subota, 21.11.2009.

Treba li nam briselski ili hrvatski predsjednik?

NE SRLJAJTE KAO GUSKE U MAGLU

Je li Za Hrvatsku važnije da predsjednik bude bliži hrvatskom narodu ili Oli Rehnu, zašto se širi demagogija o kvalificiranim liderima?



Još tijekom ovog ljeta, kada je bila izvjesna kandidatura Milana Bandića na predsjedničkim izborima, postalo je jasno da Bandićeva opozicija unutar njegove tadašnje stranke neće sjediti skrštenih ruku. Naime, odjednom su dugo pomno skrivane afere u Zagrebu počele izlaziti na svjetlo dana, dok su neke afere utemeljene na realnim osnovama, druge su naprosto generalizirane iz čisto političkih razloga, odnosno politički su motivirane te ciljano izašle u medije tek naraslim Bandićevim apetitima.

Sasvim je sigurno da su ljudi bliski SDP-u ciljano plasirali te afere u javnost kako bi umanjili relativno dobre izglede još uvijek aktualnog zagrebačkog gradonačelnika na predsjedničkim izborima. Drugim riječima, njegova dojučerašnja stranka, u suradnji sa bliskim medijima ( koji se defacto financiraju iz SDP-ovih izbora, npr. otvaraju se novi regionalni portali op. a. ), imala je pomno pripremljenu strategiju denunciranja svoje dojučerašnje zagrebačke ikone.

Treći predsjednik mora sići sa nebesa


Međutim, radi se o legitimnoj, no prljavoj političkoj borbi na kakvu su Hrvati nažalost odavno oguglali, koliko je to moralno, druga je stvar. Koliko je politički korektno te koliko je transparentno instrumentalizirati pojedine medije u vlastita politička kola, u ovom slučaju autobus, odnosno " BAND AID ", sasvim je nešto treće, tako da bi se mogli složiti s Bandićem, " neka institucije pravne države " istraže i ovakav način medijske korupcije.

U Hrvatskoj nažalost političari imaju svojevrsni imunitet na afere, stoga takva strategija nije polučila zadovoljavajući efekat, no gdje je omanula iluzija, neće demagogija.

Naime, godinama se u javnosti stvara potpuno ispravna slika o političarima kao nedodirljivim ikonama, ljudima iznad naroda, koji se tu i tamo spuste među narod kako bi dokazali svoju privremenu smrtnost, što je klasična demagogija koja u konačnici donosi određene političke poene. Je li konačno došlo vrijeme da " hrvatski predsjednik " siđe sa nebesa, da Hrvatska izabere čovjeka koji će se bolje razumijeti s " kumicom na Dolcu ", ribarom iz Šibenika, stočarom iz Slavonije, ili nam je pak važnije kako će treći predsjednik izgledati u srazu sa glavnim tajnikom UN-a, Ban Ki Moonom?

Tijekom zadnih devet godina hrvatski narod ostao je bez puno toga što je krasilo ovu državu u " mračnim Tuđmanovim vremenima ", prodali smo banke, više nismo vlasnici INE, rasprodali smo pola jadranske obale a Europu nismo vidjeli, iako glavnog kočničara svekolikog europskog napretka desetak godina nema među nama. Što nam je preostalo? Za Gotovinu nismo dobili ni binco ček, Markača smo se odrekli reda radi, dok je Čermak bio napojnica europskim emisarima,

Zar je onda važno kako će predsjednik države, koja nema ništa, osim mrvicu prigušenog dostojanstva, izgledati na forumima sa Olijem Rehnom, Ban Ki Moonom?

Prije do Mjeseca ili Bruxellesa? ( Gdje je bio Ban Ki Moon kad je Vukovar gorio ? )

Ako bi nas jedan predsjednički kandidat odveo do Mjeseca, neki drugi, željni pravde, mogu nas dotegliti eventualno do Zapadnog Balkana i to ne Orient Exspressom, već u stočnom Balkanskom vagonu. Za Hrvatsku su, poviesno gledano, uvijek bili daleko pogubniji politički predstavnici sa " bogatim vokabularom ", takvi su nas nerijetko znali koštati državnosti, a sve to zamotano u intelektualni celofan pod krinkom viših nacionalnih interesa. Hrvatski narod na ovim predsjedničkim izborima bira SVOG predsjednika, Hrvatska ne bira čovjeka koji će predstavljati EU, NATO, sve što predsjednik ove male, nekoć ponosne, države srednje Europe treba biti, što bi morao biti, jeste reprezentativni predstavnik hrvatskoga naroda, dakle čovjek iz naroda i za narod, po mogućnosti bez Mesićevog smisla za humor i bez opsesije koja godinama progoni aktualnog predsjednika koji svako malo naleti na ponekog ustašu, šezdesetak godina nakon Drugog svjetskog rata.

