Kako me život nikada nije mazio, niti sam ja njega( jer me te homo fore uopće ne zanimaju, na veliku žalost omanje grupice pedera koja sanja o mome skorpoasavršenom tijelu), posve je logično da me je od malena, uz ostale neprilike koje mi je velikodušno priskrbio, bacio na periferiju grada, da se bakćem s tramvajima, busevima, auto stopom ili čak cipelcugom svaki put kad poželim udahnuti malo svježeg centarskog zraka. Stoga mi se davnih dana, takoreći još u prošlome stoljeću javila jaka želja da premjestim svoje boravište ili barem prebivalište bliže glavnom gradskom trgu, ulici, mostu ili birtiji.Kako svaka želja, prema kazivanju blen-budista i poznavatelja narodne filozofije (Uvaženog Kolege, op.a.), ukoliko je dovoljno jaka, bude i (ne)ostvarena, tako sam i ja vratio životu udarcem u pleksus i uvalio se u stančić u samom centru jednoga, pa onda drugoga velikog grada, narodski rečeno velegrada.Taj udarac se vrlo blagotvorno odrazio na moje cugerske sposobnosti, jer je bilo potrebno samo se spustiti niz stepenice da bi se došlo na puškomet od nekolicine (zadnji sam ih put nabrojao 17, al bio sam supijan) birceva i birtijetina, što nikako nije bio slučaj za života na periferiji, gdje se do prvog mjesta koji je uopće baratalo alkoholom ( a o interijeru i klijenteli neću ni govoriti) trebalo pješačiti godinama i to u gumenim čizmama i to kroz najmanje 2 minska polja. Također muving tu d centar terapeutski je djelovao i na moj, kako znate, prilično izrauban vid, na način da sam većinu vremena provodio širom raskolačenih očiju ( i još šire razjapljenih usta iz kojih su curile sline nejebuše) u svrhu čuđenja u svijetu, narodski rečeno slinavke ponad svekolikim ženskinjama, koje se , jelte, najviše kreću po centrovima grada jer im je to, jelte prirodno stanište. Doduše, ne mogu reći da mi se vid nešto opasno popravio, ali sam ga barem svrhovito i često koristio, za razliku od mozga i pripadajućih mu organa. No dobro, vratimo se sada na loše vijesti, jer, ukoliko me poznajete, znate da će ih biti te da će ih biti puno. Daklem, ima taj život u tom centru tog i tog grada i svojih mana, narodski rečeno nedostataka iliti manjkavosti.Prva je-parking. Ili ga uopće nema, ili ga ima ali je premali (svaka sličnost s mojim reproduktivnim organom je slučajna), pa se nemoš ugurat (svaka sličnost s r.o. moje bivše cure je namjerna), ili košta ko sv. Petra kajgana (svaka sličnost s r.o. moje sadašnje cure je neminovna), ili dobiješ uokvirenu plavu čestitku od gospođe u florescentnoj haljini, koju diskretno baciš u smeće i nadaš da će birokracija učiniti svoje, točnije da neće učniiti ništa.Druga loša strana života u centrovima je neprekidna nesnosna buka koju svaki centar grada posjeduje u neograničenim količinama. Te kreteni na motorima (bez auspuha naravno), te kreteni u kabrioletima iz kojih trešte narodnjaci, dance ili sve skupa, te škovacini, građevinari, dostava, pijandure, kurve, beskućnici, te telefon, te internet.. nevjerojatna mješavina zvukova kojima je jedino zajednička ogromna vrijednost decibela. Zato Vas ne treba začuditi maštovito pičkaranje ako se slučajno u bilo koje doba noći nađete ispod moga prozora. Savjetujem da produžite u najvećoj tišini... Da ne duljim puno, sve se to polako al sigurno odražava na mentalno zdravlje pojedinca, tj. mene, i to na ne baš blagotvoran niti terapeutski način, negoli u posve suprotnome pravcu.Ali, kako sam i obećao, ustegnut ćµ se od bilo kakovih zaključaka ili presuda za ili protiv, nego ću ako me netko slučajno upita - što je bolje: centrum ili periferium, slegnuti ramenima i poslužiti se jedinim pravim odgovorom, ka šta bi reka moj U.K.:NE ZNAM!Heno
Post je objavljen 13.09.2005. u 12:24 sati.