše, prijetila da će sve ispričati mojoj ženi, a mene je obuzela neka tupost i ravnodušnost, pa sam je samo poljubio u obraz i otišao. Ostala je jecajući sklupčana na podu. Nisam čak mogao osjetiti ni mrvicu sažaljenja prema njoj. Kakvo sažaljenje, trebala je slaviti što je ostavljam, jer što će joj netko poput mene. Dovoljno sam izgubljen da ne znam sam što bih sa sobom, a ona je dovoljno mlada da treba tražiti nekoga s kim bi mogla izgraditi kakvu takvu budućnost. Zapravo, da je malo bolje razmislila, shvatila bi kakvu joj uslugu činim odlaskom.
Da bih isprao okus truleži i moralnog propadanja, počeo sam piti, isprva samo navečer, prije spavanja jedno piće za opuštanje, zatim dva, pa tri, a nakon vrlo malo vremena počeo sam piti od jutra. Nisam birao ni proizvođača ni vrstu alkohola, bilo mi je važno samo da ga ima u dovoljnoj količini. Cigareta je bila logičan nastavak. Povraćao sam nakon prve cigarete kao kakva trudnica, sjedeći na podu pored kupaonske školjke. Gadan osjećaj vrtoglavice pomiješan s podizanjem želuca nije me opametio da ne zapalim drugu. Kad mi se prganizam naviknuo, alkohol bez cigarete nije bio više toliko ukusan. Shvatio sam što misle oni koji kažu da im kava ne prija bez cigarete.
Opet sam izgubio posao, što me nije začudilo. Nisam se pojavljivao mjesecima na radnom mjestu.
Zaboravio sam imena vlastite djece. Znao sam da s nama u kući još netko živi, ali nisam se nikako mogao skoncentrirati dovoljno da se sjetim tko.
Jednog jutra mi je žena rekla da se selim iz kuće ili da pođem na grupnu terapiju za odvikavanje od ovisnosti. Kako sam bio švorc, bez posla i potpuno ovisan o njoj, nisam imao puno izbora. Nekako se nisam mogao zamisliti kao beskućnika.
I eto me ovdje. Naravno da, kad dođe red na mene, neću ispričati ništa od ovoga.
-Gospodine, izvolite - velikodušno mi se obratila voditeljica grupe.
Dok su očekivali da svečano izjavim da sam ovisnik i da se duboko nadam moralnom i duševnom preporodu, ja sam lijeno počeo pričati svoju priču.
-Znate li onaj trenutak kad osjetite da ste naišli na ženu koja vas je očarala očima, pogledom, ustima, tijelom, kožom, mimikom, te ste je poželjeli skinuti i zarinuti se u nju svom svojom snagom, a zatim je držati u naručju zagrljenu cijelu vječnost? To sam osjetio kada sam svoju ženu vidio da silazi niz stepenice fakultetske zgrade. Taj trenutak čovjek doživi i ostane mu urezan za sva vremena negdje duboko u podsvijest. Što sam sve morao učiniti da je nagovorim da izađe sa mnom. Slao sam joj cvijeće, pisao pjesme, dobro, nisam ih pisao nego sam ih posuđivao od cimera koji je kronično patio od nejebice, pa je slobodno vrijeme prekraćivao pisanjem ljubavne, čeznutljive poezije, oh, mila kako si lijepa, dok opada lišće, gledam te iz daleka i sve tako u tom tonu, dok nije pristala poći sa mnom u kino. Da je poljubim prvi put morao sam čekati i čekati. Intrigirala me u svakom pogledu, bila tako tajnovita, nedostupna, magična. Činilo mi se da kad bih proveo s njom cijeli život, ne bi mi bilo dostatno da otkrijem sve njezine tajne. Žudio sam za njom, čeznuo, spavao na kapaljku, budio se i postio s mišlju na nju. Zaprosio sam je na njenoj promociji, držala je diplomu u ruci, a ja sam joj tutnuo prsten pod nos nadajući se da me neće odbiti opijena srećom zbog završenog studija. Kleknuo sam pred svim njenim gostima, majkom, ocem, bratom i prijateljima, moleći je da mi bude žena. Svi su pljeskali, vriskali, kao u filmovima, znam da je to patetično i nije baš muževno, ali nije me bil briga, bilo mi je važno samo da je ta jednadžba s tri nepoznate samo moja, ta zagonetka za koju sam mislio da je nemoguće pronaći rješenje, ta Sfinga.
