Pozvali smo ga prije nekoliko dana u kuću našeg službenog čuvara pečata i odora društva, tog neobičnog čovjeka Vida Metrina od kojeg smo već godinama uporno dobivali pismene zahtjeve za primitak u članstvo, koji kao za inat svom imenu nije vidio bolje od krtice. Čekajući ga da se pojavi u zakazano vrijeme, odijevao sam crnu halju puštajući je da se u naborima slijev niz torzo i noge, uživajući u mekoći svilene, teške tkanine, ručno tkane i šivane u salonu u ulici Tivorana na broju 17, kod starog krojača gdje je još cviljelo metalno kolo pod pritiskom stopala i gdje su se narudžbe čekale mjesecima. Uvijek smo držali otvoren balkon, pa sam se nadvirio i ugledao ga, hodao je uznosito i polako, uvjeren da je zauzdao vrijeme, te da o kašnjenu nema ni govora, prilazio je u gamošnim cipelama boje pijeska i lanenom odijelu što je lepršalo na proljetnom povjetarcu poput prvih listova i plodonosnih cvjetova na granama starih višanja pokraj ceste. Bio je lijep čovjek, lagao bih kad ne bih spomenuo grčki profil i putena usta, stasitost tijela i britkost intelekta kakva se rijetko mogla susresti u ovom gradu. Zavidio sam mu i na jednom i na drugom, osobito na plavim očima, prodornog pogleda, te na samostalnoj liječničkoj ordinaciji što ju je naslijedio od oca u kojoj je sav namještaj bio od mahagonija, a pod od tikovine prevezene prekooceanskim brodovima još prije pedeset godina. To je i razlog zašto sam mu otežavao ulazak u društvo, opstruirao sam svaki njegov pokušaj da nam se približi, a kao tajnik društva i kao pravnik to sam mogao raditi bez da netko od članova išta posumnja. Pomagala mi je u tome i činjenica što je posljednjih pet godina Vid proveo u zatvoru. Osuđen je za ubojstvo svoje vlastite žene, one iste koja ga je navodno varala sa predsjednikom suda, nekim došljakom iz Like za kojim je izgubila glavu, bijesna na muževo ostajanje u noćnim smjenama i zaboravljanje važnih datuma poput godišnjica i rođendana.
Konačno sam morao popustiti kad je ovog proljeća izašao iz zatvora.
«Ide» - okrenuo sam se prema punoj blagovaonici muškaraca u crnim odorama, prekrivenih lica karnevalskim maskama ozbiljna izraza.
Naša filijala društva starog dva stoljeća, osnovana je prije sedamdesetak godina, stare knjige i zapisi čuvaju se u sefu banke, zajedno sa zlatom i ostalim dragocjenostima, te novcem što ga s vremena na vrijeme pretvorimo u neku vrijednu nekretninu. Malo je društvo ulagalo u dionice, osim u vlasništvo nad bankama, naš sustav je bio utemeljen na drugačijoj vrsti ekonomije, jer nismo imali stručnjaka mešetara koji bi bili vični takvim ulaganjima u inozemstvu. Držali smo se stoga provjerenih tehnika.
Tako smo, između ostalog, bili vlasnici nekoliko golf terena i hotela u Velikoj Britaniji, nekoliko vrhunskih vinarija i vinograda u Francuskoj, hotela na Azurnoj obali i egzotičnim otocima, te suvlasnici nekoliko banaka diljem Europe. Naša centrala u inozemstvu bila je jako zadovoljna s nama.
Sve je bilo spremno za njegov ulazak, prema Knjizi rasporeda i obreda, bili smo dužni nositi svečane odore i maske, da nam novi član ne bi vidio lica dok mu postavljamo inicijacijska pitanja, mada sam osobno mislio da je to glupa teatralnost. Osim toga, mi smo bili jedino tajno društvo u cijeloj državi sa određenom dozom prestiža i tradicije, doduše tajno, ali dovoljno javno da smo svakih desetak godina primali nove članove. O nama se pričalo, no nitko nije imao konkretnih dokaza kojima bi se potkrijepilo naše postojanje. A kada netko jednom uđe u naše redove, doista izgubi volju za pričanjem o društvu, koliko ga zaslijepe pogodnosti i utjecaj koji time stekne.
Najmoćniji članovi, njih sedam, sjedili su oko ovalnog stola, dok su ostalih sedamnaest bili raspoređeni po prostoriji.
Vid je ušao bez kucanja i sjeo na jedinu praznu stolicu, postavljenu na centralnom dijelu prostorije, puštajući nas da udahnemo miris njegovog svježe obrijanog lica i mirise proljeća s ulice.
-Odlučili smo te primiti ove godine, napokon to i možemo jer, bilo je nezgodno provesti obred bez tvog sudjelovanja, a znaš i sam da mi u zatvor nismo mogli doći. – otvorio sam Knjigu pitanja i zagonetki, pružajući mu crnu tintarnicu i papir na koji će zapisivati odgovore nakon što ih glasno izgovori, za arhiv, kao dokaz.
