Tisuću zašto - tisuću ne znam
30.09.2005., petak
Obavijest uredništva
|
Drage kolege blogeri, nepotpisani netko je dva puta tijekom jučerašnjeg dana pokušao podvaliti dva očajna teksta na jedini nam blog u kojemu kvaliteta bloga mora biti proporcionalna neznanju. Ja apsolutno shvaćam da ponekad netko nema inspiraciju, ali onda, brate mili, sjediš fino kući i ne pišeš. Pisanje bloga je dobrovoljno, a jedini uvjet za pisanje je da dotični ima inspiraciju. Već smo imali tekstova koji ne zadovoljavaju visoke kriterije, ali nikada nešto tako loše kao ono jučer. Osim toga kolega, kojeg nećemo imenovati, može puno bolje. To je dokazao svojim prethodnim tekstovima. Da je onakav tekst postavio kolega koji koristi ovaj blog za obračunavanje s drugima - bilo bi barem jasno zašto. U svakom slučaju - sjetite se naše zakletve - možeš kasniti na službeni posao i diletantski ga odrađivati, možeš masturbirati na prijateljicu, možeš imat ružnu curu i bit loš u krevetu, možeš čak i fingirati poznavanje vina i snobovski se ponašati, ALI pisanju bloga ćemo pristupati tako da naše pisanje postane kamen temeljac naše duhovne preobrazbe i materijalnog nam blagostanja. Ne zaboravite ovu blogersku maksimu kada budete pisali svoje jeftine šale. Neka vas ona uvijek podsjeti na čarobne mogućnosti koje naše doba pruža poput "Undo" i "Cancel", da ne govorim tek o "Cut" i majci svog dobrog ukusa - "Delete". Do novog bloga srdačan pozdrav, Uredništvo |
- 08:14 - Komentari (13) - Isprintaj - #
29.09.2005., četvrtak
Mali mrav
|
Nešto mi se čini da će u današnjem postu biti pojmova povezanih sa seksom, pa molim sve poštene djevojke i one koje se tako osjećaju da se uzdrže od čitanja istog. Također molim gosn. Mudeka da ne pokazuje post familiji, jer će me bit sramota kad im dođem na oči. Hvala.Sad bi trebo doć na red taj najavljeni post, jel tako..evo, sa'će..samo što nije… U međuvremenu, padoše mi na pamet ove uspaljenice što pišu o spolovilima u Hrvata, ko da im je djedovina. Te 15, 16 cm im je malo, treba barem duplo više, pa bi može li imalo šire…...........(sorite, odgovaram na poruku upravo jednoj takvoj poštenoj).. di sam ono stao..aha, pa da glavić bude ergonomski,pa ovo, ono.. Gdje to sve, ljudi, vodi?? Oće nas poslije karat za male plaće, kratak godišnji, sićušan stan, zato što živimo u maloj zemlji za veliki odmor, zbog Pipina Malog, malog prsta, Malešnice, Pošten katolik se bori, doslovce bukira, da ih takve umišljene domami makar i blizu potencijalnog mjesta snošaja. Troši i vrijeme i novac i živce. A zašto, pitam ja vas? Čemu, kad su pametniji od nas smislili Private Gold i ostale obrazovne programe za opuštanje duha i tijela. Tamo nit je pička preširoka, nit je boli glava, niti te pila s metražom. Sama ljubav i prijateljstvo.Eto, moro sam nešt reć dok mi ne dođe onaj post o sexu. A ova uspaljenica se ne javlja, opet ću morat sekretaricu molit da ostane duže.. Hreno · Jel ti to 'oćeš reći da si intiman sa sekretaricom - to ti je kažnjivo u EU moj prijatelju - kažnjivo! A i to žaljenje na žene je totalno bezveze - ja se uvijek pobrinem da se one žale na mene. (Hure 29.09.2005. 18:03) · ne žalim se ja, one se žale (Empatik 29.09.2005. 18:03) |
- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Povratak Đedaja
|
Budući da sam se nakon određenih prozivanja, što usmenih, što pismenih, osjetio prozvanim, odlučio sam postati hiperaktivan. Inače, riječ hiperaktivan potječe od riječi hyper, koja dolazi iz srpskog jezika, a u prijevodu znači mnogo, te od također stare srpske riječi activity, što znači jak. Dakle, odlučih da budem mnogo jak. A kad ja nešto odlučim, onda je to–to. Tu nema vrludanja, cile–mile, ovo-ono, šmucike i šta ti ja znam. Oni koji me dobro poznaju znaju da kada nešto čvrsto odlučim, gazim do kraja bez pardona. Sada se sigurno cijeli svijet pita kako jedan ja, koji sam toliki jadnik da sam se uhvatio u kolo s četiri kompletna idiota i piskaram tu zajedno s njima, mogu odjednom postati mnogo jak. Pa odgovor je krajnje jednostavan: NOBELOVA NAGRADA! Ljudi moji, mi razbijamo glavu kako da iskemijamo taj prvi milijunčić (naravno ne kuna, to je smiješna para), a moj bivši prijatelj Hija sve mi je lijepo objasnio kod šestog piva na terasi u našoj omiljenoj birtiji večeri jedne. Naime, Nobelova nagrada je taman nešto preko milijunčića dolara. U najžešćem jeku ovoga, u povijesti nezabilježenjoga, linča na mene, usmenog i pismenog, prisjetih se mudrih riječi već navedenog bivšeg prijatelja o dotičnoj nagradici i njegove opservacije u smislu «šta, kurac, pa to je zicer». Sada kada sam svega u potpunosti svjestan, samo je moram dobiti. Nagradu, naravno. Odlučio sam se natjecati u disciplini za najbolju knjigu. Napisat ću godinama najavljivano remek-djelo po imenu «Remek-djelo». Kako mi je brat vlasnik grafičko-izdavačkog obrta, eminentnog u ovom dijelu Evroazije, lako ću objaviti taj skup madahnuto povezanih misli koje će poteči iz moje odlučne glave. Ne želeći u ovom trenutku iznositi puno detalja u svezi glede toga u budućnosti antologijskoga djela, otkrit ću exklusivno da će se radnja odvijati u jednoj krigli na divljem zapadu nešto poslije ponoći, a da će glavni likovi biti nacionalno osvješteni mumificirani mikrobi izvanzemaljci, a bit će i sporednih likova, a bit će i mrtvih. Dakle, jedan monumentalni ep o pristojnosti i sljepoći, čitak svima od 4 do 44 godine koji znaju ćirilicu. Oborit ću sa stolica žiri, koji će mi ukazati jednoglasno povjerenje kao dostojnom da konačno već jednom maznem tu Nobelovu nagradu. Mislim da ću godinu dana nakon toga imati dobre šanse da obranim titulu s «Remek djelom 2», jerbo, ako se ne sjecate bivši drugovi i drugarice, donio sam madr faking odluku da postajem hiperaktivan. Tu, i još onu da više nikad ne cugam. Vidjet ćemo čija majka crnu vunu prede. Radit ću na tome, ako treba, i dva sata polugodišnje! Osim, normalno, vikendom, praznicima, na godišnjem. I kad budem bolestan. Ti i još neki izuzeci se odnose i na cuganje. P.S. Sranje, potpiso Deranja. Hmudek Vel'čanstveni |
- 10:33 - Komentari (27) - Isprintaj - #
28.09.2005., srijeda
Nu mene...
