Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
petak, 05.02.2010.
Kako posluje Josip Majher?
DUG KOJI SE PAMTI
Kada poslodavac poput noja zabija glavu u pijesak te ostaje gluhonijem na potraživanja onih kojima duguje, što u takvom slučaju radi država?
Ime Josipa Majhera uglavnom se vezuje za Plavi Radio i portal Javno.hr, te naravno za Krletku d.o.o. ( tvrtka znakovitog imena, pretpostavlja se da je krletka kavez, a svaki kavez ima rešetke ), koja je ne tako davno bila vlasnik spomenutog portala Javno.
Trošilo se kao u Sanaderovoj Vladi
U zlatno doba portala u redakciji, koja je tada bila među najjačima u državi kada govorimo o portalima, brojalo se gotovo osamdeset uposlenika.
Kako je portal jačao, tako su i rasli apetiti samog rukovodstva portala pa su s se vremenom počeli isplačivati i honorari takozvanim " Građanima novinarima ", iliti " freelancerima ", koji bi nerijetko svojim tekstualnim, multimedijalnim zapisima nadmašivali samozvane profesionalce. Takva činjenica dovela je do novih okolnosti, odnosno uslijedili su pozivi " Građanima novinarima " da se kao stalni novinari " profesionaliziraju " i zaposle u samoj redakciji sa stalnim radnim vremenom, drugim riječima da se kao profesionalci okušaju u novinarskim vodama. Uzmimo za primjer Vanju Deželića, Ivanu Josipović i neke druge koji u na takav način došli na portal javno.hr.
U to vrijeme redakcija portala Javno bila je smještena na 16. katu Vjesnikova nebodera, na istom katu na kojem se nalazi i Majherov Plavi radio.
Tijekom početnih nekoliko mjeseci portal je bio u svojevrsnom usponu, mnogi su napokon ostavrili " Američki san " na hrvatski način. Međutim, kako su " vodeće strukture " portala trošile kao Vlada odbjeglog premijera Sanadera bilo je očito da " krava muzara ", iscrpljena mnogim prohtjevima, ne može dugo izdržati.
Poglavito nakon raskošnog rođendanskog tuluma u zagrebačkoj kultnoj diskoteci, Saloon, na vidjelo su izašli svi problemi koji su se mjesecima taložili ispod površine. Usprkos činjenici da su redakciju sačinjavali jaki ljudi hrvatskog novinarstva poput glavnog urednika deska Damira Jiraseka, te neraskidivog i do današnjih dana nerazdvojnog uredničkog para, Galović-Zečević.
Zamjenica glavnog urednika deska bila je Vesna Travica, dok je glavni urednik bio spomenuti Tomislav Galović a njegova zamjenica Nataša Zečeviić.
Vrlo brzo nakon nezaboravnog tuluma i besplatnog " ića i pića " za sve posjetitelje rođendanskog partya, uslijedili su prvi opipljivi problemi, plače su počele kasniti, isprava nekoliko dana, zatim se to protegnulo na tjedne da bi naposljetku se s isplatom odužilo i do nekoliko mjeseci.
Pad jednog carstva
Takva jedna mučna situacija iskristalizirala je klanovski odnos na samom portalu. Međuljudski odnosi dostigli su najnižu moguću crtu i svima je bilo jasno kako povratka na staro više nema, tek je bilo pitanje vremena tko će prvi izgubiti živce.
Uslijedilo je mračno dobo, kao u Međuzemlju neposredno pred Sauronov povratak.
Negdje u to vrijeme zaposlenici su po prvi puta čuli za ime tajanstvenog čovjeka iz sjene, navodnog suvlasnika portala i kuma Josipa Majhera, Radu Dumančića.
Misteriozni Dumančić, koga neki " zli jezici " povezuju s marifetlucima " privatizacijskih devedesetih ", kako bi umirio zaposlenike u Šukerovom stilu izjavljivao je kako portal nije u krizi već se neki novci ulažu na druge projekte a sve zbog sveopćeg boljitka. Vrijeme je prolazilo, obečano blagostanje nikako nije stizalo, vladalo je sveopće nezadovoljstvo koje je naposljetku rezultiralo demonstrativnim povlačenjem te još bržim povratkom dinamičnog dua, Galović-Zečević na portal.
