Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
srijeda, 10.06.2009.
BRENA U ARENI, THOMPSON ISPRED NJE!?
Uspoređivati Marka Perkovića Thompsona, koji nije pjevao o Jasenovcu i Staroj Gradišci sa Lepom Brenom je neumjesno, čak zlonamjerno.
Danas već i vrapci na grani znaju za Brenine « podvige « u okolici Brčkog kada je navodno spašavala život svome ocu, život ugrožen od vojske ( tijekom rata agresor nije imao vojsku u pravom smislu riječi, radilo se o razularenim ubojicama ), od koje se ta ista Fahreta Živojinović nikada nije jasno i nedvosmisleno distancirala. No, ako je opravdanje za poziranjem u odori zločinačke soldateske razumljivo u svjetlu nekakvog šizofrenog spašavanja svojeg oca, kojega je " btw " mogla spasiti jednim telefonskim pozivom budući da obitelj Živojinović nije bila "omražena" na dvoru Miloševićevih, pitamo se što je Brena radila u Bjeljini, malom bosanskom gradu kojeg su Arkanove horde do temelja uništile i opljačkale?
Jugoslovenka na barikadama
Jasno da « Jugoslovenka « nema adekvatnog odgovora na ovo pitanje, bile su to devedesete i mnogima sa srpske strane, pogotovo javnim osobama, je konveniralo pojaviti se u uniformama kakve nose « oslobodioci ugroženog srpskog naroda «, u to vrijeme nije se znalo, iako se moglo pretpostaviti s obzirom da zlo nikada u konačnici ne trijumfira, da će fašističko-komunističke snage izgubiti sve ratove na ovim prostorima a njihovi ideolozi završiti u kazamatima međunarodnih sudova.
Lepa Brena kao i uvijek pokušala je igrati na dobitnićku kartu, ipak, vrijeme je pokazalo, prevarila se. « Jugoslovenka «, nema pravog opravdanja na pitanja koje branitelji s pravom postavljaju, ne samo što ih nema, već ona uz podršku nekoliko idiota kakvih je u Hrvatskoj oduvijek bilo, previše i ne mari za prosvjede, prijeteći tužbama koje su u osnovi neodržive, iz prostog razloga, postoje video snimke kao dokaz, a snimke ne lažu, « četnička rakija joj je dobro pristajala « tih užasnih ratnih godina. Bila su to vremena kada su mnogi Hrvati, Muslimani, Albanci i dobar dio Srba koji se nije slagao sa beogradskom politikom etničkog čišćenja gubili živote te završavali u mnogobrojnim, što poznatim, što nepoznatim, masovnim grobnicama. Upravo takvoj politici Brena je « držala svijeću «.
Petnaestak godina kasnije ta ista pjevačica i pravi primjer balkanskog neumjesnog kiča dolazi u glavni grad svih Hrvata u svoj "sveti pohod" pomirenja. Kao dan, kristalono je jasno, kako Brena nikada ne bi zapjevala u Hrvatskoj, pogotovo u Zagrebu, bez prešutnog odobrenja aktualne politike, pri tome najviše mislimo na neumjesnog vicmahera i najvećeg mirotvorca ovih prostora, Stjepana Mesića. Trenutni predsjednik pokazao je svoju dosljednost, i onda kada je na sav glas pjevao o Juri i Bobanu, i onda kada je privatizirao jednu cementaru, ali i sada kada se okrenuo za 180 stupnjeva ( ne 360 stupnjeva kako neki tvrde, jer u tom slučaju vratio bi se na početak devedesetih, a on je nažalost miljama daleko od toga ), predsjednik u odlasku dosljedno provodi politiku koja mu u datom trenutku konvenira.
No, kakve veze Thompson ima s time?
Ponovimo još jednom, razni ideološki zagovornici zla, podjele i mržnje među hrvatskim narodom i dalje ponavljaju jednu podvalu « Matije plemenitog « kao notornu istinu, iako se radi o montaži već toliko puta razotkrivenoj pred očima javnosti. Marko Perković Thompson nikada nije zapjevao fašističku, nakaradnu pjesmu, « Jasenovac i Gradiška Stara «, ta pjesma izvedena je na jednoj svadbi u izvedbi čovjeka čije je prezime Bilić, a širokim narodnim masama postala je dostupna kada ju je otpjevao Joško Tomičić. Zapravo ne bismo mogli reći kako je ta pjesma otpjevana, jer to prije svega nije pjesma, već čisti govor mržnje, prema tome ona se i ne može pjevati već samo urlikati, svaki onaj tko bi tako nešto "otpjevao" zaslužuje dugotrajnu robiju bez prava na pomilovanje. Međutim, THOMPSON NEMA NIKAKVE VEZE SA TOM PJESMOM, jedna montaža nažalost prevarila je mnoge naivne ali i one kojima je ta montaža dobrodošla, zbog čega je i napravljena.
Thompson je hrvatski branitelj, bezobzira na sva osporavanja, to ostaje činjenica, svaki pokušaj usporedbe između najpopularnijeg hrvatskog glazbenika i Lepe Brene zlonamjeran je i potpuno netočan. To Vam je kao kad biste u naslov stavili ime nekog političara, zatim dvije točke, navodnike i « citat « riječi koje taj političar nikada nije izgovorio. Nedopustivo, bezobzira na eventualnu metaforu ( to je itekako utuživo u pravom novinarstvu ), no, što očekivati od pojedinaca koji ne poznaju pravila novinarstva, analogno tome i pišu o nečemu što zapravo suštinski ne razumiju.?
Vrlo vjerojatno kako će se ove subote koncert održati, usprkos pozivu na zdrav razum, usprkos vapajima ljudi koji su za ovu zemlju dali sve što su mogli dati, mnogi od njih čak i svoj život. Doista postoji izbor, pridružiti se derneku, ili ga ignorirati, zabranom bi Brena dobila ono što najviše želi, status žrtve, to ne možemo dopustiti, ali možemo opetovano upozoravati na anomalije jednog sustava, jednog društva, koji sve manje postaje demokratski, a sve više autokratski, naime, samo diktatorski režimi, kakav je bio « jugoslovenski « ne priznaju glas naroda i ne žele ga čuti.
U Hrvatskoj doista nema ustaša, nema ni fašista, rekli bi srećom, no komunista itekako ne nedostaje, naravno ne radi se o komunistima iz « pedeset i neke « već ostacima ostataka jednog nakaradnog mentalnog sklopa koji usred bijela dana » derneči « po Kumrovcu sa znakovljem propalih režima, sa znakovljem ideologije u čije je ime likvidiran veliki broj nedužnih građana, civila, žena, djece, sve to, a da nitko ni trepnuo nije. No zato se Thomsponu redovito broje kape i majice, nakon svakog novog koncerta ponavlja se jedna te ista priča, srećom u Zagrebu, dežurni « higijeničari « su ostali praznih ruku. Ako izuzmemo « novinare Matije plemenitoga «, naime, oni bi pronašli fašističko znakovlje i u stanu Winstona Churchila, samo kada bi im to kojim slučajem donijelo zaradu.