|
Drage moje kolege desničari end bivši prijatelji, Vidim da mi se spočitava sveopća neaktivnost , a posebice ona na našem i vašem blogu. Priznajem da ste djelomice u pravu, ali ni meni nije za zamjerit, jer svaki post zahtjeva mentalni i fizički napor, a ja kao što znate, nisam sklon pretjeranom naprezanju. Nije dobro za zdravlje, koje mi je ionako narušeno raznim derivatima, ekstraktima i junk foodom. A vidim i da ste me zaobišli glede svojih putešestvija. Zašto? Zar ja nisam ogledni primjerak zagorenika? Zar nisam sudionik svih naših putovanja i ekskurzija u nepoznato, sve do pred sam dan polaska? Zar nisam bio na svim Hajdukovim gostovanjima u Osijeku, još od '93.? Pomalo sam razočaran u život i prijatelje. Lako je vama, neradnicima po čitave dane visiti na blogu i prosipat pamet, ali ima nas i drugačijih na ovome svijetu. Koji brinemo za gospodarstvo, politiku, socijalnu pravdu i agrar… Sve se sručilo na moja krhka pleća, a vi mi okrenuli leđa i razbježalise ko puževi mi onomad.. Zato sam odlučio se na posljednji korak, izdiktirat ću ovaj tekst legi u slušalicu, a on će, kao jedini preostali prijatelj otipkati to za mene, kako me ne bi prozivali više (hvala ti, Hreno, pravi si prijatelj, proslavit ćemo to u Pešti kad ti dođem uskoro). A vi, ostali, jeb'te se.. Pokazat ću vam i cijelom naprednom svijetu ko je pravo zagoren a ko se sam hvali neopravdano s tim.. Hajduk đivi vječno!!! Hmudek Vel'čanstveni |
- 10:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #
27.09.2005., utorak
Imamo EU
|
Daje se na znanje……….. da će se sve udavače i usidjelice, štovateljice moga lika (više) i djela (malo manje), koje su planirale u ovogodišnjoj novogodišnjoj noći napiti me i onak oduzetog od emocija privoljeti na opscene radnje il nedajbože neko furanje, morati strpiti još barem godinu dana. Shvaćam da će im biti teško, no neće ni meni bit lako jebavat se s ladnim Nordijkama oko ulaska Hrvata u EU na minus dvajst. Ali jebiga, nisam ja tu da pitam što moja zemlja može učiniti za mene, nego kolko se cuge može prenijet preko švedske granice.. Otkud sad to??? Pa eto, jučer sam pošao na kavu u Retfalu, a završio u Švedskoj. Bila je to sikteruša u pravom smislu riječi. Do sada sam mislio da samo alkohol utječe na nebulozne mi odluke, no izgleda da bih i kavu trebao izbjegavat. Inače kontemplacijske cuge s Hijom u pravilu završavaju slijeganjem ramena i univerzalnim zaključkom- JEBIGA, što će reć da su sasvim benigne i da ne vode ničemu. Ali svako pravilo u pravilu ima i svoj izuzetak koji ga kao takovog potvrđuje. Uglavnom, riješeno je da u dalekom nam kraljevstvu lobiramo za prilazak, a ako sve bude po planu, i za eventualni ulazak pojedinih Hrvata u toplinu Unije te što dulje zadržavanje u NJOJ. Zadatak nije, složit ćete se, nimalo lak ni jednostavan. Svi znamo kako su Šveđanke tvrde i nepristupačne, vjerovatno radi klime i visokih im standarada. No, i naš pregovarački tim je respektabilan, sve sami provjereni demagozi. Hija i ja (Hreno, op.a.) odma smo se zakunili da idemo, Hile je pristao uz određene kondicije (da se ide autom u kojemu nema pušenja), a Hure je entuzijastično obećo sudjelovanje. Poznavajući njega, obećanje dato drugu čvršće je nego ugovor potpisan krvlju. Radni naziv pregovaračke skupine je onak, filmski - Četvorica Zagoritih, u slobodnom prijevodu The Overgrilled. Pardon, ispričavam se, Hile nije zagorit. On će nam bit šofer. Onda smo Trojica. Jel to malo da se uđe u EU? Nadam se da nije.. Kao i svi Hrvati katolici, i mi kuburimo s gotovinom, a imamo i svoju Carlu, o čijem amenu ovisi cjelokupna misija. Pregovori počinju s Božića, tako da se nadamo da će novu 2006. barem jedan dio Hrvatske dočekati u EU. Sretno nam bilo te Bog i Hrvati!!! P.S. Ako Vas gornji tekst navodi na misao da se nadamo jeftinom seksu i skupom alkoholu, nek Vam bude. |
- 12:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.09.2005., ponedjeljak
Put putujem, a žao mi...
|
U zadnje vrijeme dosta često čujem od prijatelja i poznanika – blago tebi, ti stalno putuješ. Bože mili, mislim si ja, da mi je znati na čemu mi zavide. Putovati ima smisla, samo i isključivo, ako nije vezano za posao i istovremeno ako nije vezano za neki paket-aranžman. Drugim riječima –treba putovati s vrlo fleksibilnim planom, treba znati nekoga tamo gdje putuješ (da ti se ne desi, kao zadnjem idiotu, da izađeš na Picadilly i onda platiš upad u disko osam funti, da bi gledao žene koje se u Hrvatskoj ne puštaju niti na ulicu), treba putovati ili sam ili s društvom u kojem vas nitko ne iritira i treba putovati s količinom novaca koja garantira sigurnost – znači s puno. Čak i u takvim idealnim uvjetima – vjerojatnost da ćeš se dosađivati ili živcirati je prilično velika. Recimo – putujete u jednu bogatu skandinavsku državu. Kupovna moć građana te država je 4 puta veća od naše, a zaduženi uopće nisu. Drugim riječima – sve je skupo – a cuga abnormalno skupa. U kafićima je zabranjeno pušiti, a na ulici piti. Tijekom tjedna rade i drže distancu, a vikendom loču i gnjave vas, koji se znate gospodski ponašati i trijezan i pijan, svojim nenadanim izljevima emocija i/ili polokane tekućine. U toj državi možete kupiti jeftine knjige na engleskom jeziku, čak i odjeća i obuća se mogu naći po pristojnoj cijeni. Muzeji su besplatni, a javni prijevoz skup. Tako da slobodno vrijeme možete ubiti hodanjem od jednog muzeja do drugog dok zbunjeni listate «Kako biti dobar» od Nicka Hornbya, pitajući se – a zašto?. Tamo možete vidjeti najnoviju izložbu Yoko Ono ili Jeff Koonsa. I poslije pričati ljudima kako ste bili na toj izložbi. To što ste protrčali izložbenim prostorom i što ste se pitali «Ki qrac!?» - nema veze – ljude koje ne cijenite moći ćete impresionirati činjenicom da ste bili na izložbi umjetnika koje ne cijenite. Ima i drugih stvari za raditi tamo – recimo brojati koliko sekundi je uranio/zakasnio neki vlak. Ova zanimacija traje kratko i to je njen glavni problem. Zatim – možete recimo ići u muzeje. Ah ne – tamo ste već bili. Hmm... Eh da – možete ići na izlet u planine. Planine su stvarno lijepe. Tamo treba ići ljeti jer je tada najmanje hladno. I tako to – jedan miran život i jedna mirna smrt. Ili, recimo, putujete u Englesku na neki dvotjedni seminar. Nakon što ste tri dana bili na sjeveru Engleske sjećate se svih onih malih mjesta iz jedine nam domovine s nekom sjetom i ispričavate im se zbog svake prezirne misli. No – preživite ta tri dana u stanju lagane pospanosti i spuštate se u London. U Londonu, pošto niste seljačina, obiđete nekoliko muzeja. S obzirom da baš niste oduševljeni činjenicom da lopovi dobijaju biste, a lopovske države – muzeje – odlučujete ne ići više po muzejima gdje vas svaki predmet iz Afrike boli kao da ste osobno potomak robova. Ima tu i kazališta. Predstava ima svakakvih. Nakon nekog vremena shvatite da trošite previše novaca. Ništa – izležavat ćete se u Hyde Parku. I dok pijete čaj na zelenoj travi pogled vam padne na drugu stranu. «Sorry, is that Hyde Park too?», pitate slučajnog prolaznika, nije, odgovara vam glupavi Amerikanac obučen k'o Englez «It's Kensington Gardens». Ajd dobro, mislite si, idem vidjeti je li tamo trava zelenija. Trava nije zelenija, ali zato je tamo oberkičasti (oni koji to vole kažu - monumentalni) Albert Memorial koji je kraljica Victorija podigla u spomen na svog voljenog, preminulog supruga. Po današnjim mjerilima je koštao na desetine milijuna funti. Izgrađen baš u doba kad su Irci umirali kao muhe jer su im zlatice pojele krumpire. Šta ćete - život je rijetko pravedan, a često nije. Baš fino, mislite si, idem ja nazad u Hyde park. Tamo je i kocert R.E.M.