Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
subota, 11.07.2009.
" Nož, žica, Srebrenica "
U SPOMEN ŽRTVAMA SREBRENICE
Prije 14 godina, na današnji dan četničke postrojbe, ratnog zločinca, Ratka Mladića, počinile su najveći masakr nakon Drugog svjetskog rata.
Vani je lijep, sunčan srpanjski dan, isto kao što je bio prije točno 14. godina u jednom malom mjestu na Balkanu, susjednoj nam državi Bosni i Hercegovini. Nakon višetjednog okruženja, života u skloništima pod kišom granata, čelika i željeza, Mladićeve HORDE ZLA ušle su u tu, UN-om zaštićenu zonu, u Bosni i Hercegovini, ušli su u Srebrenicu. Ono što je nakon toga uslijedilo i što se počelo događati nadmašuje zdravi razum i najcrnju ljudsku maštu. Već u startu jasno se vidjelo tko je stvarni gazda u toj samo oficijelno, a nikako i činjenično, zaštićenoj zoni od strane Ujedinjenih naroda.
Srebrenica na duši čitave međunarodne zajednice
Treba jasno reći kako se u cijeloj toj situaciji uopće nisu snašle Nizozemske snage UN- a. Naprotiv, svojim kukavičlukom, svojom rezerviranošću, prepustili su nedužno stanovništvo tog bosanskog gradića Mladićevim koljačima na milost i nemilost. Zlokobno je bilo vidjeti na raznim televizijama te kvazi pregovore između nizozemskih plavaca i generala Mladića, u svakom pokretu u svakoj gesti zloglasni « general ZLA «, RATKO MLADIĆ, nije krio svoje stvarne namjere. Međunarodna zajednica, NATO pakt, potpuno su pali na tom ispitu jer su praktički dozvolili da se pred njihovim očima odigra najstrašniji i završni čin jedne tragedije i posljednji demonski ples ubojica pod vodstvom ratnog zločinca Ratka Mladića a u režiji beogradskog vožda, te u to vrijeme « faktora stabilnosti na Balkanu «, Slobodana Miloševića.
U suludom divljanju četničkih postrojbi masakrirano je i pobijeno preko osam tisuća žitelja Srebrenice, sve muško življe i veliki broj žena i djece. Taj najstrašniji pokolj, nakon kraha nacističke Njemačke i Drugog svjetskog rata, najveći je genocid u Europi još od tih zlokobnih vremena. Žalosno je što jednom rezolutnom vojnom akcijom međunarodna zajednica nije reagirala i zaustavila masakr, a imala je i mogućnosti i vojna sredstva da to učini, te isto tako imala je i saznanje preko svojih instaliranih obavještajnih službi diljem ove regije ( koje su btw konstruirale, srećom kratkotrajni, ali krvavi hrvatsko-bošnjački rat ) Nego je naprotiv dopustila toj razularenoj vojsci ( teško je tu bandu vojskom zvati ) da svoj krvavi pir, koji je trajao nekoliko dana, privede kraju i još k tome da nizozemske plavce Mladić jedno vrijeme zadrži kao taoce. Stravično je kako licemjerna Europa i Sjedinjene Američke Države i nakon svega u isti koš trpaju hrvatske generale, ANTU GOTOVINU i ostale, sa tim koljačima i Mladićevim ubojicama.
Koliko god Srebrenica bila strašan primjer ratnog bezumlja i dokaz kako je čovjek zapravo najveća životinja u prirodi, nakon tog pokolja međunarodna zajednica više nije mogla ignorirati tragične događaje u ovom dijelu Europe. Uslijedile su odlučne borbe i zahvaljujući HRVATSKOJ VOJSCI Mladićevi teroristi doživjeli su potpuni poraz u kolovozu 1995. te su potisnuti prema Banja Luci, a i sam grad , genocidne, takozvane, Republike Srpske, bio bi oslobođen u strahovitom prodoru snaga HV - a, HVO - a i ARMIJE BIH da je bilo političke odluke u vrhu iste te međunarodne zajednice.
« Zločinac na slobodi «
Deblokadom Bihaća jedan strašan rat priveden je kraju, međutim oni koji su oslobađali i HRVATSKU i BIH danas su u haškom pritvoru dok idejni začetnik te egzekutor masakra RATKO MLADIĆ još uvijek uživa blagodati slobodnog života, što više, Mladić kao « srpski heroj « ( onog dijela, manjeg dijela, Srbije, koji se nikada nije pomirio sa vojnim porazom ), uživa zaštitu i pojedinih oficijelnih struktura Republike Srbije. Dok sa druge strane u haškom sudištu traje jedna groteskna predstava Radovana Karadžića koji se na bizaran način poigrava sa pravdom glumeći žrtvu, te time direktno šalje poruku svojim sunarodnjacima, « ubiti se mora «, sve u ime države, Boga i naroda, iako je Bog takvim zločincima odavno rekao, « laku noć «.Da se čovjek zapita : « kuda mi to idemo kad u Europu idemo !? «
Bosna i Hercegovina danas, 14 godina nakon demonskog plesa, suočena je sa postojanjem « države u državi «, na čijem je čelu jedan od posljednjih balkanskih primitivaca i zagovornika ideologije zla, zla koje je prouzročilo tisuće ubijenih, nestalih i masakriranih žrtava, a sve uz blagoslov Međunarodne zajednice te je DAYTONSKIM SPORAZUMOM, koji je zaustavio rat, ali nije donio pravedan mir, taj čudnovati kljunaš dobio i oficjelne konture. « REPUBLIKA SRPSKA « " SA GLAVNIM GRADOM " Banja Lukom, u kojoj još i danas u nekim krugovima kao jeka prošlosti zlokobno odjekuje urlik : « NOŽ, ŽICA, SREBRENICA «, tvorevina je na sramotu čitavom demokratskom, slobodarskom svijetu. Čovjek se mora zamisliti nad tim zlom i nad svime onim u što se čovjek može pretvoriti kad osjeti moć u svojim rukama, zvijer je preblaga riječ za te koljače davnog srpnja prije 14 godina u jednoj maloj i ratom opustošenoj državi, jer zvijer, bilo koje vrste, ubija samo u nuždi i samo kada se osjeti ugroženom, no, čovjek je čovjeku najveća zvijer i životinja kakve u prirodi nema.