petak, 07.08.2009.

TKO JE BILA ZADNJA RUŽA HRVATSKA ?

SAVKA DABČEVIĆ - KUČAR

Odlazak kontroverzne predvodnice jednog dijela hrvatskog proljeća u narodu će izazvati osjećaj tuge, bez obzira na sve.



Mnogi se i danas sjećaju legendarne pjesme Prljavog Kazališta, pjesme koja je nastala negdje u vremenima kada se Jugoslavija nepovratno raspadala, " RUŽA HRVATSKA ". Dvadeset godina kasnije dobar dio hrvatskih građana smatra da je ova pjesma posvećena kontroverznoj, bivšoj predsjednici Hrvatske narodne strane, te jednoj od vodećih figura hrvatskoga proljeća, Savki Dabčević-Kučar. Iako je Mladen Bodalec u nekoliko navrata demantirao povezanost jedne od najljepših hrvatskih domoljubnih pjesama sa bilo kojom vrstom politike, smrću Savke Dabčević-Kučar nagađanja će se samo povećati.

Studenti na robiju

Jedna od vodećih ljudi ondašnjeg Saveza komunista Hrvatske, i predvodnica Hrvatskog proljeća ili kako se to tada zvalo-ekonomsko-političke reforme tadašnjeg "socijalističkog samoupravljanja" u ( polu )autonomnoj hrvatskoj republici unutar Titove nakaradne tvorevine, ostavila je iza sebe brojne kontroverze, dvojbe koje tek treba do kraja razjasniti. Naime, svima je jasno da hrvatsko proljeće nije bilo, kako neki krivo misle, politički pokret za hrvatsku samostalnost i državnu nezavisnost, nego reformistički pokret za poboljšanje ekonomskog i političkog položaja tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, čelni ljudi SKH, Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo nisu imali, niti su mogli imati nikakvih ambicija za odcijepljenje od Jugoslavije, naprotiv, iako su studenti predvođeni Draženom Budišom i Ivanom Zvonimirom Čičkom dali bezrezervnu podršku vodstvu SKH, činjenica je kako je tadašnje vodstvo komunističke partije Hrvatske smatralo pokret studenata suviše ekstremnim te se u jednom trenutku i ogradilo od njega. Drugim riječima, čelništvo SKH predvođeno Savkom okrenulo je leđa mladim ljudima, koji su mahom nakon gušenja hrvatskog proljeća završavali u zatvorima.

Istina, vodstvo SKH također je dospjelo pod udar komunističkog režima te je pretrpjelo nemilosrdan odstrijel od čelnika tog režima, Josipa Broza Tita, spomenimo samo zloglasni sastanak u Karađorđevu na kojem je donesena odluka o nemilosrdnom obračunu sa proljećarima. Međutim, dok su jedni protagonisti hrvatskog proljeća, poput Vlade Gotovca, Marka Veselice, Franje Tuđmana, Ivana Zvonimira Čička, Ante Paradžika, Dražena Budiše, završavali u kazamtima, suđeni na montiranim režimskim sudovima, drugi su dobili " packe " te su uklonjeni iz javnog života, ali su ostali na slobodi, uživajući u blgodatima prijevremene mirovine, uključujući i Savku Dabčević – Kučar te Miku Tripala, to je povijesna činjenica i to je istina koju moramo respektirati kada analiziramo to razdoblje.

Iako je Savka uistinu zaslužila određeni pijetet, te poštovanje naroda, ako ni zbog čega drugoga, ono zbog djelomično pozitivne uloge u hrvatskom proljeću, ipak moramo konstatirati kako hrvatska javnost još uvijek nije upoznata sa svim dijelovima života " ruže hrvatskog proljeća ". "Dok je Tripalo bio komunist iz ideala, "Savka", kako ju je hrvatski narod od milja zvao, bila je komunist-karijerist. Vrlo je sumnjivo da je Savka nakon uspostave višestranačja u Hrvatskoj 1990. osnovala Hrvatsku narodnu stranku koja svoje porijeklo vuće od osnivača jugoslavenske ideologije, biskupa Josipa Jurja Strossmayera koji je bio vrlo neprijateljski raspoložen prema Ocu domovine Anti Starčeviću. ( Svake godine ateistički "narodnjaci" od Vesne Pusić polažu vijenac u spomen na biskupa Strossmayera.) Strossmayerova tako zvana "Narodna stranka" i Mažuranićeva "Narodno-liberalna stranka" bile su neprijateljski raspoložene prema hrvatskom narodu, i trasirale su balkansku stazu prema Jugoslaviji 1918. godine. Druženje Vesne Pusić s neprijateljem Hrvatskog proljeća Milutinom Baltićem, i Savkina šutnja o politici liberalne ideologije Vesne Pusić, baca novo svjetlo na Savkine namjere". „

