ponedjeljak, 04.08.2008.

Hrvatska za sva vremena

Za dva dana Hrvatska obilježava jedan od najslavnijih datuma u svojoj povijesti, Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti...

Ulazimo u mjesec kolovoz, mjesec na čijem samom početku Hrvatska obilježava jedan od najslavnijih dana u svojoj povijesti, DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI. Sjećamo se svih branitelja i svih ratnika, vojnika koji su dali svoj život za Domovinu tijekom višegodišnjeg i nametnutog nam rata, mnogih žrtava, tjednana, mjeseca, godine provedenih na bojištima diljem zemlje, brutalne okupacije, terorističkih granatiranja gradova. Uglavnom su mete velikosrpskih pobunjenika bili civilni objekti, škole, bolnice, crkve, trgovi, ulice, teroristi nisu birali ciljeve, tražili su žrtve, dobro skriveni sa velikih udaljenosti željeli su demoralizirati zemlju, razaranjem, masovnim udarima ne birajući ni vrijeme ni mjesto, no postigli su upravo suprotan učinak, nikada Hrvatska u ovih 18 godina nije bila jedinstvenija i nikad odlučnija , kao tih ratnih godina. Vidjelo se to već kasne jeseni 1991. godine, kada usprkos svojoj ogromnoj vojnoj nadmoći velikosrpska soldateska nije uspjela u svom osnovnom cilju. Naprotiv, ubrzo su uslijedile i prve oslobodilačke akcije Hrvatske vojske, uglavnom manjih razmjera, zatim je došla Maslenica, deblokada Dubrovnika, operacija Bljesak bila je samo početak kraja, sloma jedne fašističke politike, dirigirane iz Beograda.. Ako je do tada netko i sumnjao, više nije moglo biti dvojbe, bilo je pitanje samo trenutka, pitanje dana, kada će znatno ojačana, odlično motivirana Hrvatska vojska krenuti u potpuno oslobođenje zemlje, samo su vođe pobunjenih Srba na još uvijek okupiranim područjima sanjarili o Velikoj Srbiji, iako je ta ideja svoj pravi slom doživjela još 1992 godine, oni toga nisu bili svjesni, ili su odbijali prihvatiti stvarnost.

Jačanje Hrvatske vojske

Vukovar je sigurno platio cijenu, Vukovar je bio prekretnica Domovinskog rata, iako je neprijatelj na kraju svog demonskog plesa ušao grad, u tom gradu na Dunavu izgubio je svoju udarnu iglu i više nije bilo snage za napredovanje, drugim riječima Vukovar je Hrvatskoj dao neophodno vrijeme, toliko potrebno jednoj zemlji koja je u izložena žestokom ratu, a koja pravu vojsku, ustrojenu po vojničkim standardima nije praktički ni imala, obranu su držali DRAGOVOLJCI iz svih dijelova Hrvatske i Dijaspore, ZBOR NARODNE GARDE ( ZNG ) i MUP Republike Hrvatske, pripadnici Hrvatskih oružanih snaga ( dragovoljci HOS-a ), kasnije ustrojenih u sastav HV-a pod jedinstveno zapovjedništvo. Dobivši na vremenu, a istodobno zaustavivši napredovanje na drugim linijama fronte izvukla se višestruka korist, moral u redovima neprijatelja bio je slomljen, samopouzdanje više ni izbliza nije bilo onakvo iz ljeta 1991., sa druge strane u našim redovima upravo suprotno. Tijekom mučnih godina ni rata ni mira, dugih pregovora, natezanja sa agresorskom stranom, koja je svaku priliku iskoristila za novo odugovlačenje i uvijek iznova kršila dogovor.

