Tisuću zašto - tisuću ne znam
23.09.2005., petak
Crtica iz života s poukom na kraju
|
U današnjem svijet u kojem je imidž sve, a PR (odnosi s javnošću za sretno neupućene) nešto o čemu i mala firma s pet zaposlenih mora voditi računa – nije baš popularno biti autoironičan, samokritičan, objektivno se promatrati i ne pokazivati zavist. Na sreću mene i moje okoline – ja sam upravo takav. Osjetljiv na tuđu patnju do vlastite boli i tankoćutan. Uostalom, dragi čitatelju i lijepa čitateljice zaljubljive prirode – pročitajte ovu crticu iz moga života: Hodam neki dan ulicom. Iza mene katedrala, a ispred mene put koji je nekada vodio do omiljene birtije. Ipak, ovakve sitnice me ne izbacuju iz takta. Gledam ljude koji se depresivno vuku pored mene, ili još depresivnije mi dolaze u susret, a oči mi, same od sebe, počinju svijetliti a na licu titrat pobjednički osmijeh. Ne, nemoj molim te pomisliti dragi čitatelju i kratkoročno sumnjičava čitateljice da je to zbog zluradosti, meni toliko strane, ili zato što, daleko bilo, uživam u tuđoj patnji. Ne, ne i sto put ne! Razlog mojoj sreći je jednostavan i ljudski – po tko zna koji put spoznajem koliko mi je dobro. Gledam te otužne parove koji su već i bogu dosadili, a gdje neće sebi, kako se s neosviještenim gađenjem drže za ruke, dok je očito da bi on, a inače nije baš da je ljubitelj manualnog rada, i motiku rađe držao u ruci. Ona, s druge strane, bi najrađe u svojoj držala moju. Doista tužno. Gledam poznanike s namještenim osmijehom, na rubu pameti i malaksalosti, koji me uvjeravaju da je normalan život otplaćivanje kredita i ženidba s curom u koju su bili zaljubljeni još tamo u prošlom mileniju. Klimam glavom suosjećajno. Neka, hvala. Gledam bivše komade (ne moje bivše komade, nego cure koje nekad komadima podrazumijevasmo) kako šeću neke rahitične pse – cice im se objesile, bore se naziru ispod rutinski-a-ipak-majstorski nanešenog pudera, a zanimljive nikada i nisu bile. Smješkaju mi se, a ja, dobar kakav jesam, uzvratim im osmijeh. Nije beg cicija. Gledam ja to ljudi moji, ali ne odobravam i nije mi svejedno. Na trenutke mi je, moram priznati, i neugodno. U moru te ljudske boli moja pojava mora da boli. (Ova rima je nenamjerna, za razliku od onih dolje) Zatomljujem smiješak i pokušavam se malo pognuti. Ali ne ide. Zato skrenem desno kod velike pošte. Svratim u omiljenu birtiju. Trgnem vino, rakiju. Plaćam cuge i meni plaćaju cuge. MP3-ca svira najbolje numere – život se nastavlja i u tridesetoj naime! Hure |
- 08:26 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||