Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
ponedjeljak, 06.07.2009.
Tko Hebrangu podmeće fašizam?
IDEOLOŠKO NOVINARSTVO
Kako se iz naftalina izvlači jedan stari intervju u kojemu nema spornih detalja, tek sada, kada se treba izabrati nova Vlada u parlamentu.
Umjesto da raspravljamo o gospodarstvu, umjesto da Hrvatska danas bude ujedinjena u jednom cilju, kako bi se pronašao izlaz iz nezapamćene krize koja potresa cijeli svijet, a koja nažalost nije zaobišla ni Hrvatsku, brojni politikanti opet nas svojim dezinformacijama vraćaju šest desetljeća unatrag i to sasvim slučajno, dan uoči izbora nove hrvatske Vlade.
Ideološki novinari i novinarstvo s nakanom
Intervju potpredsjednika HDZ-a i budućeg predsjedničkog kandidata koji se dogodio prije desetak dana tek sada je izazvao reakciju u Hrvatskoj, iako u tom intervjuu nema ništa sporno, naprotiv. Većim dijelom javnost je upoznata sa činjenicom da je Andrija Hebrang, otac trenutnog HDZ-ovog potpredsjednika, bio zatočenik najozloglašenijeg ustaškog logora u Jasenovcu, isto tako je poznato tko je za vrijeme njegovog zatočeništva bio glavni zapovjednik ustaškog logora, naravno radi se o generalu Vjekoslavu Maksu Luburiću. U Hrvatskoj danas postoji konsenzus o ulozi " generala Luburića u povijesti ", tu nema spornih detalja, dok sa druge strane možemo raspravljati o njegovoj ideji pomirbe nakon rata te pogotovo kada se razišao sa poglavnikom Antom Pavelićem, dotle su stvari potpuno jasne kada je u pitanju Luburićev « doprinos « u maskaru koji se tijekom postojanja Jasenovca događao. U takvim okolnosti sreli su se komunistički dužnosnik, vojnik, istaknuti predstavnik Komuinstičke partije, Andrija Hebrang i jedan od najviših predstavnika ustaškog režima, Vjekoslav Luburić, njihov odnos u datim okolnostima povijesno se različito valorizira, no uvriježeno je stajalište kako se između spomenutog dvojca razvilo " vojničko poštovanje " , međutim, to ne znači kako su njih dvojica bili na istim pozicijama, naprotiv, iako im je sudbina nakon Drugog svjetskog rata bila ista, Hebrang i Luburić postali su žrtve komunističkog terora. Nekoć istaknuti antifašistički borac i jedan od najbližih Titovih suradnika likvidiran je u nepoznatim okolnosti tijekom zatočeništva u beogradskom kazamatu, Maks Luburić ubijen je bez suda i bez mogućnosti da javnosti uvidi sve činjenice koje su se događale za života ovog ozloglašenog časnika, likvidiran na jedini mogući način koji je UDBA poznavala, prijevarom, nemilosrdno i učinkovito.
Stoga ne postoji ništa sporno u riječima budućeg predsjedničkog kandidata, Andrije Hebranga juniora, on je samo konstatirao ono što je javnosti poznato već dvadesetak godina a što je planski skrivano u vremenima komunističke diktature. " Zločinac Vjekoslav Luburić borio se za svoju viziju Hrvatske, iako su te metode bile pogrešne " , ovo je suština Hebrangovog intervjua, nakon kojeg ne možemo ništa drugo konstatirati, osim da se radi o čistoj manipulaciji, svjesnom podmetanju pojedinih « piskarala « kako bi se unio dodatni razdor u hrvatskom društvu te na valu senzacionalizma se profitiralo na krajnje amoralan, lažan, beskrupulozan način. Što je sporno u Hebrangovim riječima? Je li možda sporno da je Luburić bio zločinac ili to da su mu metode bile pogrešne? Drugim riječima pojedinci su iz jedne sasvim precizne rečenice izvukli kontekst kakav njima odgovora što samo svjedoči o novinarstvu s nakanom ili " ideološkom novinarstvu ".