Negdje u trećoj godini braka bilo mi je jasno da je ono što sam mislio da je enciklopedija u tristotine tomova, bio zapravo priručnik. Sve je u te tri godine istresla pred mene, sve svoje patnje, boli, bivše ljubavnike, probleme s roditeljima, stavove, političke opcije, težnje, što je veseli, što voli a što ne voli, ukratko, ništa više nije postojalo za otkriti. Kao da vječno gola stoji predamnom dok ja otupljujem na ženske obline do te mjere da me podsjećaju na tabure, kuhinjsku napu, telefon ili sobno bilje.
Preostalih deset godina braka proveo sam u agoniji tražeći u njoj ženu koju sam volio. kažu da brak ubija ljubav, a ja se ne bih s tim složio. Ljubav ubije razotkrivanje.
-Kako to mislite, pa ne mogu dvoje ljudi biti u braku a da se pri tome jako ne zbliže i ne upoznaju. Uostalom, ljudi teže za tim da budu shvaćeni, nekoga voljeti znači obujmiti ga svojim bićem u potpunosti, spoznati ga, otvoriti se uzajamno. - rekla je jedna žena u plavoj suknji.
-Ljudi bi morali u braku spavati u odvojenim sobama, odlaziti vikendom na odvojene odmore, uvijek iznova težiti za trenutkom bliskosti koji će ponekad biti i nemoguć. Dostupnost je crv koji razara bračnu idilu. Onda kada postane posve jasno da nam je druga osoba dostupna, samo naša, gubi se zanimanje, gubi se draž, sve polako prelazi u dosadu.
-Jeste li vi dosadili vašoj ženi? - provocirala me je voditeljica grupe. Znao sam da je rastavljena pa se nisam začudio.
-U tome i jeste stvar. Ja sam uvijek bio taj koji se povlačio, migoljio, činio udaljenim, rezerviranim, uronjenim u sebe i svoje viđenje svijeta. To je tjeralo da se bori za mene, za našu ljubav, tako je ona to zvala. Ja sam bio njen veliki životni projekt, nešto što je ona htjela uzdići do savršenstva, tu našu bračnu vezu. Trudio sam se da taj životni projekt propadne što brže. I uspio. Što je ona više forsirala moje spasenje, to sam ja više želio propasti. Htio sam joj se osvetiti za to što mi je učinila.
-Vi ste potpuno lud čovjek. - odmahnula je rukom žena u plavom. -Zaslužili ste da vas izbaci i još šutne nogom u tu lijenu guzicu.
-Bez svađe, molim. Nismo tu da bi povisivali tenzije. Čovjek je tu jer želi pomoć. - umiješala se voditeljica.
Bila je sve samo ne u pravu. Ja nisam želio pomoć. Želio sam samo još jednom osjetiti ono što sam osjetio dok je moja supruga, tadašnja djevojka, silazila niz stepenice fakultetske zgrade. Želio sam osjetiti žudnju za životom, želio sam se osjetiti živim. Želio sam da taj osjećaj opet u meni uzdrma planine i pokrene tropske kiše, orkanske zore, divlje plime. Želio sam probuditi u sebi lovca. Trčati za krvlju stepama.
-Mi nismo bračni terapeuti, gospodine. Mi smo grupa za liječenje ovisnosti o alkoholu, a ako sam dobro shvatila vašu ženu, vi ste duboko zavirili u čašicu.
-Da, ja sam Emil Augustinčić, alkoholičar - odgovorio sam pomirljivo i dublje se zavalio u stolicu. Svejedno je.