" Tko na tvrdoj stini povist svoju piše

tom ne može nitko prošlost da izbriše,

 

varaju se i ne misle tako,

što se krvlju brani ne pušta se lako "

 

Oluja ponosna, Oluja pobjedonosna

Izgubivši svaku vjeru u mirno oslobođenje i razuman dogovor sa srpskim teroristima, a shvativši pravu nemoć i neodlučnost mirovnih snaga ( UNPROFOR – u drugoj fazi UNCRO ), zimi 1994. počelo je sa pripremama za oslobođenje zemlje, dovlačenjem ljudstva i sredstava sa druge strane Dinare i manjim akcijama čišćenja terena kako bi se zauzele što bolje kote i taktičke pozicije za izravan udar po neprijateljskim linijama. Naravno da bi takvo što bilo moguće potrebno je bilo sklopiti sporazum sa ARMIJOM BIH, u svrhu toga i znameniti sporazum iz SPLITA 1994 TUĐMAN – IZETBEGOVIĆ, nakon kojeg je prisustvo Hrvatske vojske u susjednoj državi bilo de facto legalizirano. Normalno je da sve to nije moglo proći nezapaženo na neprijateljskoj strani, neprijatelj je znao da se sprema akcija, što potvrđuju i njihovi planovi o masovnoj evakuaciji po zapovijedi svojih vođa, ali i proglašenje ratnog stanja u cijeloj takozvanoj REPUBLICI SRPSKOJ KRAJINI 28. srpnja, nekoliko dana prije OLUJE. Konačno zeleno svijetlo vrhovni zapovjednik dr. FRANJO TUĐMAN svojim časnicima dao je na znamenitom brijunskom sastanku 31. srpnja, o kojim postoje i čuveni transkripti, toliko zloupotrebljeni, u svrhu vlastitih međusobnih političkih obračuna, a koji su kad ih u cijelosti i u vremenskom kontekstu događaja poslušate zapravo benigni. Što oni dokazuju ? Zapravo ništa, ali i sve, naime govori se klasičnim vojničkim žargonom, najvažnije DOKAZUJU da nije bilo dogovora TUĐMAN – MILOŠEVIĆ kako neki godinama nastoje imputirati zbog vlastiti frustracija ali i nemoći, uključujući i samog predsjednika države Stjepana Mesića. Naime u transkriptima je vidljivo koliko je državni vrh, glavni stožer zabrinut zbog mogućeg srpskog odgovora napadom iz Srbije prema istočnoj Slavoniji, svega toga bilo ne bi da je postojao dogovor. Nakon uspješno završene vojne operacije JUŽNI POTEZ i MAESTRAL, te nakon još jednih neuspjelih pregovora, uz prešutno američko odobravanje 4. kolovoza u ranim jutarnjim satima otpočela je najveća operacija u povijesti Hrvatske države sa svrhom vračanja okupiranih područja u ustavno - pravni poredak Republike Hrvatske, vojno redarstvena akcija – OLUJA.

Nakon što je operacija počela, predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman uputio je poruku hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Pripadnike srpske vojske pozvao je da predaju oružje, uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema hrvatskim zakonima. Svi oni koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozvani su da ostanu kod svojih kuća i bez straha dočekaju hrvatsku vlast.