-a. Kupit ću si pivo i uživati. No, eto, taman je pola osam, a sve birtije se do pola osam navečer moraju zatvoriti – u parku, naime. Svejedno ne treba vam cuga – uživat ćete u koncertu. Tako to traje i traje – čitave dvije pjesme, a onda primijetite da mnogi parovi sjede sa tucetom piva oko sebe i da, zasigurno, neće imati ništa protiv toga da vama, kolegi u uživanju, daju, ili barem prodaju, jedno pivo. Vražju mater. Ipak – škrtost otočana je nešto o čemu smo već slušali, pa pribrano, psujući tek ovlaš, odlazite u najbližu birtiju, taman onu pored ambasada raznoraznih arapskih država, i naručujete dva piva, te govorite konobarici da ćete ih ponijeti. I tako. Poslije se idete provesti na Notting Hill – jer tamo je brija. Prosto ste presretni što imate priliku dati 6 funti za Hogarden – jer za te novce dobijete i krišku limuna u pivo. I ne samo to – pošto nema mjesta možete sjesti fino na nogostup s nogama na cesti. Zadovoljstvo koje osjećate dok pijete treći Hogarden, a osjećate se kao da sjedite ispred Kestena ili Valentina je neopisivo. Dodajte tomu da vam ljubazni konobar koji zacijelo govori engleski, iako ga ne možete razumijeti, daje i besplatne dizajnerske šibice s logom birca i 15 drvaca. Oduševljeni što je pored vas sjedila osoba koja je zacijelo jako popularna, ali pojma nemate tko je, odlučujete krenuti dalje – jer noć je još mlada jel'te, a ima i ovih revolving kredita – u krajnjoj liniji. Noćni klub koji je uređen poput malog zamka nudi japansko pivo po sad već smiješno niskoj cijeni. Glazba je glasna, a cure zgodne. Hmm – mislite si – feels like home. Aaaaaa – izderava se vaš mozak na vas – došao si na isto j.b.no mjesto kakvih ima na stotine tamo odakle si otišao. I potrošio pet-šest puta više - skrušeno napominjete. Mogao bih napisati još ohoho teksta o svakakvim mojim putešestvijama – ali ovo je sasvim dovoljno da objektivni čitatelj i suosjećajna čitateljica dobiju uvid u suštinu stvari. Mogao bih recimo pisati o povratku iz Portugala autom – povratka u kojem od Madrida vidimo samo stadion, a od Barcelone – Andoru! No – ostavimo to za neki drugi put. Hure |
- 18:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #
25.09.2005., nedjelja
Koju kap za malo duše
|
Nedjelja ja kao što znate puno ljepši dan u odnosu na subotu,naročito ako se petkom pilo.Znam ja to već neko vrijeme i tako samo subotom odlučim bit strpljiv. Kažem si: 'proće.'I tako bi. Život je danas jednostavno lijep. Ne povraća ti se,ne boli glava,jogo deserti nisu jedina hrana,noge su za hodanje,glava za uzaludno razmišljanje. Nedjelja je jednostavno nevjerojatna. Zbrojim li ta tri dana imam dva dobra i jedan loš,ali ta računica vrijedi jedino ako se napiješ ko svinja,prvo piješ kao što ona ždere, a onda izgledaš gore nego ona. Znam dragi moji, da vi to znate možda i bolje od mene al bih se ipak prispomenuo tog petka. Nakon introdukcijskog kuhanja fiša, zalijevanja dima i svega ostaloga vinom, onaki razdragani odlučismo malkice otići vani i zabaviti se s generacijskim istomišljenicima. Šačica drugova (borbena desetina) uputi se na neki parti,a sve u nadi da će biti veselo. I bi. I kako to već ide, prijateljski se upitasmo je li možda neko žedan. Odgovori repetitivno potvrdni. Bilo je baš lijep i fino,bilo je onih koji bi ti donijeli ono što su ti suha i ispucala usta poželjela, a bilo je i onih koji nisu marili za vlastitu slobodu nam izbora, i to s vremenom sve više i više. A onda su se pojavili i oni koji bi na uviđavni upit brižnog prijatelja odgovarali "Ma,donesi bilo šta!". Takva želja, ali neselektivnost unijela je malo zbrke u naše redova, a onda se uočila praktičnost takvog pristupa. I onda je došla subota.. hija |
- 14:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #
24.09.2005., subota
Košarkašalj
|
Kontakt, preotimanje, jedananajedan. Tranzicija, fiiina tehnika, okret, 3 sekunde u reketu i- svršavanje sa zakucavanjem. Ha, da, deteljno i bez produžetaka... Jučer me neposredno prije utakmice nazvao moj «prijatelj Hima» (štitim identitet, naravno) i izjavio da mi ima nešto ozbiljno za reć. Koliko ozbiljno jebote sada u 5 do tekme? Ma super ozbiljno, al nemam kuna pa ak možeš nazvat. Nema beda stari, odgovaram, blagoslovljeni su oni koji nemaju- jednog dana IMAT ĆE: - Halo Hima jebate, kaje tak ozbać? - Ništa Hile, oću ti nešt reć već duže vrijeme... - Samo daj, vrijeme je za istinu... - Nemoj zamjerit, ne znam kak da ti kažem, al čini mi se da si u zadnje vrijeme zastranio. - Zastranio? Kak to misliš? - Pa ono, pročitao sam tvoj blog i čini mi se da je misao vodilja cura koja te želi samo seksualno... - Jel? Nisam skužio- da i? - Znam da si totalni, ali totalni, emotivac pa mi nije drago što se unazad neko vrijeme ponašaš izrazito seksualno. A i poznajem curu- nije fer prema njoj. - Kako nije fer, jebemu njivu, pa šta sam napravio? - Pa bezobrazno je prema njoj... - Druže stari, ta cura mi je izuzetno draga i ono što sam napisao je šala na moj račun, nikako na njen... - Bez obzira, šala ili ne, u zadnje vrijeme si izrazito sexualan... - Tebi prijatelju? - Ma ne, seljačino- zanima te samo ševa... - A to? Moguće, al mislim da se izvlačim iz pakla nekontroliranih strasti. - Ajde dobro, drago mi je čut. - Furam stari, počinje tekma... - Aj bok Spustim slušalicu i sjetim se- jebemti, šta ga nisam pitao, zašto brate ne brineš za svoju kontroliranu strast barenja izuzetno emotivnih cura? To je kao ok, a ono što ja (kao) radim nije. Valjda negdje piše tako, trebam samo nać tu knjigu... Evo danas, postalkoholno lucidan, shvaćam da je riječ o autoru koji je napisao knjigu košarkaških pravila iz kojih su učili ovi šta su sinoć sudili- ma jebli majku svoju ! Hile |
- 15:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #
23.09.2005., petak
Seronjine priče
|
Dopustite da se predstavim: ime mi je Ljignjacije Egocentrikus I. Meni ništa nije sveto i ne poznajem instituciju osjećaja, barem ne onih prema drugima. Mogao bih vam komforno biti papa, i to ne ovaj moderni, nego neki tamo iz srednjeg vijeka. Al' neću. Kratka ilustracija: neku večer uz čašicu crnka ležim pred televizorom i iz repertoara uzaludnih tlapnji vrtim nekakav blesavi scenarij: Hajduk ispao iz lige, mi prvaci u košarci, HDZ ima dvotrećinsku većinu u Saboru i takve gluposti..Odjednom me prene tiho kuckanje na ulaznim vratima.- Ko bi to mogo bit – pomislim – pa niko ne zna da stanujem ovdje?Opet tihi pokucaj. Obučem bademantil i odem otvoriti. Bila je Lidija, komad kojeg sam opalio prije tjedan, dva. Slučajno smo se potrefili u gradu, znao sam da se pali na mene, a nakon dvije litrice kriteriji mi obično otputuju u p.. lijepe matere. I tako završimo u njenom stanu na hopa-cupi i sličnoj hrani za djecu. Poslije me je zivkala počesto, ali nikada nisam bio dovoljno pijan da bih odgovorio na podražaje.Lidijino tužno lice pruži mi bez riječi zamotuljak nečega. Primim ga uz veliki upitnik – uskličnik na čelu, ne govoreći ništa niti je pozvavši da uđe. Nije da mi nije palo na pamet, nego mi se nije dalo. Lidija mi je išla na živce, i to ne samo, kako to obično biva, nakon naše male aferice, nego i za vrijeme pa čak i prije nje. Nakon nekoliko trenutaka obostrane šutnje, lice me pozdravi kratkim «bok» i izgubi se u tami.Iz smotuljka izvadim čistu i opeglanu majicu, koju sam valjda zaboravio odsutne noći u njezinom stanu, i - pismo. Četiri stranice, zamislite, rukom pisane. Pa tko to danas, u 21. stoljeću, piše pisma ručno??? I, ovo mi nećete vjerovati, ali časnu riječ dajem, pismo je bilo – namirisano!? E jebem ti patetiku!!«Ti si gad, govno, lažac i manipulator, ljiga, smradež-prdež…», pisalo je mirišljavo pismo. Dobro, ne baš tim riječima, ali tako nekako. «…iskoristio si me, okrao, zaveo, preveslao…» nastavljalo je sve u istom tonu «..ja sam mislila da nas čeka budućnost, zajednička jutra, smijeh, znoj i suze radosnice…» Nevjerojatno što si sve ženske umisle nakon jedne obične ševe. Mora da sam bio dobar, hehe.. Ma naravno da jesam!Preskačući svaki drugi red da ne umrem od patetike, dovršim čitanje, zgužvam mirisni papir, odbacim ga u društvo opušcima i sasušenim ostacima pizze kamo i pripada i vratim se pred jedini mi televizor, svojim razmišljanjima. Lidiju i pismo bio sam odmah zaboravio, evo skroz do maloprije.Baš sam seronja, par ekselans. Zato, ne uzimljite me za ozbiljno ni za neozbiljno, ne uzimljite me nikako jer ni samog sebe ne uzimam, osim za jednu stvar..P.S. Znam da će Dile opet imat komentara, jer se alkohol, i to samoposredno, spominje tek na jednom mjestu. Al ima nešto sexa, pa kontam da neće totalno popizdit.. Hreno - 09:29 - Komentari (5) - Isprintaj - # · a ja mislila da samo hile ševi u vašem drušvu. nu, nu! (travarica 23.09.2005. 19:01) · Braćo, komentar broj 1 nisam ja napiso- majke mi! (Hile 24.09.2005. 14:55) · Jebate- bademantil i Lidija- dobrodošli u prošlost. Fali još samo barunica Castelli. I, ne pišeš, ko je kog na kraju ubio? (Hile 24.09.2005. 14:57) · hile, kad ovak komentiraš, ljudi bi mogli pomisliti da o glembaju znadeš više nego što piše na etiketi boce..pliz, idi i ne zbuni ljude.... (Empatik 27.09.2005. 09:21) · travice, travarice, i da nisi u takvom stanju, ne bih ti zamjerio neinformiranost;))) (Empatik 27.09.2005. 09:22) |