" Politički vokabular " tu nije bitan, ne smije biti bitan, tim prije što ne trebate biti intelektualna veličina da biste poslali poruku službenom Bruxellesu, ne gospodo, ne damo svoj teritorij, nećemo za vaše interese ginuti diljem svijeta, dok nam vi postavljate barikade, nerijetko navodeći bizarne i imaginarne razloge. Zašto Hrvati pate od kompleksa manje vrijednosti? Zašto izvorni, pučki " vokabular " hrvatski čovjek MORA prilagođavati svjetskim moćnicima, kada smo u Ujedinjenim narodima nekoć imali primitivca koji je lupao cipelom po govornici?

Može li netko zamisliti hrvatskog predsjednika koji bi u raznim europskim institucijama na izvornom hrvatskom jeziku ( bez obzira na kojem regionalnom dijalektu ) odlučno poručio stranim državnicima, DOSTA GOSPODO? Kakav bi to predsjednik bio, koji bi imao petlju za nešto slično? Intelektualac, profesor ( Pravnog fakulteta ) ili političar sa " skromim vokabularom " ali svjestan hrvatskih nacionalnih interesa ?

Kao nikada do sada dio medija sustavno i perfidno šalje poruku hrvatskim građanima da dobro paze za koga će glasovati, ako ne žele da nas " pogrešan izbor " osramoti pred Europom. Što je međutim sa hrvatskim građanima? Zar nije najvažnije što oni misle? Zar nije važno hoće li taj isti predsjednik sa izbornim legitimitetom nakon odrađenog predsjedničkog mandata moći pogledati u oči građanima ove zemlje, bez obzira na društveni status? Možda takvom predsjedniku " ruski oligarsi " ne bi imali hrabrosti mahati na Pantovčaku sa sumnjivo stečenim kapitalom?

Sjetimo se vremena kada " traktor diplomata " nije bio baš presretan načinom na koji prvi hrvatski predsjednik vodi zemlju, međutim hrvatski narod je zahvaljujući tom predsjedniku ipak izborio svoju samostalnost, te kasnije došao do slobode.

Dok je hrvatski narod krvario, branitelji ginuli, Ban Ki Moon nije se pretrgao pomažući Hrvatsku, dok je tadašnji glavni tajnik UN-a, Butros Butros-Gali, odigrao sramotnu ulogu prilkom pada Vukovara, kao uostalom i čitava međunarodna zajednica. Koga to onda zavaravamo? Treba li Hrvatskoj politikant ili državnik?

Čuvajte se vizionara

Tijekom povijesti stanovnici ovog područja naučili su metodom vlastite kože koliko pogubno za njih može biti ako na čelu države imaju opsjedntog čovjeka s " vizijom ", Vrapče je puno vizionara, zlobnici bi rekli da u toj ustanovi i danas žive Napoleon, Staljin, Tito i Hitler. Tuđman, kao prvi hrvatski predsjednik, nije imao viziju, on je imao konkretnu ideju, te način na koji bi tu ideju mogao realizirati i uspio je u tome. Čuvajte se vizonara, oni osim vlastitih snova i opsjednutosti nemaju nikakvih dodirnih točaka sa stvarnošću, te vizije uglavnom u konačnici skupo plaćaju hrvatski građani, naime, od vizije do ideje, a pogotvo realizacije, sedam milja dug je put.

Srećom, pa će građani sami moći odabrati, iako će se dio medija i dalje svojski trudti " prokazati pravoga ". Nije problem u tome treba li treći predsjednik biti euroskeptik, eurofob ili Europljanin veći od Schumana, problem je u tome da treći predsjednik mora prije svega biti hrvatski predsjednik, pa tek onda sve ostalo?