ekvator

"Bila sam trudna gotovo osam mjeseci kad sam u crnoj suknji na kojoj su izvezene plišane ruže i kaputu sa pravim krznom od lisice šetala kroz selo u kojem je moj pokojni djed imao polja te kućicu za alat i drva, u kojoj se moglo i prespavati za nevolju ako bi ih za vrijeme težačkog posla ulovila kiša ili mrak. Ima tome gotovo godinu dana, veljača je prepuštala polagano dirigentsku palicu toplom i blagom ožujku, uživala sam u suncu i toplini na leđima te u teretu teškom nekoliko kilograma ispred sebe. Iščekivanje se miješalo sa strahom, no trudila sam se svim silama ne misliti na nepoznat proces koji će se događati s mojim tijelom za kratko vrijeme. Ispred, danas oronule kućice bez fasade, sjedila je žena koju sam zvala strinom, mada mi, ako ćemo tjerati mak na konac, ona nije bila nikakva strina, jer njen muž meni nije bio stric, nego tek očev bratić, no svejedno sam je zvala strinom, kao i cjelokupno susjedstvo više povezano krvlju nego samim mjestom stanovanja. Mada, kad pomislim na svoje djetinjstvo, sjetim se sebe, djevojčice u crvenoj haljini od pliša i lakiranim cipelicama kako sjedim na širokim stepenicama koje su tvorile prilaz strininoj kući. Te stepenice su bile čudne, nije ih se moglo vidjeti sličnih na daleko, izgledale su kao velika odmorišta, duga više od tri metra i široka barem dva. Visina svake pojedine stube bila je manja od pet centimetara. Kuća je bila izgrađena na dva kata, jednako neobično jer se sa donjeg kata nije kroz unutrašnjost nikako moglo doći do gornjeg, trebelo je popeti se tim čudnim stubama, izaći na put, te se opet penjati normalnim stepeništem do ulaznih vrata drugog kata na kojem su bile smještene spavaće sobe i kupatilo. To je bilo mjesto na kojem sam bila jedva nekoliko puta, intimno i zabranjeno za svu djecu koja su se igrala sa njihovom. Sjećam se, imali su prvi video rekorder u selu, no s obzirom da je nakon nekoliko godina VHS sistem postao standard, za njihovu "betu" nije bilo lako pronaći iznajmljivača, tako da su gledali samo ono nekoliko kazeta koje su sami kupili. Uglavnom, rekla bih da je njihov rekorder bio gotovo neuporabljiv, te da je šteta novaca koje su za njega dali. Ponekad nije dobro biti prvi u selu.
Kuhinja je nasuprot spavaćim sobama, bila mjesto na kojem su se okupljali svi susjedi i rodbina, svi su bili dobrodošli, pa tako i mi djeca, osobito ja, koja sam u selo dolazila samo preko ljeta, na praznike. Nedjeljom se pravila torta, zvali su je "rigojanči", a ja sam tek godinama kasnije shvatila da taj njihov kolač nema baš puno veze s izvornikom, ali je bio prekrasno ukusan i kremast, pun čokolade i hladan toliko da je nepce trnulo od užitka.
U ono ratno vrijeme, počele su se prikazivati točno u podne, radnim danima, prve meksičke serije, mislim da se mogu sjetiti i imena žena po kojima su bile nazvane, a ljudi su kao hipnotizirani gledali te sretne i nesretne likove stiskajući se ispred televizora malog promjera ekrana, unoseći se cijelim svojim bićem u radnju. Odzvanjale su španjolske riječi preko kamenih stepenica, ponekad je bilo i suza, ali i smijeha, no ne mogu zaboraviti izraze lica na kojima se ocrtavao bijeg od stvarnosti, bijeg od hrane, deka i lijekova iz donacija.
Drhtale su im usne od užitka, svaka od žena je sanjala da je upravo ona Rosa, a svaki muškarac se prsio trudeći se biti što sličniji Huanu, barem tih četrdesetak minuta. Nakon odjavne špice, sve bi se vratilo na staro.