Na prvo pitanje što će kao svoj ulog unijeti u društvo, odgovorio je kratko «sedamnaest dijamanata u vrijednosti od nekoliko milijuna eura», a nitko od nas nije ni trepnuo. A i zašto bi, osnovni uvjet za primitak u članstvo je bogatstvo, zatim moć i utjecaj u određenim krugovima. Postojalo je u povijesti samo nekoliko iznimki od tog pravila, kada su se u društvo primali talentirani pojedinci od kojih se očekivalo da svojim talentom steknu svjetsku slavu i unovče ga, pa smo tako imali, danas pokojnog arhitekta sa sjevera države, opernog pjevača rođenog u Čileu, no otac mu je bio otočanin kao i moj, te slikara iz ravnice.
Na pitanje odriče li se polovine svega što stekne do kraja života u korist društva, a da za uzvrat može raspolagati kao punopravan član svime što društvo ima, odgovorio je sa «da».
-Što se točno dogodilo prije pet godina sa tvojom suprugom? – iznenadilo nas je pitanje jednog od sedam članova.
Vid se držao kao da je upravo to i očekivao, razjašnjenje tegobne situacije zbog koje je proglašen ubojicom.
-Moja žena je nestala. U kući je policija našla krvavu plahtu, nož i još neke sitnice, na temelju kojih su zaključili da je ubijena. Tijelo nikada nije pronađeno, pa su pretpostavili da sam ga negdje zakopao. Ukratko, imali su dosta čvrste indicije da je riječ o ubojstvu iz strasti, tragovi borbe, njene nevjere koje su bile javna tajna, svjedočenje susjeda o galami i svađi koji su čuli tu noć, sve je to ukazivalo da sam je lišio života. I tako sam osuđen. Mogao sam dobiti i više, no zahvaljujući nekim olakotnim okolnostima i vezama u pravnim kuloarima, izvukao sam se sa pet.
-Može se reći da si odradio svoj dug društvu. –klimnuo je glavom.
-Ja društvu nisam bio dužan ništa. Svoju ženu nisam ubio i ne znam gdje je nestala. Istina je da smo se svađali, da je mahala tim nožem želeći si prerezati žile, povrijedila je pri tom lice, porezavši se duboko iza uha, odatle krv.
Da nam je mogao vidjeti lica, vidio bi da mu nitko od nas nije povjerovao ni jednu riječ.
-Pročitaj Kodeks ponašanja društva. Očekujemo od tebe ponašanje sukladno njegovim odredbama. Pripremili smo ugovore za potpisivanje i prijenos tvoje imovine, pa možeš potpisati odmah. – pružio sam mu ostatak dokumenata.
Sve je bilo brzo gotovo.
-Sad se možeš vratiti u kolotečinu. – nazdravili smo portom i počeli se razilaziti u razmaku od desetak minuta. Vid je trebao otići posljednji, no nešto mi nije dalo da ga pustim samoga. Odlučio sam ga otpratiti dio puta.
-Znam da nisi sretan što sam danas bio s vama. – rekao mi je dok smo se približavali restoranu u kojem je ručao svaki dan. Očigledno nije imao namjeru promijeniti svoj svakodnevni ritual, pa sam mu se pridružio. Stol ga je već čekao.
Naručili smo crno vino i punjene gljive sa telećim medaljonima na žaru.
-Pomirio sam se s time. Bio sam svjestan da ćeš kad-tad postati član. To je prirodno. Malo je ljudi bogatih poput tebe i takav jedan nam treba. To je sve. Ne shvaćaj ništa osobno. Društvo nije zasnovano na prijateljstvu nego na interesima.
Za susjednim stolom, leđima okrenuta, sjedila je žena u večernjoj haljini, pomalo pijana, kao da je noćni provod nastavila do podneva, držeći se za ruke preko stola sa onim sucem za kojeg se svojedobno govorkalo kako uživa u čarima Vidove žene.
Podignuta kosa u punđu jasno je pogledu izlagala duboki ožiljak iza uha.
Sledio sam se iako je ova žena bila plava, a Vidova supruga je koliko se sjećam imala tamnu kosu.Lice joj nisam vidio.
Ono što je slijedilo bilo je ravno napetoj filmskoj sekvenci.
Vid se nonšalantno ustao, odložio ubrus, uzeo nož sa stola i prišao ženi.
-Vratila si se. – rekao je mirno, kao da se šali.
-Vide…- zamucala je očigledno šokirana što je naletjela upravo na njega. Ipak je ovo nekakav milijunski velegrad.
Ništa više nije uspjela izreći jer joj je prerezao vrat i vratio se za svoj stol.
Nastao je opći kaos, ljudi su vrištali, bježali, vikali da netko zove policiju. Policija je konačno i došla. Vid je objedovao potpuno miran. Meni su posve otkazali udovi i nisam se mogao pomaknuti sve i da sam to želio.
-Policija. Gospodine morat ćete poći s nama. – poznavao sam inspektora koji nam je prišao. Ustuknuo je kada je shvatio da i on poznaje nas. Bio je to onaj isti policajac koji je priveo Vida Metrina prije pet godina.
-Nema potrebe, nasmješio se, ali ako inzistirate...
Shvatio sam zašto je bio tako miran.
Policajac je samo odmahnuo glavom.
Post je objavljen 18.04.2009. u 13:06 sati.