Ema

Kad sam ušao u kupe, sjedila je na mjestu do prozora i promatrala proljetnu kišu kako sitno pada. Pored sebe je držala torbicu vezenu smaragdno zelenim koncem.
-Slobodno je? - pogledala je kroz mene i klimnula glavom na moje pitanje.
Uvijek sam običavao putovati bez puno prtljage, misleći da tako zadržavam slobodu kretanja, ne ograničavajući vrijeme koje ću provesti u mjestu u kojem se zateknem. Katkad bi putovao bez cilja, ušao bih u vlak i prepustio se da me tračnice odvedu u neočekivanom smjeru.
Izgledala je udano i zauzeto, poslovno i nekako daleko. Besprijekornu frizuru naglasila je zadimljenim pogledom i crno namazanim trepavicama te decentnim ružem.
Neprestano je razgovarala na mobitel, obrazlažući sugovorniku nešto iz domene svog posla, ali iz priče nikako nisam mogao sa sigurnošću odrediti čime bi se mogla baviti.
Kondukter je naišao, osmotrio nas, zatražio karte i nestao u smjeru u kojem sam zamišljao da se nalazi vagon za ručavanje.
-Gladna sam - govorila je nekome, pretpostavio sam da je riječ o muškarcu jer je rukom namještala jedan pramen kose kao da je sugovornik može vidjeti. Gladna sam jer sam posljednji put jela prije više od dva dana, samo pijem taj bljutavi čaj i povremeno uzmem nemasni kreker. Ne, više nemam mučnine i ne trčim u zahod. Sirove školjke u onakvom restoranu nisu bile dobra ideja, govorila sam ti, no ti kao i obično, ne slušaš tuđe sugestije, kao ni želje. O potrebama neću ni govoriti.
Šutjela je jedno vrijeme i slušala. Do mene je dopirao dubok glas, izmijenjen razdaljinom i nerazgovijetnošću onoga što je govorio, no, svejedno, shvatio sam da muškarac priča osornim, povišenim tonom na koji je ona ostajala posve ravnodušna.
-Sljedeće ročište je u četvrtak. Voljela bih da tamo ne zateknem samo tvog odvjetnika. Znaš, malo se oduljilo sve to, bilo bi dobro da se konačno dogovorimo.
Uzdahnula je i prekinula vezu. Nekako je naglo izula cipele i podigla noge na sjedalo nasuprot, protestirajući na taj način protiv nečega što joj je stezalo grlo.
Šutjeli smo tako jedno vrijeme. Bio sam uvjeren kako je poželjala da je zagrlim, tako me je gledala ispod trepavica, skrivećki. Istovremeno je u tom pogledu bilo i ranjivosti i prkosa, poziva i odbojnosti.
-Probali ste carpaccio od goveđeg filete mignona? Sirove stvari znaju biti profinjene. Drugi put radije birajte sirovo meso, osobito ovako duboko na kontinentu, školjke je bolje ostaviti za ona ljetna vremena uz more. - pokušao sam započeti razgovor, ne nadajući se previše uzvratnoj reakciji. Podsjećala me je na Emu, način na koji je držala glavu blago nakrivljenu u jednu stranu bio je tako specifičan da sam bio uvjeren kako je karakterističan samo za ženu u koju sam zaljubljen godinama, sve do trenutka dok nisam ušao u ovaj kupe.
-Nemojte molim vas spominjati hranu. - namrštila se.
Znao sam kako se prilazi ženama, što vole, koliko dugo mora trajati uvertira u upoznavanju da bi se prešlo na bilo kakav fizički dodir, no nisam ispoštovao ni jedno pravilo dobrog odgoja kada sam joj rukama obujmio stopala u crnim najlonkama za koje sam samo nagađao da su samostojeće, jer ovakve žene vole čipkane završetke na svojim bedrima. Začudo, nije se pobunila.
Prije nekoliko godina završio sam kratki tečaj akupresure, nadajući se da će mi Ema dopustiti da isprobam svoje stečeno znanje na njoj, no nikada nismo došli do te točke bliskosti nakon koje bih se usudio dotaknuti je na način na koji sam sad dirao ovu posve nepoznatu ženu, želeći joj ugoditi, izazvati neke ugodne vibracije u tijelu, opustiti je. Bilo mi je neobično važno prodrijeti kroz oklop iza kojeg se skutrila, zgrčila i drži oružje na "gotovs".
-Volio bih da mi ispričaš svoju priču.
-Kakvu priču? - iznenađenje na njenom licu nije bilo hinjeno. Pitanje ju je iznenadilo više nego dodir mojih ruku.
-Svatko ima nekakvu priču, više ili manje zanimljivu. Recimo priču u djevojčici koja je prerano odrasla. Neki psiholozi za sve krive djetinjstvo, traume i takve stvari. Bilo kakvu priču.
-Nikad nisam pričala o sebi potpunom strancu.
Prešutio sam pomisao na stranca koji joj dodiruje vretenaste mišiće između gležnjeva i koljena.
-Sumnjam da će ti se priča svidjeti. - slegnula je ramenima.
Pomislio sam kako uskoro moram zapisati sve priče koje sam čuo putujući vlakom i sve načine na koje sam te priče uspio izvući iz ljudi. Doduše, nekima nije trebalo puno, jedva su čekali da pred nekoga istresu golemo kamenje koje su nosili poput tereta na prsima.