Strina je bila neobično lijepa žena, crne valovite, duge kose i ljubičastih očiju, tijela poput džepne venere, uvijek odjevena u haljine cvjetnog uzorka, što joj je davalo osobit šarm. Pjevala je dušom, vesele dalmatinske pjesme, pjevala je u svako doba dana, dok kuha, dok šeta, dok pere rublje za svoje četvero djece. Pjevala je i vodila pjesmu za svetkovinu koju su slavili jednom godišnje u kolovozu, kada bi se na terasi na ravnom krovu kuće, s koje se vidjelo cijelo mjesto, rijeka modra i zelena od dubine, te sva okolna mjesta, skupila šarolika masa uzvanika, pola rodbine, pola prijatelja. Voljela sam je slušati iz kreveta, nas djecu su uvijek slali ranije u krevet, ali su ujedno i slave u našim kućama završavale ranije i proticale uz puno manje veselja. Kod strine se pilo, jelo i pjevalo do jutra. Kolovoške noći su od kad pamtim, uvijek bile nesnosno vruće, vrtjela sam se po krevetu pokušavajući dozvati malo sna, no vlaga ispod mog tijela nije mi dopuštala ni malo odmora. Razmišljala sam kako li je tek onima koji žive blizu ekvatora, tamo gdje je uvijek vlažno i vruće. Mora da zamrze život ili se naprosto naviknu. Možda su evolucijom dobili neke tjelesne predispozicije koje im omogućavaju da podnesu tu žestoku klimu. Uvijek bih radije izabrala život na sjeveru. No to je serija koja će se prikazivati tek godinama kasnije.
Uglavnom, srela sam tog dana strinu, slagala je tek ubrano povrće u drvene sanduke. Iznenadila se kad je vidjela da sam trudna.
-I ja govorim mojoj kćeri da nema što više čekati. - vrtjela je glavom. Uhvatila je trideset godina, udala se i već bi joj bilo vrijeme razmišljati o djeci. A htjela bih unuke dok sam još mlada, da mogu uživati u njima.
Pomislila sam da je i danas, u pedesetoj, jednako lijepa, samo što joj je tijelo nabujalo od viška kilograma i večernjih slastica prije spavanja, a i koža je polagano počela pokazivati znakove vremena.
-Bit će, strina, bit će, nikad nije kasno, mada meni je sad žao što nisam i ranije, mogla sam već imati dijete koje ću slati u školu. A i bolje se slažu mladi roditelji s djecom, nego ako je prevelika razlika u godinama, onda dolazi do raskola generacija i neshvaćanja. Mada, svejedno je kada, važno je da je živo i zdravo. U tome bi trebala biti sva ljepota.
Uzdahnula je.
-Ja sam htjela troje djece, a moj muž je htio još, želio je valjda sina, jer smo imali tri kćeri. Kad sam četvrti put ostala trudna, plakala sam kao kiša, nisam htjela to dijete, bilo mi je teško stizati i oko ovih troje, a i nekako je bilo kasno za još djece. Ponekad pomislim da me je Bog kaznio upravo zbog tih mojih suza. Dao mi je curicu, ali curicu koja je bolovala od neizlječive bolesti.
-Pusti to strina, ne kažnjava Bog za suze. Shvaća valjda da smo ljudi puni slabosti. Tako je naprosto moralo biti.
Sjetila sam se da im je prvo dijete umrlo od iste bolesti, tako rijetke i teške, da je liječnici uopće nisu prepoznali, niti su je znali liječiti i djetešce je ubrzo skončalo. S četvrtim djetetom su prepoznali istu stvar, na vrijeme otkrivši o čemu se radi.
Nisam joj rekla koliko se bojim i strepim za svoje dijete, koliko se molim da se rodi zdravo i odraste bezbrižno,onako bezbrižno kako sam ja odrasla. Rekli su mi da nosim curicu. Odlučila sam joj dati ime Lara, po Larisi iz Doktora Živaga.
Ušla sam u kuću noseći u naručju malo povrća koje mi je dala. Ostatak dana sam provela u poluležećem položaju na sofi ispred televizora, pokrivena dekicom po nogama. Nisam skidala suknju ni svečanu odjeću u kojoj sam došla, sviđalo mi se kako izgleda moj trbuh napet ispod tkanine, tvrd, zaobljen, ne prevelik. Osluškivala sam udarce svog djeteta i držala sklopljene dlanove želeći osjetiti njegove dodire."