" Kolovoška revolucija "
Kolovoz je donio opjevanu i nezaboravnu " kolovošku revoluciju ", naime 13. kolovoza zahvaljući pristupu kodovima portala kontrolu nad portalom javno preuzima par Galović-Zečević, koji se očito nisu uspjeli dogovoriti s Majherom oko otpremnine iako su se u javnosti pojavljivale basnoslovne cifre.
Međutim, novi vlasnici nisu preuzeli " grijehe prošlosrti " na svojim leđima, naprotiv, kako svaka revolucija kreće ispočetka pod geslom " prije mene potop ", tako su i bivši uposlenici portala, njih pedesetak, ostali kratkh rukava, te bili prisiljeni svoja potraživanja, koja su u međuvremenu dostigla milijunske iznose, potražiti na sudu.
Nakon " revolucije " na portalu su ostali raditi samo " odabrani ", nova religija ne trpi dualizam a ni frakcionaštvo.
No pustimo tu priču za neka druga vremena koja nedvojbeno dolaze
Što se dogodilo s Majherom, vlasnikom Plavog Radija?
Bolje i adekvatnije pitanje bi bilo, što se dogodilo sa zaostacima i neisplačenim plačama koje je Majher ostao dužan isplatiti.
Kako su nam neke kolege rekle, većina duga je isplačena. Međutim, do dana današnjega, niti jedna lipa, niti jedna kuna od strane Josipa Majhera nije stigla na račun honorarnih uposlenika portala Javno, iako su oni ugovorom bili vezani za Majherovu Krletku.
Naprotiv, Majher se odbija o tome očitovati, dok njegova tajnica, Vesna Renner ostaje gluha i nedostupna na sve opravdane prosvjede prevarenih uposlenika.
Ovakav neviđeni, podcjenjivački odnos prema radniku nije svojstven samo Hrvatskoj, iako se takve stvari u Hrvatskoj nekažnjeno odvijaju.
Ostavši dužan desetke tisuća kuna, što je zapravo smiješna svota za čovjeka koji barata miliunskim transferima i koji je devedesetih bio " poslan " da preuzme Radio 101 ( znameniti slučaj iz jedne zagrebačke pizzerije u središtu metropole kada se sastanku pridružila i Zrinka Vrabec Mojzeš te braća, Josip i Drago Majher ), međutim, takav novac itekako je veliki kada je u pitanju život prosječnog hrvatskog građanina.
A Plavi Radio i dalje svira...
Majherova šutnja samo pokazuje koliki obraz imaju " hooruuk tajkuni " koji ni centa iz svog džepa ne ispuštaju makar bili dužni kao trenutno najzaduženija zemlja Europe, Grčka. Takvo stanje opstaje sve dok ih država putem svojih institucija ne natjera da plate ono što su ugovorom dužni isplatiti, međutim problem nastaje onog trenutka kada država ostaje gluhonijema na vapaje obespravljenih građana na uštrb velikih poduzetnika koji ovakvim svojim ponašanjem i bezobzirnim postupcima generiraju korupciju.
Drugim riječima, Majher, iako svjestan da nie u pravu, što je i sam priznao u svom istupu kada je rekao da bi se problem portala Javno mogao riješiti " dokapitalizacijom ", ne haje previše za svoje obveze, iako se njegov Plavi Radio reklamira na poprilično skupim oglasnim prostorima, kao što je PBZ Zagreb Indoors.
Sve dok Hrvatska ne kazni na adekvatan način one poslodavce koji izrabljuju svoje radnike u Hrvatskoj istinske borbe protiv korupcije i kriminala neće biti. Josip Majher je primjer čovjeka neosjetljivog za probleme onih kojima duguje, dok Plavi Radio i dalje svira....
