Drage moje kolege desničari end bivši prijatelji,
Vidim da mi se spočitava sveopća neaktivnost , a posebice ona na našem i vašem blogu.
Priznajem da ste djelomice u pravu, ali ni meni nije za zamjerit, jer svaki post zahtjeva mentalni i fizički napor, a ja kao što znate, nisam sklon pretjeranom naprezanju. Nije dobro za zdravlje, koje mi je ionako narušeno raznim derivatima, ekstraktima i junk foodom.
A vidim i da ste me zaobišli glede svojih putešestvija. Zašto? Zar ja nisam ogledni primjerak zagorenika? Zar nisam sudionik svih naših putovanja i ekskurzija u nepoznato, sve do pred sam dan polaska? Zar nisam bio na svim Hajdukovim gostovanjima u Osijeku, još od '93.?
Pomalo sam razočaran u život i prijatelje. Lako je vama, neradnicima po čitave dane visiti na blogu i prosipat pamet, ali ima nas i drugačijih na ovome svijetu. Koji brinemo za gospodarstvo, politiku, socijalnu pravdu i agrar… Sve se sručilo na moja krhka pleća, a vi mi okrenuli leđa i razbježalise ko puževi mi onomad..
Zato sam odlučio se na posljednji korak, izdiktirat ću ovaj tekst legi u slušalicu, a on će, kao jedini preostali prijatelj otipkati to za mene, kako me ne bi prozivali više (hvala ti, Hreno, pravi si prijatelj, proslavit ćemo to u Pešti kad ti dođem uskoro).
A vi, ostali, jeb'te se.. Pokazat ću vam i cijelom naprednom svijetu ko je pravo zagoren a ko se sam hvali neopravdano s tim..
Hajduk đivi vječno!!!
Hmudek Vel'čanstveni
Post je objavljen 28.09.2005. u 10:30 sati.