- 09:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Crtica iz života s poukom na kraju
|
U današnjem svijet u kojem je imidž sve, a PR (odnosi s javnošću za sretno neupućene) nešto o čemu i mala firma s pet zaposlenih mora voditi računa – nije baš popularno biti autoironičan, samokritičan, objektivno se promatrati i ne pokazivati zavist. Na sreću mene i moje okoline – ja sam upravo takav. Osjetljiv na tuđu patnju do vlastite boli i tankoćutan. Uostalom, dragi čitatelju i lijepa čitateljice zaljubljive prirode – pročitajte ovu crticu iz moga života: Hodam neki dan ulicom. Iza mene katedrala, a ispred mene put koji je nekada vodio do omiljene birtije. Ipak, ovakve sitnice me ne izbacuju iz takta. Gledam ljude koji se depresivno vuku pored mene, ili još depresivnije mi dolaze u susret, a oči mi, same od sebe, počinju svijetliti a na licu titrat pobjednički osmijeh. Ne, nemoj molim te pomisliti dragi čitatelju i kratkoročno sumnjičava čitateljice da je to zbog zluradosti, meni toliko strane, ili zato što, daleko bilo, uživam u tuđoj patnji. Ne, ne i sto put ne! Razlog mojoj sreći je jednostavan i ljudski – po tko zna koji put spoznajem koliko mi je dobro. Gledam te otužne parove koji su već i bogu dosadili, a gdje neće sebi, kako se s neosviještenim gađenjem drže za ruke, dok je očito da bi on, a inače nije baš da je ljubitelj manualnog rada, i motiku rađe držao u ruci. Ona, s druge strane, bi najrađe u svojoj držala moju. Doista tužno. Gledam poznanike s namještenim osmijehom, na rubu pameti i malaksalosti, koji me uvjeravaju da je normalan život otplaćivanje kredita i ženidba s curom u koju su bili zaljubljeni još tamo u prošlom mileniju. Klimam glavom suosjećajno. Neka, hvala. Gledam bivše komade (ne moje bivše komade, nego cure koje nekad komadima podrazumijevasmo) kako šeću neke rahitične pse – cice im se objesile, bore se naziru ispod rutinski-a-ipak-majstorski nanešenog pudera, a zanimljive nikada i nisu bile. Smješkaju mi se, a ja, dobar kakav jesam, uzvratim im osmijeh. Nije beg cicija. Gledam ja to ljudi moji, ali ne odobravam i nije mi svejedno. Na trenutke mi je, moram priznati, i neugodno. U moru te ljudske boli moja pojava mora da boli. (Ova rima je nenamjerna, za razliku od onih dolje) Zatomljujem smiješak i pokušavam se malo pognuti. Ali ne ide. Zato skrenem desno kod velike pošte. Svratim u omiljenu birtiju. Trgnem vino, rakiju. Plaćam cuge i meni plaćaju cuge. MP3-ca svira najbolje numere – život se nastavlja i u tridesetoj naime! Hure |
- 08:26 - Komentari (5) - Isprintaj - #
22.09.2005., četvrtak
Horizontalni pucanj u prazno
|
Naslov kao takav je izabran iz meni još nepoznatog razloga i iskreno se nadam da će se do kraja ovog teksta ipak saznati jer u protivnom mogao bi ga pisati do nemile nam smrti ili Vas jednostavno razočarati što mi svakako nije cilj. Kao što ste primjetili zadnja riječ prethodne rečenice bi mogla biti ključna te me odvesti na pravi put ili možda ipak ne jer sam upravo obrisao rečenicu odlučivši je zamjeniti trenutačnom nadajući se da ovu ipak neću jer tako nećete dragi moji Znatiželjnici znati niti za jednu od njih dvije.* Dakle,da probam još jednom pa taman i ostavio ovu rečenicu po cijenu da budem izbačen iz velikog Četverolista i ostanem samo na funkciji pasivnog promatrača, za koju sam više nego kvalificiran i ne samo to, nego pamtim i komplimente da sam navodno lijen skoro kao jedan od Suatora što me je djelomično ispunilo ponosom ali i povrijedilo. U tom velikom trenutku uskratilo mi se prirodno pravo da vlastitim trudom i naporima dosegnem taj uzvišeni stadij. *u ovom dijelu ,koji to i nije jer bio morao nečemu pripadat, da se uočit neraskidiva spona koja spinje Suatore Hija |
- 14:31 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Sir-i-taki
|
Jednom je jedan jako jobrazovani jolega Hure nešto spomenuo umjetnost propuštanja prilika. Jebote, pa ja sam kandidat minimalno za Nobelovu nagradu u toj disciplini. Doduše, u društvu je konkurencija prilično jaka, ali to samo oslikava moj urođeni te izvježbani talent. I pri tome ne mislim na propuštenu priliku kad s 2 metra silovito otpucam u stilu Frane Botice, nego mislim na ono na što mislim većinu radnog vremena: na žene i djevojke u Hrvata i ostalih naroda i narodnosti ujedinjene Europe.Za propuštanje prilika pokazujem interes još od malih nogu, a kako su me godine uzimale, mogu reći da sam vještinu doveo do savršenstva. Ni najbolji statističari ne bi mogli izračunati koliko sam prilika propustio do sada. Ako me zdravlje posluži, nadam se da ću još dugo godina aktivno propuštati prilike.Prilike propuštam doslovce – svugdje. Nema te lokacije, mjesta, lokala, prijevoznog sredstva ili nečeg drugog gdje ovakav talent ne bi znao propustit priliku. Nije to uvijek lako. Treba puno strpljenja, rada i odricanja da bi se umjelo kvalitetno propustiti priliku da se završi u interakciji s željenim objektom ženskog roda. Evo, uzmimo na primjer, recimo, onak proizvoljno, ajde..uzmimo neko prometalo javnog prijevoza..Evo recimo – tramvaj. To svi znate šta je i kako izgleda. Vrata, prozori, prikolica, dvije, ili bez prikolice..-Dobar dan.-Dobar dan.-Dokle?-Do Zelenog Polja, ako može.-Ajde, ulazi, ne trebaš se izuvat.Kad ja tamo, a ono uz zadnja vrata, izlazna, stoji ONA, predivna, u plavom sva i kosa joj vijori na propuhu. I Hreno ni pet ni šes – ravno prema njoj. Da je Brko kojim slučajem prikočio, ateriro bih joj ravno među sise. Al nije. Dobri, stari, oprezni Brko.I usidrim se tik kraj nje, fiksiram pogled i počnem s buljenjem.-Ajde, reci nešto!-Hoću, al šta?-Pa otkud je znam, samo gukni, ko da je bitno!-Bitno je, neću valjd ispast kreten neki neodgojeni.-Ne znam, nešto o vremenu, skupoći, teškom životu..-Pa nisam penzioner da pričam o grincajgu.-Onda nešto o muzici, modi, nešto što mladi pričaju u tramvajima.-Ma ne znam baš..A šta fali ovak buljit, možda ona nešto kaže?I tako u prepirci mojih 2 ja prođe tih nekoliko stanica i cura fino izađe na svojoj. I nikom ništa. Još jedna u nizu propuštenih prilika, baš onako kako i treba. Hreno - 13:45 - Komentari (6) - Isprintaj - # · hahaha, bravo, bravo :) (moix 22.09.2005. 14:13) · viš, hile, kritičaru stari, i ona kaže bravo, a nije hure (Empatik 22.09.2005. 14:25) · heno- moraš pod hitno nazad k alkoholu! I ne propustit priliku jer ovaj put bi moglo biti kobno!!! (Hile 22.09.2005. 15:55) · moix srećo, jelda nemaš dečka? (Hile 22.09.2005. 15:56) · imam, dragi moj, imam. :) (moix 22.09.2005. 17:58) · Prijatelj Hile opet prigovara. To je valjda jer ga je ona djevojka htjela samo seksualno. Nismo ti mi krivi što te ne voli. Mi te volimo i ovakvog. (Hure 22.09.2005. 18:03) |
- 13:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.09.2005., utorak
Draga braćo
|
