-Bojim se ljudi. Cijelo jutro informativnim kanalima struje vijesti o nekoj novoj pošasti, čuo sam da je riječ o nekom novom virusu, najstrašnijem do sada. Kažu da se epidemija širi između kunića. Jedan rođak od mog prijatelja kunića Friska obolio je nakon što je nahranjen listovima kupusa. Navodno ga je hranila zaražena djevojčica, šmrcala je i kihala, brišući nos maramicom.
-Ti ljudi obolijevaju sve više od bolesti koje nam prenose. A oni imaju laboratorije, liječnike, farmaceute i baš ih briga. Izliječe se od većine virusa i bakterija. A mi? Mi nadrapamo. – bijesno sam lupio šapom od stol.
-Ja sam čuo da su među zaraženima i slonovi u Indiji, nekoliko zeba je platilo glavom, a tigrovi će u Africi izumrijeti. – vidno uznemiren i preplašen dodao je poglavar pasa.
-Srećom, još smo na takvoj evolucijskoj razini da se ljudi ne mogu pariti sa nama, životinjama, jer da i to mogu, prenijeli bi nam i AIDS, pa što bi onda.
Nasmijali smo se. Smijeh nam je bio mučan. Njuške smo namazali blatom što se skorilo čineći fizičku prepreku zraku i svemu što smo iz zraka udisali. Nadali smo se da je to kakva – takva zaštita.
Odlučili smo na posljednjem sastanku poglavara vrsta kako više nema grupiranja životinja u čopore, nema organiziranja zabava, skupova, odlazaka na javna mjesta bez prijeke potrebe, pa se svatko zatvorio u svoj mali, topli dom, sa svojom obitelji, nadajući se da će i ova ludost napokon proći. Sa što manje posljedica.
-Neki govore da su ljudi izmislili ovu bolest. Cilj je proširiti paniku, zavaditi životinje međusobno, raslojiti ih, odvojiti ih jedne od drugih. I onako smo im trn u oku već od kamenog doba.
-Jednom kad čovjek okusi životinjsku krv, pomami se posve, podivlja i tada mu ni nebo nije granica. Ljudska proždrljivost je nemjerljiva s ičim u životinjskom svijetu, nama poznatom. Moguće je. Ja to ne bih nikada javno rekao, ali sam posve naklonjen vjerovati u teorije urote. Ništa nije slučajno.
Zašutjeli smo jer je lastavica donijela u kljunu osušenu granu. To je znak da kriza još traje. Tek kad se pojavi s grančicom masline, moći ćemo izaći iz skrovišta. Mi povlašteni mogli smo se bolje sakriti, nego obične životinje, radilice. Osim toga imali smo zalihe hrane za jedan dulji period.
Iza lastavice doletio je golub pismonoša s novim vijestima.
Poglavar kokošiju zakukurikao je krikom ranjenog lava. Pomor kokošiju se nije mogao zaustaviti. Na ulicama su ležala mrtva tijela, gusto, kao onog ljeta kad je najezda skakavaca okončana njihovim crkavanjem pretvarajući sivi beton u zeleno – sivi prekrivač.
-Ovo ne sije proći nekažnjeno. Navikli smo se da nas kolju i koriste za juhe i glavna jela, ali ovo je previše. – zavapio je.
Tješili smo ga koliko smo mogli. Nije pomagalo.
Poglavar majmuna uzeo je u ruke stari zapis za koji nitko od životinja nije znao od kada i odakle potječe. U njemu je pisalo da će se životinje spasiti kada ljudi izumru, te da se taj dan bliži. Zemlja će ostati pusta i mračna, zatrovana, bolesna i umorna. Ljudi će skapati od gladi i žeđi, otrovane vode i zraka. Bauljat će poludjeli planetom dok i posljednji ne skonča u agoniji. Novčanice će lepršati zrakom. Novca će biti kao smeća, samo što se novcem više ništa neće moći kupiti.
Proročanstvo kaže da će preživjeti po nekoliko primjeraka od svake životinjske vrste, svake, osim ljudske.
-Prokleti bili. – rekao je i vratio zapis u duplju drveta.
Post je objavljen 29.04.2009. u 10:48 sati.