ORJUNA i Savka Dabčević-Kučar

U najmlađim danima Savka, kako joj je popularno tepao dobar dio naroda, odmah je registrirala svoju privrženost Jugoslaviji, budući kako je prije Drugog svjetskog rata bila pripadnica zloglasne Orjune ili "Organizacije jugoslavenskih nacionalista". Orjunu se može usporediti, na pr. s Mussolinijevim crnokošuljašima, samo što je Orjuna bila totalitarna batinaška organizacija koja je nastupala s pozicija jugoslavenskog unitarizma, u službi velikosrpskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Radi se doista o ekstremnoj, krajnje opasnoj organizaciji koja nije prezala ni od terorističkih akcija ako je to bilo u njenom interes. Nažalost u brojnim marševima, radikalnim akcijama, sudjelovala je tada mlađahna Savka Dabčević. Što bi „ RUŽA HRVATSKA „ mogla tražiti u ekstremnoj jugoslavenskoj organizaciji i to pod paskom režima u Beogradu, odnosno srpskog kralja ?

Možda odgovor može dati činjenica što se Savka već na početku Drugog svjetskog rata, povezala sa radikalnim, boljševičkim krilom partizanskog pokreta, te u tom zagrljaju ostala sve do kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. „ Savka i Tripalo su 1971. doživjeli varijantu blaže sudbine od Andrije Hebranga, ali je suština u istome – zaustavljanje pozitivnog trenda napretka hrvatskog naroda. Savkom i Tripalom počela je 1970./1971. era ponovne reafirmacije pluralizma unutar sustava partijskog takozvanog "demokratskog centralizma". Partijski tisak u Hrvatskoj počinje nešto slobodnije pisati, intelektualci s hrvatske ljevice počinju slobodnije pisati članke koji afirmiraju hrvatsku nacionalnu svijest i ravnopravnost unutar "socijalističke" Jugoslavije. Vlado Gotovac i Ljudevit Jonke reprezentiraju tadašnju intelektualnu hrvatsku liberalnu ljevicu, u odnosu prema ortodoksnim komunistima. Reformirani komunisti u Hrvatskoj na čelu sa Savkom i Tripalom traže ekonomsku ravnopravnost hrvatske poluautonomne republike u Titovoj Jugoslaviji, i s tim u vezi CK SKH upućuje u lipnju 1970. na javnu raspravu ustavne amandmane, o kojima se raspravlja na mitinzima "radničke klase" diljem Hrvatske, a glavni govornici su nove političke ikone Savka i Tripalo, koji su imali status " pop zvijezda ", na neki način status ikons sredine 20 stoljeća, s obzirom kako je Savka bila vrsna retoričarka to nas i ne treba čuditi.

Međutim, ključna pogreška Savke Dabčević – Kučar dolazi uspostavom hrvatske države, budući kako je na predsjedničkim izborima 1992. godine doživjela fijasko, osvojivši tek neznatnih šest posto glasova, Savka se povlači iz politike te imenuje Vesnu Pusić svojom nasljednicom, nakon Pusičke u HNS dolazi i jedan najomraženijih hrvatskih političara, za kojeg je i saborsko povjerentvo u nekoliko navrata dokazalo kako se nalazi u notornom sukobu interesa, Radimir Čačić, čovjek, koji je u svom poslovnom nadahnuću tijekom ministrovanja omogućio poslovanje svojih firmi sa državom, bio je to poslovni poduhvat, kolokvijalno nazvan, " sam sa sobom ". Nažalost, ostavština popularne predvodnice hrvatskog proljeća ( " On i Ona " kao liliputanci hrvatske političke scene ) nije ni blizu proklamiranom mitu o Savki, kao RUŽI HRVATSKOJ, no, ipak, svaka ruža ima svoje bodlje, ovisno s koje strane gledamo.

Rođena davno, 1923. godine, u dubokoj starosti, zaspala je " zadnja RUŽA HRVATSKA " . Međutim, Hrvatska se budi, pogleda uprtog prema malom mjestu Dalmatinske Zagore, prema Čavoglavama.