Heno i Hure, na ovaj korak unazad odlučio sam se kako bih vam se upribližio virtualno te vam s punim moralnim pravom iznio svoje nemale zamjerke- kako na vašu nepismenost tako i na vašu vrlo skromnu pismenost. Besides (!), udario bih i na bespotrebno ali ljigavo tapšanje po ramenu «MAN, U R the BEST!!!!», dakle bezgranično ali međusobno hvaljenje postova koje, braćo moja, ne vodi ni-kud! A i pomislit će braćo treće lice ili neznana čitateljica da među vama ima topline- one toplije od obične... Post sam najme planirao puštit prošli tjedan, a kako sam morao pojačano slati smsove jednoj klinki (ispostavilo se da me želi samo fizički, btw) vrijeme je, dakle, proletilo u planiranju. Onda je došao vikend- tu pak (šakur) plan nije omanuo. Valjda zato što se planira uvijek isto, a realizacija je na relativno dobrih 98%- al uvjeren sam i dalje: BRAĆO, MJESTA ZA NAPREDAK JOŠ UVIJEK IMA! A znam i gdje: 1. Hrago presporo pije tekile- treba brže; 2. Heno sjedi dok pije (!!?????)- treba ustat da prijatelj može sjest, jebemu; 3. Hija proračunato naručuje- treba više iz duše, to jednostavno mora bit filing!; 4. Hure je isuviše suptilan pri plaćanju pića- treba se čut kad plaća; 5. Heso je, dok pije, iznutra agresivan a prema vanka miran- treba obrnuto, u subotu je bio na dobrom tragu; 6. Habud nosi leće dok pije- svašta, treba naočale. 7. Hile- nema manu... ..................... Da se vratim na temu, dakle, htio sam postat prošli tjedan- nisam (objektivni razlozi), htio za vikend- nisam (osobni razlozi), htio jučer- nisam (nisam mogo, osjećo sam se loše). U međuvremenu, oštrica mača mi je otupila jer Heno, napisao si upravo onakav post kakav sam ti u subotu objašnjavao da i treba biti, pa kako si na dobrom putu ne bih ti htio kvariti raspoloženje. Nadam se da se oni petparački postovi o francuskinji i parizeru neće ponavljati. Nastavi... Moj drugi brate, brate Huro, ti pak temeljiš svoje pisanje na golemom neznanju. I to ti dobro ide jer usitinu puno toga ne znaš. Nije ti za zamjerit- nasilno mijenjanje knjige lopatom u ranoj životnoj dobi (čega se, priznaješ u svojem postu- strahovito sramiš) pokazat će se nenadoknadive gubitkom, i to konkretno i direktno na sagledavanju domaćih i svjetkskih tokova- Makrosituacije (Makro sugerira nešto veliko, obimno... btw). Problem kod tebe je, dakle, puno složeniji pa ću i svoje napore u početku usmjeriti prema tebi- znaš i sam da je obitelj uvijek posebno osjetljiva prema bolesnijem djetetu... Evo, toliko za prvi put- dečki, samo hrabro Hile |
- 17:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #
19.09.2005., ponedjeljak
Wiikend
|
Pitate se što Vaš najomiljeniji Mađar nakon Šandora Petefija radi ovdje u ovo doba dana?Pa, još sam uvijek na poslu. Nominalno. Od jutros. Isto nominalno. Razmišljam. Vi koji mislite da je to zato što nemam privatni život- pišite si bod.Vi koji mislite da sam hipervrijedan- pišite pola boda.Ostali, getve…Friend Heso mi je neki dan u nastupu ozbiljnosti rekao da su mi rečenice preduge i da sam dosadan i da sve to ni pas s maslom ne bi lizao. Slažem se. Friend Hile kazao je otprilike isto to, al nije spominjao dužinu rečenica. On ima više živaca, jer se već iživio.Friend Hija nije imao primjedbi, pa sam mu zavrnuo rundu. Poslije (i prije) je on meni, pa ja njemu, pa onda Hure, pa Hrago, pa Habud, u međuvremenu i Hile, i Heso..a dalje se ne sjećam. Poslije su me otjerali od stola bez nekog meni vidljivog razloga. Da ne ispadnem totalni luzer, pravio sam se da ionako moram u WC, al nisam imao dovoljno mokraće, pa sam samo popravio frizuru u ogledalo i uvuko stomak kolko sam mogo. Pipice vole uredne momke, kaže moj tata.A mama kaže da bih trebao zatvorit vrata od WC-a dok povraćam, jer da ne može spavat. Ja nisam imao problema sa spavanjem tu večer. Samo me je ujutro bolila glava.Mamu boli glava jer se još nisam oženio, a ne zna se ni kad ću. Prije ju je bolila jer nisam bio diplomiro. Uvijek nešto. Najgore je što mama uopće ne pije. Ja bih to nazvao bezrazložnim glavoboljama.Sutradan sam bio na kokakolama u Saxu u Zagrebu, što i nije neki seks ako se mene pita. Valjda imam neku falinku na genima kad ne mogu pit dva dana zaredom. Inače je sve bilo u redu – nisam ništa ševio niti sam dobio po pičci, ne brinite. Uglavnom, bilo je to sve u svezi vikenda. Zadovoljan sam, to svakako. Sad idem domu unajmljenome, pa sutra opet na posao. Nema zajebancije u Europskoj Uniji, pitajte frienda Homija ak meni ne vjerujete… Hreno - 21:35 - Komentari (4) - Isprintaj - # · bravo heno, vraćaš se u velikom stilu- rehabilitacijska moć alkohola je kod tebe nevjerojatna! kod mene kontraefekt- poslje vikenda uvuko se u sebe, ne javljam se ni mami ni tati. samo prijateljicama- nekako sam mirniji uz njih. ne znam kaje po srijedi, možda ću u srijedu znati više... (Hile 20.09.2005. 11:25) · je, hile, al kod tebe se nikad ne zna tko su ti prijateljice i koja im je funkcija, dužnosti ni obveze.. (Empatik 20.09.2005. 11:54) · Dvaput bravo Heno koji se zoveš Empatikom. Naš lažni prijatelj Hile se javlja samo putem komentara - od njegovog odličnog teksta, kako ga je sam ovcijenio, ništa, od izviješća ništa, sve skupa - veliko ništa. P.S. Trebao si me barem dvaput spomenuti kod onog plaćanja cuge, a Hiju niti jednom jer te je htio napiti da ti se smije kako debel bariš cure. On je takav. Zato se i zove Hija. (hure 20.09.2005. 12:00) · nisam baš egzaktan kod prebrojavanja primljenih i plaćenih cuga, sori, dovoljno je što brojim snošaje, a za to mi treba viša matematika (Empatik 20.09.2005. 12:12) |
- 21:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
15.09.2005., četvrtak
Kako sam propao
|
Ne znam kako vama (tebi), ali meni se ponedjeljkom ujutro zna povraćati. Taj osjećaj mučnine pred odlazak na posao, nakon još jednog razočaravujećeg vikenda, je jedna od rijetkih konstanti u mom takozvanom životu. Ima nešto duboko nehumano u tom odlasku na posao. Pogotovo za čovjeka poput mene. Dovoljno mi je samo se sjetiti svojih vizija budućeg mi boljeg života i u tom trenutku mi dođe loše od sve te nepravednosti koju mi je, ni krivom ni dužnom, život podario. Ja sam, naime, imao najbolju namjeru raditi do dva sata dnevno, promišljati o svjetskim problemima dok mi moji blu čipsi donose skromni prihod od par milijuna godišnje. Ali, ne lezi vraže, nema nikoga da mi to omogući. I umjesto da uživam u zasluženo poklonjenim milijunima, jer ja ih zaslužujem, RADIM! A rad je, složit ćeš se brate empatični, kazna za ljude poput nas. Kaže petparački Coelho u svom petparačkom Alkemičaru da «…kad nešto silno želiš, cijeli će svijet se urotiti da to ostvariš…». Nonsens! Kada nešto silno želiš dobit ćeš upravo obrnuto. I zato ja radim. I ne samo da radim, nego zbog nekoga psihološkog poremećaja (mislim da se u stručnoj literaturi to zove fingiranje odgovornosti) ne mogu si dozvoliti da radni dan provedem u neradu. Tako ne samo da moram biti na poslu, nego i doista radim! A kad radim, što je još gora stvar, radim dobro – ne zato što mi je stalo do posla, nego zato što mrzim diletantizam. I tako, neki nepoznati ljudi, stječu dojam o meni kao mladoj i odgovornoj osobi koja se profesionalno odnosi prema poslu. O huda sudbino! Prevaro pokvarena! Cijeli život gradim image neradnika. (Još od malih nogu sam lagao da ništa ne učim – čak i u onim rijetkim trenucima kada sam učio nisam to priznavao. Isto tako sam prešućivao da sam, recimo, jutro proveo pomažući ocu, nego bih lagao zavidne mi prijatelje da sam spavao dulje nego inače). A sad više ne mogu lagati. Oči su mi mutno-depresive. Plaćanju runde sa svojim novcem nedostaje lepota poroka. Svakog prvog mi sjeda plaća i ne žicam više ljude. Jasno im je, mamicu im logičnu, da neke prihode moram ostvarivati. A i same znate – glasine se brzo šire. Sad već svi znaju da radim, da me plaćaju i da će tako izgleda biti do umirovljenja (ima li išta šugavije nego doživjeti umirovljenje – pitam ja vas!). Kako dalje? Ja ne znam. Hure |