Iznad svih očekivanjima, pa i onih najvećih optimista, već u prvim satima specijalne policijske postrojbe i udarne gardijske brigade hrvatske vojske probile su crte obrane snaga takozvane Republike srpske krajine kojima je zapovijedao general MILE MRKŠIĆ. Zrakoplovstvo je u svojim prvim naletima uništilo većinu odašiljača na okupiranom području, tako da su neprijateljske postrojbe našle u potpunoj izolacije, praktički bez mogućnosti međusobne komunikacije. Već prvog dana KNIN se našao u okruženju naših postrojbi, nakon višegodišnje okupacije, postrojbe Hrvatske vojske i policije ušle u " glavni grad " takozvane Krajine i mjesto sa kojeg je sve i počelo prije četiri godine. Bez svog glavnog grada " Krajina " usprkos borbama koje su još uvijek bile u tijeku, više nije postojala. Najteže borbe vodile su se na Banovini, oko Dvora na Uni, Petrinji, gdje preostali dio vojske " Krajine "pružio i najžešći otpor, iako su se našli u potpunom okruženju Hrvatske vojske, tek dolaskom generala PETRA STIPETIĆA u taj sektor situacija se promijenila u našu korist, ( znamenita je predaja 21.kordunskog korpusa pod zapovjedništvom pukovnika ČEDOMIRA BULATA, GENERALU Stpietiću kod Topuskog ) po predsjednikovoj zapovijedi general Stipetć iz Bjelovara 5.kolovoza došao je na područje Banovine. Jedan za drugim oslobađani su Hrvatski gradovi i sela, Petrinja, Glina, Dvor, Benkovac, Obrovac, Gračac..6. kolovoza u netom oslobođeni kraljevski grad Knin osobno je stigao i vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske i predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, bez obzira što tko mislio o pokojnom predsjedniku, iz Knina tog kolovoza 1995. ostat će slika za sva vremena, izrazito dirljiv trenutak prilikom podizanja hrvatskog stijega na kninskoj tvrđavi, kada predsjednik Tuđman poljubio hrvatsku zastavu, trenutak u je kojem fantomska tvorevina, paradržava, stvorena genocidom, otimačinom, zločinom i pljačkom, prestala postojati. Što se stvori na zločinu, što silom otme, ne može se održati, šteta što pouku koju u Drugom svjetskom ratu dobili nacisti, nisu u ovom Domovinskom ratu izvukli i srpski teroristi, jer da jesu sve moglo i drugačije završiti bez rata, i prolijevanja krvi, odabrali su ratnu opciju te vlastitom i hrvatskom narodu i svim drugim građanima donijeli nesreću, smrt i stradanje. Sedmog kolovoza ministar obrane Gojko Šušak objavio da je operacija OLUJA uspješno završena.

Osim što je Oluja donijela oslobođenja na okupirana područja u našoj zemlji, ona je donijela i deblokadu Bihaća i potpuni poraz Mladićevih postrojbi na tom području. Poučeni stravičnim iskustvom iz Srebrenice, treba jasno zaključiti što bi se dogodilo da su i taj grad u susjednoj državi ušle postrojbe ratnog zločinca kakav je Ratko Mladić, ne samo da bi se dogodio novi pokolj, već bi vojna dominacija neprijateljske vojske bila takva da bi svaki pokušaj oslobođenja bio gotovo neizvediv. Nema sumnja da je Oluja najblistavija vojno-oslobodilačka akcija u hrvatskoj povijesti, netom nakon operacije, stizale su pohvale iz mnogih dijelova svijeta, poglavito iz Amerike. Tadašnji ministar obrane SAD-a WILLIAM PERRY dočekao je hrvatskog ministra obrane riječima: " Dobro došli ministre pobjedničke vojske ", Oluja je bila početak Miloševićevog pada i donijela promjenu u vojnom smislu na području nekadašnje Jugoslavije, Hrvatska je zahvaljujući svojim vojnim pobjedama uzela primat regionalne vojne sile. U samoj operaciji Oluja nije srušen niti jedan sakralni objekt, poslije operacije bilo paleža, rušenja, pljačke, pa i zločina, ali to su bili pojedinačni incidenti, bilo iz osvete, bilo iz koristoljublja, u oba slučaja neprihvatljivo, no to nije bila doktrina hrvatske politike, to nije bila doktrina pobjedničke Hrvatske vojske. Neposredno nakon Oluje zemlja je živjela u euforiji, zemlja je bila u zanosu baš kao i davne 1990 godine na početku stvaranja samostalne, slobodne, demokratske i nezavisne Hrvatske države. Hrvatski vojnik, hrvatski branitelj bio je u Hrvatskoj uvijek na svakom mjestu rado viđen gost, na trgovima od Zagreba do Dubrovnika bili su masovni dočeci našim dečkima, kako smo ih tada zvali, koji su rat krenuli u starim tenisicama, popularnim spitkama ( jakne, koje su mladi nosili i bile su popularne u to vrijeme ), krunicom oko vrata, a u međuvremenu stasali u veliku pobjedničku vojnu silu, sve to za samo četiri godine. Kad neki danas govore kako u prvih devet godina hrvatske države nije ostvareno ništa, kako je sve bio mrak i diktatura, neka se zapitaju, koliko je potrebno da se dobije sloboda, koliko života, koliko ljudskih sudbina i što su devet godina u životu jedne države, ako uz to imate ratnih pet godina!? Tako je bilo onda, a kako je danas ?

