Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
Do sada nedoživljeno iskustvo, u malom mjestu kraj Čazme, na imanju obitelji Salaj...
Grabovnica malo je mjesto u središnjoj Hrvatskoj desetak kilometara od Čazme, mjesto u kojem obitelj SALAJ već godinama plijeni pozornost svojim bajkovitim božićnim dekoracijama, ove godine više od pola milijuna lampica svih boja ukrasilo je sad već kultnu turističku destinaciju kontinentalne Hrvatske, poglavito u ovo doba godine, uvjeravamo Vas kako fotografije ne mogu vjerno dočarati trud, i spektakl priređen na imanju Salajevih.
Imanje obitelji Salaj u Grabovnici pokraj Čazme, nosi sa velikim pravom titulu najuređenije okućnica u projektu Hrvatske turističke zajednice, u Božićnom izdanju zasjalo je 700.000 raznobojnih lampica koje su osvijetlile kuće, borove, mostove pa čak i jedan balon koji se uzdignuo iznad imanja. Pripreme za osvjetljavanje trajale su gotovo dva mjeseca, a Zlatko Salaj je s desetak po 10 sati na dan postavljao ukupno 80 kilometara kablova. Ove godine postignut je svojevrsni rekord, koji smo mislili da nikada neće biti moguće ponoviti.
Božićna priča na okućnici obitelji Salaj ove godine počela je 19. prosinca i traje do 6. siječnja 2009. godine, svakodnevno od 16,30 do 21,00 sat. I večeras svjedočili smo velikom broju automobila iz svih dijelova Hrvatske, autobusi, organizirani dolasci, kao i oni spontani svakodnevna su pojava u malom mjestu, nadaleko poznato i van granica Lijepe naše, tako da smo se mogli uvjeriti dolasku i nekoliko automobila sa ciriškim registarskim brojevima.
Cijena ulaza na ovo nesvakidašnje imanje simboličnih je 15 kuna po osobi, s tim da djeca ne plaćaju, ako znamo koliki je trud uložen, bude nam jasno zašto je ova obitelj omiljena u svom kraju. Sam domaćin, ZLATKO SALAJ, nebrojeno puta je ponovio kako ovo radi isključivo radi djece, a pogledi zadivljenih mališana govore više od riječi.
Naime obiteljsko imanje Salajevih predstavlja u pravom smislu riječi ono što možemo nazvati uspjelim projektom seoskog turizma, svoju misiju shvatili su ozbiljno još prije šest godina kada se prvi puta čulo za njih i kada su se upustili u sve ovo, jer budimo pošteni, nitko tada nije mogao ni sanjati razmjere ovom uspjehu i plodovima koje sasvim zaslužno ubire i dalje jedna skromna obitelj iz Grabovnice.
Kao da ste upravo ušli u neki raskošan dječji crtić, stotine tisuća ukrasnih sijalica pretvara okućnicu obitelji Salaj u pravu zimsku atrakciju. Svake godine njihovoj se božićnoj priči pridruži na tisuće posjetitelja, nagrađujući tako višemjesečan trud koji su Nada i Zlatko uložili kako bi uljepšali Božić svim ljudima dobre volje. U tome nisu sami. Mnogo je onih koji su im voljni pomoći u pripremi ukrasa, a jednom kada se svjetla upale, sav trud biva nagrađen. Najljepša nagrada za njihov trud nasmiješena su lica djece i odraslih koja obilaze imanje. Oči im se cakle, a koža ježi od veselog uzbuđenja. Bračni par Salaj brine se da nikome ne bude hladno, da nitko ne ostane gladan niti žedan. Gostima poslužuju kuhano vino, domaći čaj, pržene lješnjake i tople sendviče. Za što ljepšu i dužu uspomenu tu je dvadesetak različitih suvenira koji će vas s police uvijek podsjećati na jedinstvenu božićnu priču u Čazmi, a možda vas i iz godine u godinu uvijek nanovo poticati na novu avanturu u režiji obitelji Salaj.
Cijelim imanjem dominiraju dvije okućnice koje svojim izgledom podsjećaju na kuće kakve su nekad gradili naši pradjedovi, te neizbježne Božićne jasle uz rijeku, potok, koja okružuje ovo imanje.
Naime, biti u blizini Čazme a ne svratiti do ovog turističkog čuda središnje Hrvatske neoprostiv je grijeh, poglavito ako volite mostove, kojih je na imanju bezbroj, naravno ukrašenih u stilu kako se to i očekuju od začetnika jednog ovakvog projekta. Nije upitno da mnogi koji jednom svrate na ovo imanje, vraćaju se i idućih godina, uvjereni smo da će tako biti i sa nama, nekog drugog Božića, sa istim željama i uspomenama.
ČESTITKA
Prosinac je i inače po mnogima najljepši mjesec u godini, ako ništa ono barem najveseliji, kako kod vjernika, jednako tako i kod ljudi koji nisu vjernici. Jednostavno takvi su običaji, tradicija stara dvije tisuće godina, duboko se uvukla pod kožu svih ljudi dobre volje, upravo zbog toga, a ne zbog šoping groznice, ne zbog jurnjave, skupih darova, ili obilne trpeze, blagdan Božića najljepši je blagdan u kršćanstvu. Iako je zapravo Uskrs kao blagdan daleko najsvetiji dan u životu vjernika.
U većini zemalja svijeta današnji blagdan, 25. prosinac obilježava se neradnim danom, čak i u zemljama koje nisu većinski kršćanske vjerske kulture, što samo dokazuje koliko se zapravo značenje Božića proširilo u svijetu, koliko je ovaj blagdan rasprostranjen, kakvo mu je značenje, a sve je započelo u malom gradu Betlehemu, u okupiranom Izraelu toga vremena, nije toliko bitno jeli se Isus rodio nekoliko dana, tjedana, mjeseci prije ili kasnije, bitno što se to dogodilo, bitno je što je čovjek dobio nadu, a nada kod mnogih umire posljednja, zato je čovječanstvo toliko i treba, toliko mu je potrebna, danas možda više nego ikada. Nada u vječni život temelj je naše vjere, odatle sve počinje i tu sve završava. Nije toliko bitno, zapravo uopće nije bitno, jeste li vjernik ili ateista, bitno je kakav ste čovjek, to je uvijek najvažnije, ako svom životu možete pogledati u oči, suočiti se sa samim sobom, može se reći kako je Božić za Vas svaki dan u godini, pa i nije pretjerano važno kako provedete tih nekoliko dana u prosincu, važno je kako živite život. Nije li sam Isus, kad su ga optuživali da sa sobom vodi " nevjernike ", odgovorio: " nisam došao da liječim zdrave, već da pomognem bolesnima ", samo zato biti čovjek, danas kada je to i najteže, jeste najvažnije, jedino važno.
Kao i prošle godine, tako onda i ove FC colonia.tino, poslao je svim članovima, prijateljima, poznanicima kalendare i prigodne čestitke povodom blagdana ( na naslovnoj slici ), u većinu većih ili manjih Hrvatskih gradova, Zagreb, Osijek, Rijeka, Split, Sisak, Šibenik… Svim dobrim, ali i onima manjem dobrim ljudima želim mirne i blagoslovljene blagdane.
Ove godine posebna čestitka ide put Dalmacije, put najstarijeg grada na Jadranu, put Šibenika, dragoj osobi, uz stihove meni izuzetno drage pjesme:
"... kada ponoć bljesne sa visina, dižem čašu rujnog vina, što zbog želje, što zbog prijeke potrebe, svi će anđeli i svi će sveci, pjevat pjesmu, samo reci, i poeželi Božić bijeli -za sebe..."