- 16:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Parizer naš svagdašnji
|
U ova moderna vremena, kada se sve više pažnje pridaje ljepoti, zdravlju i pravilnoj prehrani, rijetko se tko od vas sjeti namirnice koja u sebi objedinjuje sve čemu moderan čovjek i životna mu družica svojim prehrambenim navikama streme – minerale, vitamine, kalorije, fantastičan okus, te pristupačnu cijenu.Riječ je, naravno, o parizeru ( franc. parisieur, tal. parizzero, kin. par-i-zer).Vjerojatno niste znali da se ova delikatesa konzumirala još na dvorovima staroegipatskih faraona. U sarkofagu Ramzesa III ( u narodu poznatijeg kao Ramo) pronađeni su ostaci crijevca u kakva se i dan danas pakira parizer. Prema nekim izvorima, izvorno Isus nije gomilu svijeta nahranio ribom, već pogađate – parizerom. Do krivog tumačenja došlo je prilikom prijevoda Evanđelja na grčki. U tom jeziku, naime nije postojala riječ za parizer, tako da si je prevoditelj dopustio slobodu upotrijebiti riječ drugog značenja u istom kontekstu. Smatra se da je to ionako bio simbolički čin, te da vrst namirnice nije presudna za teološka shvaćanja.Parizer je kroz stoljeća bio i ostao hrana kraljeva, carica, plemenitog, ali i običnog puka (ako ništa a ono o državnim i vjerskim blagdanima većina si je mogla priušti pokoju krišku parizera). Tako je zabilježeno da se na dvorcu Essenskog vojvode Ferdinanda XIX. parizer prilikom večere služio čak tri puta – kao predjelo, uz glavno jelo i naposlijetku uz voće, kao desert.Malo je poznato da francuska prijestolnica, jedan od najljepših gradova svijeta, ime duguje upravo parizeru. Ta činjenica i ne čudi toliko, jer su mnogi europski gradovi nazvani upravo prema pojedinim jelima. Sjetimo se samo Hamburga ( od hamburger, hambić), Debrecena (od debrecinke), ili pak Beča, prozvanog prema još jednoj delikatesi – bečkom odresku ( njem. nepravilno Wiener Schnitzel, pa otuda i Wien ili Vienna).Stručnjaci priznatog američkog Instituta za proučavanje prehrane i pravilnog hranjenja (IFaG), u nedavnoj su studiji došli do iznenađujućih otkrića o ovoj namirnici. Tako ona ima, osim nedvojbenih pozitivnih učinaka na zdravlje konzumenta, poznatih još od prije, i vrlo jaka afrodizijačka svojstva. Prilikom ispitivanja, zečevi hranjeni samo parizerom u prosjeku su 7,4 puta više naskakivali na svoje ljepše polovice od onih kojima je davana samo zelena salata, a 4,5 puta višeod svojih kolega hranjenih kombinacijom salate i parizera.Nakon svega navedenog, nameće se zaključak da je u današnje doba parizer i njegova hranjiva te zdravstvena vrijednost uvelike podcjenjena, što je greška naših medija i svekolike od-usta-do-usta anti-propagande kojom smo svakodnevno (posebice ja)obasuti. I na kraju, ukoliko Vas je moj tekst ponukao na razmišljanje, donosim Vam jednostavan recept, kako bi Vaši okusni pupoljci uživali u čarima parizera:Namirnice: pola vekne polubijelog kruha30 dag parizera, narezanog na osrednje debele kriškepivo (pollitarsko iz boce) – opcionalnoPriprava: u pola vekne, prethodno horizontalno razrezane po sredini ubaciti navedenu količinu parizera, te prilikom konzumacije obilno zaljevati pivom. Dobar tek!!! Hreno - 11:24 - Komentari (3) - Isprintaj - # · Samo piši Heno, čitamo te svaki dan. danas si nešto lošiji nego prošlih dana al brijem da je to zbog niskih pobuda- "...na tečnom francuskom, kojega bih ja naravno razumio, prozborila: ..." (katastrofa prijatelju) i "...sjetimo se samo Hamburga ( od hamburger, hambić), Debrecena (od debrecinke)..." (vrijeđanje, katastrofalno prijatelju- želiš li možda dodati i Svinjarevo koje je dobilo ime po Debelom prasetu koje će za koju godinu izrasti u pravu svinju? Srami se, blog nije za omalovažavanje i ruganje pa makar mu i tata bio notorni pijanac. A nije, dabome da nije.... zanima me samo šta će moj prijatelj Hure reći na sve ovo... (Hile 15.09.2005. 14:50) · Svako zlo za neko dobro, kaže naš narod. Tako i očajno loš komentar na znanstveno utemeljen tekst o nutricionističko-penetrativnoj vrijednosti parizera ima i jednu dobru posljedicu – naime, brat Dele, iliti Hile, se napokon pridružio tvorcima ovog obimom malog, ali neznanjem velikog bloga. No, zanemarimo Deleta i vratimo se istinskim vrijednostima. A istinska vrijednost je, dabome, veličanstveni Bucko. Buco je čovjek koji, kao i ostali 21-godišnjaci, ima 21 godinu. I tu otprilike prestaju sve sličnosti s njegovom generacijom. Niti je zapjenjeni lokal-patriot, niti je neuspješan, niti se od njega očekuje nešto nerealno, a očekuje se da bude najbolji, niti je uobražen, a nije ni Ronaldinho, iako je bolji od Kake. A priče o Svinjarevu ostavimo ćelavcima koji vole roktati. (hure 15.09.2005. 15:07) · jebote, tj. jebovas, ak ja išta kontam od ovoga kaj vi pišete. mislio sam ak mi date pasvord da sam ondak innnn,a ono - kurac od ovce..sve neke interne šale, a ti, Beno - fakofiraj...doćete vi u peštu, al vam je neće imat ko pokazivat... (Empatik 15.09.2005. 16:17) |
- 11:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.09.2005., srijeda
Obično jutro Jamesa Bonda
|
Ne mislim ovo pretvoriti u zabilješke nedozrelog post-pubertetlije u tijelu tridesetogodišnjaka, a općeg zdravlja i kondicije šezdesetogodišnjaka; u nešto tipa ultradosadnog dnevnika, no moram se pohvaliti da me jutros nije dočekala uredno priložena čestitka Fovaros Parkinga pod brisačem. Trebam li zahvaliti lijenosti pregledavača, konstelaciji zvijezda ili pak pukoj sreći – ne znam, ali dan je mogao započeti obećavajuće za čovjeka koji se znade veseliti malim stvarima. Nažalost, nikada nisam bio jedan od takvih..Mene bi eventualno razveselilo, doduše samo malkice, da sam umjesto svog prezent autića na dogovorenom mjestu pronašao nekakvu nabrijanu makinu i na suvozačkom mjestu prelijepu, a ipak inteligentnu manekenku, koja bi, vidjevši me onak' svježe izbrijanog i ornog za nove radne pobjede, odložila dopola pročitanu knjižurinu i na tečnom francuskom, kojega bih ja naravno razumio, prozborila: «Dobro ti jutro, monšeri, jedva sam čekala kad ćeš doći»Ja bih se šeretski nasmiješio te odgovorio na savršenom britišinglišu:«Helou, bejbi, imao sam nekog posla, no sad sam tvoj čitavi dan»Poslije bismo bez vinjete jurcali autoputem, pa skoknuli do Monte Carla otkud bismo isplovili na mojoj (njenoj, našoj) jahti u pravcu jug-jugozapad. U međuvremenu bismo nebrojeno puta strastveno vodili ljubav, a ona bi svaki puta rekla, na čistom hrvatskom, kojega je naučila iz hobija u ljetnim školama u Makarskoj:« Ti si najbolji jebach na svitu, dragi!»No, na moje neveliko razočaranje, nije bilo ništa ni od makine, ni manekenke, ni Monte Carla, niti luđačkog seksa. Ostade mi samo da se poveselim nedostatku kazne pod brisačem – super, fala, bit će sutra- krivo skrenem u jednosmjernu i višestruko opsujem jebene inženjere prometa.Heno |
- 10:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
13.09.2005., utorak
Lokacijska razmatranja
|