13 godina kasnije

Danas je sve drugačije, Hrvatska srećom odavno ne živi u ratnoj psihozi, ne gine se više svakodnevno po bojištima diljem zemlje, danas Hrvatska ima drugih , onih klasičnih mirnodopskih problema. Ali Hrvatska pamti heroje iz Domovinskog rata, govorimo o običnom čovjeku, ne o političarima, oni uvijek manipuliraju brojkama, žrtvama kako im odgovara, ovisi od situacije do situacije, točnije o blizini izbora. Generali su u Haagu, Čermak, Markač, Gotovina, da ironija bude veća jedna od glavnih točaka optužnice je " prekomjerno granatiranje Knina ", što je presedan i cinizam koji ne zaslužuje komentar, jer više govori za sebe sam. Tko se ne sjeća onih slika iz Domovinskog rata, vječno su se urezala u srca većine normalnih ljudi, građana ove zemlje, Siniše Glavaševića i njegovih izvještaja, Blage Zadre i Trpinjske ceste, legendarnog uzvika nedaleko Šibenika: " oba dva, oba su pala " , spontanog zagrljaja sa pokojnim predsjednikom Tuđmanom i suza jednog od najvećih junaka Domovinskog rata Mate Šarlije Daidže, nakon deblokade Dubrovnika i pobjede na južno bojištu, Gordana Lederera i banijskih praskozorja, Rudolfa Perešina, zajedničke slike sa kninske tvrđave i podizanje Hrvatskog barjaka. Da, doista kako legendarno Prljavo kazalište kaže u jednoj pjesmi, bili su to dani ponosa i slave. Danas kao da smo zaboravili, iako taj dojam daju više političari koji u ovo vrijeme imaju novu mantru: " Europska unija ", ne biraju se sredstva kako bi što prije postali članovi bilo Europske, bilo NATO saveza, često i bez razmišljanja i često na štetu građana Hrvatske, dođu oni u Knin na centralnu proslavu Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti, jer to nosi glasove, no misli su im u Bruxellu, a ruke u državnoj blagajni.

Puno govore o današnjem vremenu i dvije GLAVNE proslave u povodu obilježavanja Oluje, jedna je KNINU uz prisustvo kamera Hrvatske televizija, koja ove godine prenosi od 12 sati i svetu misu za poginule branitelje koju će voditi šibenski biskup Ante Ivas , kao što i priliči prigodi Knin će cijeli dan imati prigodni program posvećen Danu pobjede i Domovinske zahvalnosti od mimohoda na igralištu, do koncerta navečer. Druga je proslava ona u ČAVOGLAVAMA , na kojoj se prošle godine skupilo preko 40 000 ljudi iz svih krajeva zemlje ali i susjedne Bosne i Hercegovine. Tako je i ove godine, uz brojne sportaše Thompson i prijatelji organiziraju u večernjim satima veliki koncert.  Kakvu god donijeli odluku, odlučili se za Knin ili za Čavoglave ne možete pogriješiti, ili jednostavno ostanete doma u svom gradu i prisjetite se stradalih, u svojim mislima, u svom srcu, napraviti ćete ispravu stvar, niti jedna parada, kakva god bila, ne može biti značajnija od onoga što čovjek osjeća u svom srcu, parade dođu i prođu, ali ono što čovjek u srcu osjeća ostaje vječno.