"VJEKOSLAV LUBURIĆ BORIO SE ZA HRVATSKU ", kada ovako posložimo riječi dobijemo sasvim drugačiji smisao, problem za « ideološke novinare « nastaje u trenutku ako ih se suoči sa činjenicama, odnosno sa stvarnim riječima profesora Hebranga, međutim, ne treba imati iluzije, novinari koji su ovu « vijest « lansirali u javnost, deset dana nakon što se intervju dogodio ( !!? ) dobro su upoznati sa stvarnim govorom budućeg predsjedničkog kandidata, njihov cilj ionako nije bio informirati javnost, nego podmetnuti « sirovu kost «, kako javnosti, tako i samom Hebrangu, odnosno HDZ-u. Kao i mnogo puta do sada i ovo je bio pucanj u prazno, novinarstvo s nakanom, medijska prostitucija nikada nije donijela plodove, dugoročno gledajući ovakve akrobacije osuđene su na totalni debakl.
Obersnel se poklonio neofašistima
Tko zapravo podmeće Hebrangu, čuli smo iz usta oporbenih političara, Vesna Pusić ( HNS ), Nenad Stazić ( SDP ), te mnogi drugi, više ili manje irelevantni jastrebovi hrvatske političke scene. Prisjetimo se samo rasističkog govora na hrvatskoj televiziji ( NU2 Aleksandra Stankovića ) predsjednika stranke popularno nazvane u Hrvatskoj, « ON I ONA «, Radimira Čačića, « Hrvatska treba kršćansku radnu snagu «, radi se o čovjeku koji je eklatantni primjer osobe ogrezle u sukobu interesa čije firme posluju na " granici kriminala ", a koji se dobro bogatio tijekom Račanovog režima poslujući sa državom , odnosno kao ministar, sam sa sobom.
Što reći o slijednici komunističke partije, što reći o SDP-u? Sjetimo se nedavne sramotne egzibicije gradonačelnika Rijeke, Vojka Obersnela ( tvorac znamenite rečenice koju je uputio jednom svom poslušniku: « Što hoćeš više, sve si dobio…, glave ćeš me stajati « ), i njegovog sastanka sa profašističkim gradonačelnikom Rima, Gianniom Alemannom (Inače, Gianni Alemanno je nekadašnji član Fronte della Gioventů, omladinske organizacije neofašističke stranke MSI. Bio je nekoliko puta uhićivan, bio je predsjednik spomenute neofašističke omladinske organizacije.) Podsjetimo se za trenutak političke platforme rimskog gradonačelnika, ukratko, radi se o « Italiji do Splita «, sjetimo se u koliko navrata se Gianni Alemanno slikao ispod Musolinijevih fotografija, a izvorni tvorac fašizma te čovjek koji je taj isti fašizam brutalno proveo u djelo, upravo je talijanski diktator, Benito Musolini.
Kako je moguće da stranci, koja se deklarativno hvali svojom antifašističkom prošlošću, ne smeta talijanski Duce? Ili se kao i uvijek do sada radi o dvostrukim mjerilima, kakva su toliko puta pokazala na sjeveru hrvatskog Jadrana, fašisti nisu fašisti ili su malo manje fašisti, koliko god izvorni bili, ukoliko donose novac, proviziju, ukoliko donose profit. Na poklonstvo rimskom neofašisti uz Obersnela otišao je i Kajinov stranački drug, župan istarski, Ivan Jakovčić, te zagrebački gradonačelnik, Milan Bandić. Nakon što je za sada propao Thompsonov koncert u pulskoj Areni, za očekivati je kvartet antifašista na pulskoj pozornici ( Alemanno, Jakovčić, Obersnel, Bandić ), koji bi sigurno priredili spektakl u vrućim, ljetnim noćima. O kakvom se antifašizmu radi i tko uistinu promovira izvorni fašizam u Hrvatskoj nije teško prepoznati, građani su nerijetko inteligentniji od većine hrvatskih političara, pogotovo od jeftinih politikanata kakvih podjednako ima na svim stranama hrvatske političke scene.
Ponovimo još jednom riječi potpredsjednika HDZ-a i budućeg, vrlo izglednog, predsjedničkog kandidata: " Zločinac Vjekoslav Luburić borio se za svoju viziju Hrvatske, iako su te metode bile pogrešne ".