Kako me život nikada nije mazio, niti sam ja njega( jer me te homo fore uopće ne zanimaju, na veliku žalost omanje grupice pedera koja sanja o mome skorpoasavršenom tijelu), posve je logično da me je od malena, uz ostale neprilike koje mi je velikodušno priskrbio, bacio na periferiju grada, da se bakćem s tramvajima, busevima, auto stopom ili čak cipelcugom svaki put kad poželim udahnuti malo svježeg centarskog zraka. Stoga mi se davnih dana, takoreći još u prošlome stoljeću javila jaka želja da premjestim svoje boravište ili barem prebivalište bliže glavnom gradskom trgu, ulici, mostu ili birtiji.Kako svaka želja, prema kazivanju blen-budista i poznavatelja narodne filozofije (Uvaženog Kolege, op.a.), ukoliko je dovoljno jaka, bude i (ne)ostvarena, tako sam i ja vratio životu udarcem u pleksus i uvalio se u stančić u samom centru jednoga, pa onda drugoga velikog grada, narodski rečeno velegrada.Taj udarac se vrlo blagotvorno odrazio na moje cugerske sposobnosti, jer je bilo potrebno samo se spustiti niz stepenice da bi se došlo na puškomet od nekolicine (zadnji sam ih put nabrojao 17, al bio sam supijan) birceva i birtijetina, što nikako nije bio slučaj za života na periferiji, gdje se do prvog mjesta koji je uopće baratalo alkoholom ( a o interijeru i klijenteli neću ni govoriti) trebalo pješačiti godinama i to u gumenim čizmama i to kroz najmanje 2 minska polja. Također muving tu d centar terapeutski je djelovao i na moj, kako znate, prilično izrauban vid, na način da sam većinu vremena provodio širom raskolačenih očiju ( i još šire razjapljenih usta iz kojih su curile sline nejebuše) u svrhu čuđenja u svijetu, narodski rečeno slinavke ponad svekolikim ženskinjama, koje se , jelte, najviše kreću po centrovima grada jer im je to, jelte prirodno stanište. Doduše, ne mogu reći da mi se vid nešto opasno popravio, ali sam ga barem svrhovito i često koristio, za razliku od mozga i pripadajućih mu organa. No dobro, vratimo se sada na loše vijesti, jer, ukoliko me poznajete, znate da će ih biti te da će ih biti puno. Daklem, ima taj život u tom centru tog i tog grada i svojih mana, narodski rečeno nedostataka iliti manjkavosti.Prva je-parking. Ili ga uopće nema, ili ga ima ali je premali (svaka sličnost s mojim reproduktivnim organom je slučajna), pa se nemoš ugurat (svaka sličnost s r.o. moje bivše cure je namjerna), ili košta ko sv. Petra kajgana (svaka sličnost s r.o. moje sadašnje cure je neminovna), ili dobiješ uokvirenu plavu čestitku od gospođe u florescentnoj haljini, koju diskretno baciš u smeće i nadaš da će birokracija učiniti svoje, točnije da neće učniiti ništa.Druga loša strana života u centrovima je neprekidna nesnosna buka koju svaki centar grada posjeduje u neograničenim količinama. Te kreteni na motorima (bez auspuha naravno), te kreteni u kabrioletima iz kojih trešte narodnjaci, dance ili sve skupa, te škovacini, građevinari, dostava, pijandure, kurve, beskućnici, te telefon, te internet.. nevjerojatna mješavina zvukova kojima je jedino zajednička ogromna vrijednost decibela. Zato Vas ne treba začuditi maštovito pičkaranje ako se slučajno u bilo koje doba noći nađete ispod moga prozora. Savjetujem da produžite u najvećoj tišini... Da ne duljim puno, sve se to polako al sigurno odražava na mentalno zdravlje pojedinca, tj. mene, i to na ne baš blagotvoran niti terapeutski način, negoli u posve suprotnome pravcu.Ali, kako sam i obećao, ustegnut ćµ se od bilo kakovih zaključaka ili presuda za ili protiv, nego ću ako me netko slučajno upita - što je bolje: centrum ili periferium, slegnuti ramenima i poslužiti se jedinim pravim odgovorom, ka šta bi reka moj U.K.:NE ZNAM!Heno |
- 12:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
12.09.2005., ponedjeljak
Gospodski je propuštati šanse...
|
U zadnje vrijeme, dosta često, mi jedan moj super-uspješni, yuppie prijatelj (bivši lider najboljeg noise benda u Hrvata - tako barem kažu oni koji su slušali - ja, hvala bogu, nisam) govori kako prečesto propuštam prilike, kako sam pasivan i indiferentan (glup) i kako ću završiti karijeru u nižerazrednom Vratniku (Osijeku), i kako ću za ženu dobiti nelijepu intelektualku sa pripadajućim drinking problemsima umjesto uspješne, širokogrudne menadžerice s plavim pramenovima. Ne znam - možda je upravu. No, to i nije poanta. Čovjek mora imati onu dozu neophodne agresivnosti i bezobzirnosti kako bi skočio na svaku priliku. To je u redu i ja cijenim (prezirem) ljude koji su takvi. Nevrdles, moja suptilnost (zen-budistička ravnodušnost) ne dozvoljava takav atavistički pristup prilikama. Prilike su tu, naime, da se propuštaju. Samo takav pristup životu omogućuje meditativne osvrte i promišljanje o različitim mogućim autkamima (imam napad pisanja engleskih izraza - to mi se uvijek događa kada se osjećam gluplji nego inače, a inače se osjećam gluplji nego prije par godina - op.a.). I doista, nepostojeći čitatelju i još imaginarnija čitateljice, dokoličarski pristup životu je jedini koji ostavlja prostor za promišljanje u duhu najbolje kibidabijske filozofije - tako drage Hrvatima, a ni Srbima mrske! Zasigurno se pitate, osim ako ne, koja je konkretna korist od ovakove gospodske indiferentnosti. Ne znam. A to i je poanta. Hure |
- 16:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.09.2005., petak
Ne tražim jamce!!!
|
Moram priznati da niti u najgorim snovima nisam doživio ono što me je snašlo danas. Stvar je delikatna i toliko nevjerojatna, da sam dugo vremena razmišljao bih li je podijelio sa svekolikim pučanostvom koje posjećuje ovaj fenomenalni blog, a sve radi brige za mentalno zdravlje istoga.Naime, prijatelji moji dragi, večeras je petak, vikend je, toplo; sve moguće pogodnosti koje jedan polualkos može poželjeti su nazočne, a ja svejedno ne mogu naći prijatelja u piću. To ti je ko' da si nula u nedjelju i to još krajem sedmog mjeseca.. Sramota... Pa jebote, ne tražim jamce za kredit, ne tražim lijevi bubreg da mi netko da..Što je to ušlo u ljude u zadnje vrijeme? Vrag neki, što li?Znam, sad će dežurni psiholozi reći da bih se JA trebao zamisliti SAM nad SOBOM. Kao, pa sam si si kriv što nemaš prijatelja, što te nitko ne voli, što te ni jedna neće, što su te i rođeni roditelji izbacili iz kuće, što si čak i domovinu morao napustit.. E pa muda labudova (Labude, sori)..Zamišljam se ja sam nad sobom barem tri put dnevno, vikendom i češće. Nije u meni problem...noup...ja sam OK... siguran sam u to..vjerujte mi...molim vas...Bilo kako bilo, da uvek bu bilo, pozorno promislivši o problematici, mogu svojim labilnim karakterom i širokim neznanjem odgovorno i glasno potvrditi sljedeće:Onaj tko neće pit u petak navečer nije baš sav svoj, pa makar to pejenje bilo i sa MNOM!! Hreno - 13:13 - Komentari (4) - Isprintaj - # · Dele će pit. (hure 09.09.2005. 15:12) · a jel? ozdravio? (Empatik 09.09.2005. 15:25) · Jesi li se vratiio? Pišeš li šta? (hure 12.09.2005. 15:32) · izgubijo sam se pomalo, mislim, metaforički... (Empatik 13.09.2005. 14:22) |
- 13:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
O neradu, Bogu, umjerenosti i ostalim ljudskim težnjama
|
Lako je mom kolegi i prijatelju lamentirati o ostavci na dobro plaćeno mjesto i usto mene proglašavati čovjekom bez radnih navika. Em je bolje plaćen od mene, em nema radne navike. Iz perspektive nerealiziranog dokoličara on je dosegao vrhunac. No, budimo realni, vrhunac se doseže samo uz ženu, po mogućnosti zgodnu, jer svi oni masturbacijom dosegnuti vrhunci nisu ništa drugo nego qrčeva prevara (ili prevara qrca - ako ćemo biti iskreni. Sva sreća pa je mali tupav.) Zašto je žena neophodna za dosezanje vrhunca je pitanje koje si hetero muškarci i homo žene postavljaju još tamo od kada je Svevišnji za sedam dana stvorio svijet. Naravno - Svevišnji je bio dovoljno pametan da ne ulazi u bliske odnose s Marijom - pošto je po karakteru bio romantičar (samo romantičar bi mogao zamisliti ljudsko biće i zatim ga i zavoliti) znao je da svaki seksualni odnos nepobitno vodi ka emocionalnoj privrženosti. Zato je i oplodio s distance. Čemu ovaj primitivno bogohuličarski uvod - pitaš se rijetki čitatelju i još rijeđa ali zato zasigurno nelijepa čitateljice. - zato da, štovani moji, još jednom poentiram sa vlastitim neznanjem - kao i puno puta do sada u životu - uostalom! Jer nije li još jedan neobjašnjivi paradoks upravo taj - da ono što nas čini najsretnijim i/ili najzadovoljnijim - nas istovremeno čini i ovisnim. Kako naći mjeru - pitanje je svih pitanja. A moj je odgovor - ne znam. Umjerenost je za luzere - kaže moj vrli prijatelj Mudek, a odobrava drugi zvani Apstinencio. A ja ne odobravam i nije mi svejedno! Hure |
- 00:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #
08.09.2005., četvrtak
"Samo odgovorno, kao i do sada..."
