Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
ponedjeljak, 08.06.2009.
FOTO TINO ( 55. ) - Spektakularna moto priča uz sex i rock and roll
Veliko okupljanje bikera počelo je u petak, a subota je obilježena defileom bikera kroz Petrinju i velikom feštom na Pigiku.
3. Big Chief moto susret počeo je u petak okupljanjem motorista na petrinjskom Pigiku gdje svi motoristi imaju gdje parkirati svoje najdraže ''igračke'' kao i mjesta za kampiranje. Naime, Pigik je veliko brdo na kojem zaista ima mjesta za tako velik susret.
Prvi dan je počeo okupljanjem motorista, spremanjem šatora, uživanju u dobrom jelu i piću, a uz glazbu Delta Blues Banda uživalo se do dugo u noć. Pečenje vola počelo je točno u ponoć i tako se nastavilo punih petnaest sati. Prve porcije su se sjekle oko 11 sati, a pečenje je završilo oko 15 sati. Dok se vol još uvijek pekao krenuo je najspektakularniji dio ovog susreta.
Oko 14 sati Petrinjci su izašli na ulice spremni za već tradicionalni spektakl, a nakon što je policija blokirala promet bilo je jasno da bikeri stižu. Glasan zvuk motora, a bikeri su ga forsirali još više, bio je jedini zvuk koji se čuo kad se u samom centru prvo pojavio policijski motor, a zatim iza njega gradonačelnik grada Petrinje Željko Nenadić i Đuro Gavrilović kao glavni sponzor i predsjednik Petrinjskog moto cluba na motorima koje su slijedili svi okupljeni bikeri.
Glasni bikeri prodefilirali su petrinjskom glavnom ulicom, a mahali su i pozdravljali sve prisutne koji su ih došli podržati. Iz centra su produžili dalje gradom, a svi prisutni u centru čekali su njihov povratak na Trg hrvatskih branitelja. Ubrzo se ponovno čuo zvuk motora i bikeri su stigli na trg gdje ih je pozdravio Đuro Gavrilović.
- Furajte se dok ste mladi! - riječi su kojima je Đuro Gavrilović pozvao sve prisutne na ovaj moto susret, a pozdravio je novog gradonačelnika Petrinje da pozdravi sve, međutim on to nije htio jer još uvijek nije službeno preuzeo funkciju gradonačelnika.
Svi prisutni bikeri odmah nakon toga zaputili su se prema Pigiku gdje se zabava nastavila podjelom vola, a zatim i bikerskim igrama, dok su ih zadnju večer zabavljali Emina Arapović i Atomsko sklonište.
Bogatsvo ovog susreta najvećim je dijelom u tome što su okupljeni bikeri iz mnogih dijelova Europe poput Bosne i Hercegovine, Slovenije, Austrije, Njemačke, Srbije i naravno iz lijepe naše Hrvatske.
Ni jak vjetar ni povremena kiša nije smetala velikom broju motorista iz svih dijelova Hrvatske te velikim brojem nazočnih, uglavnom mladih Petrinjaca da se uz sjajan ROCK koncert i striptiz zabave na raskalašenom, otkačenom tulumu do zore.
Brzina i ROCK divljina
Nakon defilea ulicama grada i poslijepodnevnih bikerskih igara, večer je počela nastupom Emine Arapović, koja je dobro zagrijala publiku za ono što je slijedilo nakon njenog nastupa. Prije svega pozornost svih prisutnih kao i prošle godine privukao je sexy – show ( treba spomenuti kako je show započeo oko 23 sati, što je ipak malo prerano s obzirom da je još uvijek u publici bilo i djece, te isto tako djevojka se u potpunosti razgolitila, što pak smatramo neprimjerenim staviti na Internet ) koji je kod nekih izmamio uzdahe, kod drugih neke druge osjećaja, međutim, nitko nije ostao ravnodušan. Prostor ispred pozornice se ispuno kad je na binu došao Bruno Langer i njegovo Atomsko sklonište. « Bikeri i rock and roll idu zajedno i zaista je bilo dobro svirati pred ovakvom publikom », rekao je Langer, koji se prije i nakon koncerta strpljivo slikao sa svojim obožavateljima.
Dok su neki uživali u sjajnom koncertu, drugi su i dalje palili svoje motore i isprobavali njihovu snagu, treći su pak odlazili do svojih kampova, u pratnji mnogih zgodnih djevojaka, naime, među motoristima iznimno je veliki broj sjajnih ženskih motorista, djevojke, očito svestrane, po nekima su pokazali veću vještinu upravljanja motorom od muških kolega.
Ipak, jedni, drugi i treći su uživali u ogromnom pečenju, vol od 300 kilograma brzo je planuo. Preko dvije tisuće motorista i skoro tri tisuće posjetitelja zaista je prodrmalo jedan mali gradić kakav Petrinja uistinu jeste, ali gradić željan pustolovina noćnog života, što su još jednom Petrinjci i potvrdili. Ovogodišnji moto susreti završili su kao i uvijek, tradicionalnim vatrometom., vatromet je u jednom trenutku oduševio posjetitelje, ali i rastužio, budući kako je nekoć izuzetno poznati hotel Pigik trenutno ruševna zgrada, samo djelomično u funkciji, isto tako, vatromet je osvijetlio svaku ciglu ruševne zgrade, što je bilo jednako lijepo, koliko i zastrašujuće ) Kada rekapituliramo događanja ovog vikenda u Petrinji, može se bez dvojbe konstatirati, bio je ovoj spoj vrhunske zabave, atraktivnih moto-vratolomija i sjajne glazbe, uz veliki broj posjetitelja iz svih dijelova županije, Sisačko-moslavačke.
