Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
nedjelja, 27.12.2009.
Blebetanja pojedinih blogera o predsjedničkim izborima
Naime, staro je pravilo da Hrvatska ima izbornika više nego nogometaša, svaki Hrvat ponekada se nađe dovoljno stručnim da Biliću, Ćiri, sasvim svejedno, udjeli poneki " koristan " savjet a sve da bi igra naše momčadi dobila višu dimenziju. Kako u sportu, jednako tako i u politici. Zadnjih dana ima čitav niz " analiza ", komentara, nestručnih i polupismenih umotvorina o predsjedničkim izborima, uključujući i vrijeme takozvane predizborne šutnje, koju ,u skladu sa starim dobrim običajem, redovito krši ekstremistička mladež SDP-a.
Posebno je smiješno, da ne upotrijebimo neku težu riječ, čitati "analitičke tekstove " pojedinih blogera smještenih na pravdi Boga, ali i nepravdi urednika, na takozvanu COOL LISTU. Zašto se tome čuditi, pa na COOL listi je i dokazani žicar novca te potencijalni narko diler, kojega je urednik blog.hr servisa danonoćno, besramno promovirao baš kao da zajedmno dijele dobit od " nažicanog profita ".
Gdje stoji da nisu? Potencijalni narko diler je završio iza brave, barem na trenutak, urednik blog.hr servisa ( NEWS WRITER ) nije? Zašto,? Ako ništa drugo policija je morala obaviti " stanoviti intervju " s čovjekom koji je promovirao blogera koji je pak iskorištavao na najpodmukliji način naivnost svojih kolega, te k tome optuživao profesore za rasizam a sve da bi prekrio svoje " marifetluke ". No, dobro, nikad nije kasno.
Vratimo se temi, naime, " analitički " tekstovi o predsjedničkim kandidatima pojedinih blogera koji se niti jednom od kandidata nisu približili ni na deset kilometara udaljenosti, ali zato vrlo dobro znaju svaku njihovu manu, odnosno ono malo vrlina što ih eventualno krase. Da ne povjeruješ. Radi se o dokazanim rasistima. Da, rasistima, jer " analiza " zasnovana na stereotpiu prvi je obklik rasizma, stereotip nije ništa drugo nego umiveni rasizam.
NE NOSE SVI HERCEGOVCI BIJELE ČARAPE, NISU SVI HERCEGOVCI LOPOVI, NISU SVI BOSANCI GLUPI, GLUPI SU ILI PAMMETNI BAŠ KAO I HRVATI, MAĐARI, KINEZI, AMERIKANCI, NEMAJU SVI CRNCI RITMA, NISU SVI ŽIDOVI ŠKRTI, NISU URBANE FACE INTELEKTUALNO NADMOĆNE TAKOZVANOM RURALNOM PUČANSTVU I TAKO DALJE.. Drugm riječima, na stereotipu, zatim mržnji, nastao je, granao se zloglasni nacistički režim, samo što " urbana inteligencija " to ne razumije, jednostavno, stoga što se ne radi o inteligenciji...
Pa tako " SADISTI " smetaju Bosanci, Hercegovci mu nisu dragi, a seljakae najviše prezire, naime, prof. Tuđmana podržavao seljaci, a oni ne valjaju, zato je Pusićka obrazovana iako je prije dva tjedna jednu umirovljenicu iz Zagreba pred više desetaka ljudi nazvala KURVOM, to je novi oblik obrazovanja, kakav valjda Hrvatskoj nedostaje.
Imamo blogera koji iz sigurnosti svoga doma, negdje u Primorju, otvoreno poziva na na agresiju, nasilje, nemire, taj bloger je naravno cool bloger, sve dok netko s više srca nego pameti ne shvati ozbiljno pozive " nevernog " blogera i taj netko ne nastrada zbog otvorenog poziva na nasilno rušenje demokratske vlasti. Ni njemu nisu mili Bosanci, Hercegovci još i manje ( ja doista nemam nikakve veze sa susjednnom državom osim što sam jako davno, kao mali bio u Međugorju ),.
Pacifista i jedan od vodećih hrvatskih mirotvoraca, iz takozvane zelene listwe, zagovornik prokomunističkog marša pod krinkom solidarnosti također se može pohvaliti svojim statusom, kako na blogu, tako i na Filozofskom fakultetu ( moja sestra nedavno je završila taj faks pa se nešto da o tome naslutiti ). Zar na takav način hrvatska ljevica rezonira? Ako nam je to alternativa ni GULAZI nam nisu daleka stvarnost?
Problem je Hrvatske što nema intelektualnu alternativu polupismenoj političkoj kasti, kako na vlasti tako i u opoziciji. Tko bi normalan iz zla htio još u gore, a to nam ovakvi prodavači magle iz udobnosti svoga doma nude kao spasonosno riješenje. Ne radi se tu o ambalaži, već o kilaži, u pravu je bio Milas kada je takve pitao, " pošto kila mozga "? *
Kažu neki, " nije li nas Tuđman zvao stokom sitnog zuba ", kažu i u pravu su, upravo takvu kvazi intelektualnu Hrvatsku prvi predsjednik je etiketirao stokom sitnog zuba, problem nastaje kada se oni žele poistovijetiti s narodm, a narod prvi predsjhednik pogrdnim imenima nije zvao, narod nije, ali potencijalne rasiste je, i bio je u pravu.
Stoga, zaključno, zanimljivo je pročitati " analize " onih koji ni ne " kuže " o čemu pišu, kako i bi, kada predmet svojih opsesija nikada uživo nisu ni vidjeli...