|
aaaaa…Konačno sam odlučio manut se ćorava posla, tj. dati ostavku na mjesto vice-predsjednika supermultikvazinacionalne kompanije i posve se posvetiti nečemu mnogo konstruktivnijem i težem. Jezičac na vag(z)i bila je ponudba Uvaženoga Kolege da u vrijeme sopstvenog radnog vremena svojom digitalnom onanijom uveličam jedan od najnepopularnijih blogova u bespućima virtualne zbiljnosti. Glavom i bradom -ovaj. Svatko tko i malo drži do besposličarenja, masturbacije i razgovora o istoj priznat će bez sekunde razmišljanja da se takva ponuda praktički ne može odbiti, a posebno ne od strane nekoga čiji je karakter labilniji od japanskog otočja, a radne navike malkice jače od HRZ-a. Okej, nije to bila baš ponudba u značenju pod kojim se nalazi u rječniku pod "ponudba"; više sam ja kumio i plakao da me se primi. Ali tad sam još bio na godišnjem (odmoru, op.a.) i bio je parni dan i sve se nekako poklopilo bilo, pa ne zamjerite ni meni ni njemu ni sebi.I tako, elem, sad koristim nepresušne resurse uvozne struje i europskog tzv. radnog vremena da bi svoje teško stečeno neznanje podijelio s nepreglednom populacijom jebivjetara, polualkoholičara i wanabemasona i moram priznati da sam na sto muka što i kako dalje. No, također moram priznati, kad smo već iskreni jedni prema drugima oliti barem ja prema Vama (TEBI, ako ćemo se usredotočiti na broj čitatelja, ili bolje SEBI, ako ćemo tjerat mak na konac), da mi takvo stanje stoji po difoltu, tj. za manje od sto muka i ne znam, niti sam ikada znao( siguran sam da će me bez problema shvatiti barem 2/3 preostalog autorstva ovog bloga, ako ne i svi skupa. Pače, i svesrdno podržati uz počesto nazdravljanje).A kad smo već kod dotičnog nazdravljanja, ovak' virtualno i onlajn bih nazdravio povodom jubilarne i, kako kažu, krizne obljetnice dolaska na svijet jednog Uvaženog Kolege (ne onog prvog, nego jednog drugog), koji je imao čast i obvezu roditi se na današnji dan, ako je vjerovati Lokalnim Novinama, prije točno 30 (jebote, kako ta brojka izdašno zvuči kad nisu u pitanju centimetri) godina. Daklem:« ŽiviJo ti nama!!!»..kratko i jasno. Mislim, ne živio kratko i jasno, nego.. zna se što sam htio reći…. Hreno - 18:41 - Komentari (2) - Isprintaj - # · Poštovani gospodine, nešto ste mi preeuforični. Imal' to veze s činjenicom da se gol u gostima vrijedi više? (Hure 09.09.2005. 00:17) · uvaženi gosn, ako je ovo euforija, onda odite pogledat šta znači "depresija". siguran sam da se po rječniku sad već dobro snalazite;))) (Empatik 09.09.2005. 09:15) |
- 18:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
06.09.2005., utorak
End now something...iliti introdukcija
|
Unatoč svim mogućim umno-tjelesno-transcendentalnim naporima pridonošenja kvaliteti bloga koji je pred Vama, moram se unaprijed ispričati cijenjenom čitateljstvu radi nedonošenja bilo kakvih, pa makar i pogrešnih zaključaka, što kod mojih Uvaženih Kolega nije bio slučaj.Kako je, naime, sastav koautorstva već spomenutog bloga, koliko god se činio kompaktan i usuglašen, idejno i navijački vrlo šarolik ( 3 Hajdukovca i jedan((brojkom 1)) latentni Dinamovac (((eto, priznao sam, pa šta onda)))), niti sam blog neće moći biti sadržajno cjelovit i ujednačen. No, ipak, pokušat ću, mišlju, rječju, djelom a najviše propustom, pridonijeti količini popunjenog prostora te sa što više riječi, tj.slovnih mjesta, izreći što je moguće manje toga. Znam da bi najjednostavniji način postizanja istog bio nasumce odabrati jedan taster na tipkovnici ( točnije, tipku na tastaturi, a postoje još najmanje dvije moguće kombinacije ovih međusobno povezanih pojmova) i pritiskati ga dok ne nestane struje ili se odlemi onaj dio koji se po uputstvu za rukovanje najbrže odlemljava. No, prema svome karakteru nisam osoba koja uvijek bira lakši put i širu stazu, nego samo u oko 95% slučajeva, pa prema tome neću pribjeći tom infantilnom rješenju, nego ću se potruditi da besmislice barem gramatički budu korektne (hvala profesorici V. i III. gimnaziji).Nadam se da će Uvaženo Čitateljstvo, kao i Cijenjeni Suautori imati razumijevanja za ove (malo)umne dijareje te da će naša suradnja biti konstruktivnija od Katarine New Orleanske, recimo… Hreno - 14:08 - Komentari (3) - Isprintaj - # · Osim što niste ništa rekli, također ste i katolik. IDEALNO!!! (hure 06.09.2005. 14:47) · ne vidim zašto bi to dvoje bilo ikako odvojeno?? (hreno 06.09.2005. 14:55) |
- 15:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Općenite napomene o životu i sličnom
|
Ljudi se često pitaju, ili se meni barem čini, koja su mjerila kojima ocjenjivati vlastiti život. Je li taj život dobar ili loš, jesu li uspješni ili neuspješni, jesu li sretni ili nesretni, je li život koji vode ispunjen ili više takozvan. Moj prijatelj Leja je, recimo, svoj karakter s vremenom počeo nazivati takozvanim (Moj takozvani karakter nije bio dovoljno čvrst…), a nešto kasnije i vlastiti život je počeo zvati takozvanim. Ako se u startu složimo da je za svakog čovjeka jedino mjerilo on sam – preostaje nam zaključak da je svaki čovjek, u skladu sa samim sobom, 100% ostvario sve što je mogao. To je, dabome, notorna glupost. Uzmemo li u obzir neka opća, vanjska mjerila uspjeha i sreće često ćemo osjećati kako bi trebali biti sretni, iako nismo i obrnuto. Iako vas svi oko vas uvjeravaju da niste ispunili ni 10% svojih potencijala, vi sretni hodate gradom s osmijehom na licu i dovoljno para za par jutarnjih kavica. Ili poslijepodnevnih kokica. Ili ranovečernjih gemišta. Ili za cjelonoćno oblokavanje, koje je izvor još veće sreće, pogotovo zbog vlastite svijesti o tome kako, u biti, malo pijete. Zasigurno se pitate, ako već niste odustali od čitanja što bi i bilo jedino normalno: «Čemu ovaj pseudofilozofski, prilično laprdajućki i, budimo iskreni, sramotni uvod u ovaj upis o zajedničkoj osobini svih ljudi – t.j. neznanju?» Ne znam! Ne znam kako vi, ali je se često uhvatim kako razmišljam o tome kako sam dosegao taj stupanj mudrosti koji mi dozvoljava, samo kad bih se riješio lažne skromnosti, da se nazovem mudrim. I onda pokušam vlastitu mudrost upotrijebiti u razgovoru s ljudima koji me pitaju za neki savjet, ili imaju neku životnu dilemu isl. I tada shvatim da je mudrost gotovo neprenosiva, mahom neprimjenjiva, a ono što govorim da zvuči petparački, gotovo coelhovski loše. Drugim riječima – to što ja sebe smatram mudrim, uopće nije u suprotnosti s općeprihvaćenim stavom da ja lupam gluposti i pričam bezvezarije. Ovaj paradoks je teško objašnjiv, ali potpuno prirodan. Uzmite, na primjer, alkoholizam. Tko je alkoholičar? Kada god pričam s mojim prijateljima koji piju puno, za razliku od mene koji pijem malo, uvijek će u priči o pretjeranom cuganju isticati one koji piju više od njih. Takvim sustavom ćete doći do toga da, ako budete tjerali mak na konac, na svijetu postoji samo jedan pijanac! To mi se ipak čini nerealno. Bit će da ih ima nešto više, iako ja niti jednog osobno ne poznam. Da zaključim – znanje dovodi do još većeg neznanja. Znanje nas iscrpljuje. Znati više teorija općenito, a o životu napose, znači provesti više vremena na procesima koji će dovesti do kontradiktornih, ili u najmanju ruku nepreklapajućih, rezultata. No ako je znanje neznanje, je li neznanje znanje? Čini se logičnim da nije, jer neznanje je samo po sebi neznanje. Je li, dakle, neznanje sve – i znanje i neznanje, a samim tim i život kao takav? Ne znam. Hure |
- 12:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||