-Kad mi je bilo pet godina majka mi je isplela vestu od kašmira, crvenu sa sivim obrubima oko rukava, vrata i struka. Šepurila sam se u njoj paunovskim hodom sve dok nisam opazila parkiran susjedov kamion ispod kojeg sam se poželjela zavući da osmotrim što mu se nalazi u podnožju. Nakon eksperimentalnog podvlačenja otkrila sam da mu je podnožje dovoljno visoko za prelazak s jedne strane na drugu a da ne moram klečati ni puziti, tek sageti se i prehodati. Na ružan način sam naučila da motorno ulje ostavlja masne tragove koje je teško posve uništiti. Mrlje su uporne. Katkad je jedini način baciti na smetljište ono što se više ne da popraviti.
Sagnuo sam glavu i poljubio je točno u udubinu između prstiju.
-Znaš li da konzervativni krugovi u Uzbekistanu smatraju ovo što ti činim promiskuitetnim? - mrmljao sam ljubeći je milimetar po milimetar, nježno joj usnama dodirujući kožu, ovlaš prelazeći preko ulegnuća i ispupčenja.
Nasmješila se odsutno.
Zadignuo sam joj suknju do koljena otkrivajući potkoljenice, ljubeći je i dalje. Ne mislim da je čednost vrlina, niti pripisujem ovoj ženi ikakve razuzdane konotacije, no bilo mi je drago što nije ustuknula ni pred poljupcima.
-Organizirali su utrke s dječjim kolicima, objesni dječaci za vrijeme ljetnih ferija. Nije ih bilo briga što se malena tijelašca truskaju preko kamenja i što vrište prestravljena brzinom kretanja koja uopće nije bila ugodna. Bilo je ili to ili igranje špekulama. A špekule dosade, osobito nakon što se igra ponavlja danima. Zvali su to ultimativnom igrom, a pobjednik je imao pravo na ubiranje neke vrste danka, u novcu i slatkišima, nešto kao desetina u povjesnim knjigama. Samo što bi pobjedniku pripadalo pola od svega što su gubitnici imali. Najvećim trofejima smatrani su crtani stripovi. Ispala sam u prašinu pokraj puta, a da moj džokej to nije ni primijetio grabeći bosim, prljavim tabanima do cilja. Beznačajan niz pobjeda i ožiljak na skrivenom mjestu zbog kojeg pamtim ovakve događaje, mada se zapravo ne sjećam osobno, nego tek po pričama nekih tetaka i baba koje su voljele bezbroj puta ponavljati jedno te isto uz kavu ispod hlada od lozovine.
Ugledao sam rub ožiljka što je jedva vidljivo provirivao iz dekoltea košulje, prema vratu. Prešao sam prvo prstima po njemu, ne želeći otkriti gdje završava, a zatim suhim usnama.
Ne znam kome je više trebalo ovo zbližavanje, meni, čovjeku što očajnički u nepoznatim ženama traži nju, ili njoj koja u ljubav više ni ne vjeruje, pa pušta da užitak nadoknadi prazninu.
Mirisala je poput Eme, tečno i mliječno, vodopadno, kao kapi čiste vode što pršte i sudaraju se čineći mlaz ispod kojeg bi čovjek najradije sjeo i zatvorenih očiju zamišljao zelenilo neke džunglaste okoline.
-Našminkati veliku lutku, u tom mi se trenutku činilo zanimljivo. Imala je sve karakteristike žene, raskošnu vezenu haljinu, divno porculansko lice, cipele na visoku petu i bila je golema, veća od mene, poput žive djevojčice. Dobila sam je iz inozemstva, kao rođendanski dan. Usne sam joj namazala crvenim ružem, obraze rumenilom, oči sjenilom i maskarom, uživala sam u tome, voljela sam crtati, mada mi je tako malenoj i nespretnoj, često olovka prelazila preko rubova, a pokreti su nalikovali više na šarotine nego na prave crteže. I šminka je, masna i ljepljiva neprecizno nanijeta na lice lutke, izobličila njene vesele djevojačke obraze u monstruoznu kreaturu od koje su me najednom prošli srsi. Djelovala je jezivo, oživljeno. Vrištala sam do iznemoglosti po stanu, sve dok moj otac nije odnio u smeće. Sa balkona sam vidjela nekog retardiranog dječaka kako je vuče za kosu iz smeća i odvlači negdje.
Znaš, na samom ulazu u Branimirovu ulicu, kad tek tramvaj skrene iz pravca autobusnog kolodvora, negde u prizemlju, ili na prvom katu ima neki stan u onoj sivoj, ružnoj zgradi na čijim prozorima stoje porculanske lutke, naredane sve jedna do druge, okrenute prolaznicima i nijemo zure u prazno.
Htio sam joj reći da znam.
Htio sam joj reći da mi se na jedan čudan način pričinilo da sam ostvario jednu od svojih najdubljih fantazija, ljubeći je i zamišljajući na trenutak ženu zbog koje s vremena na vrijeme poželim otputovati da smirim bol neimanja.
-Želi mi uzeti sina. Kaže da ga ništa materijalno ne zanima. - nije mogla sakriti osjećaj nemoći.
Na sljedećoj stanici izlazim. Shvatio sam to u trenutku kad sam ugledao naš odraz u staklu prozora. Vani je mrak gutao brežuljke brzinom gladnog vuka.
-Mora da je jako voliš. - bilo je to i pitanje i konstatacija u jednom.
Poželio sam prestati putovati na ovaj način. Izgubi smisao bježati i istovremeno željeti ne pobjeći, ako traje predugo.
-Ona se ne razvodi. - znao sam da me nije to pitala, i znao sam da sam u toj jednoj rečenici sažeo svu bit onoga što sam zvao Ema.