Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
utorak, 17.06.2008.
EURO 2008 - Ivan Klasnić kao Feniks
Kako ova utakmica nije imala za našu reprezentaciju rezultatski značaj ovaj svoj post bih posvetio čovjeku i igraču,velikom borcu koji se poput feniksa iz pepela digao,vratio i pobjedio IVANU KLASNIĆU.
Ovo je bila još jedna u nizu utakmica naše reprezentacije na ovom Europskom prvenstvu,koju su naši navijači usprkos razumljivom Bilićevom potezu da odmori naše glavne prvotimce,dočekali sa optimizmom i bili su u pravu,teško je navijača pravog navijača prevariti on točno zna osjetiti kako neka ekipa diše i kolika je zapravo snaga te momčadi,a u ovoj današnjoj hrvatskoj nogometnoj generaciji već dvije godine vlada potpuno pozitivna atmosfera i atmosfera povjerenja koju su onda samim time Bilić i njegovi momci prenijeli i na običan navijački puk,onaj zbog koga se sve te silne utakmice i igraju i bez kojeg ni sportaši nisu sportaši,bez vjernih pravih navijača.
Kako ova utakmica nije imala rezultatski značaj za Hrvatsku nije ni dočekana sa takvim nabojem pa ni ja isto tako nebih ni pisao svoj post o tome da nije jednog covjeka,jednog igrača koji me večeras toliko razveselio i zbog koga sam i ja veoma sretan.IVAN KLASNIĆ,momak koji je u zadnjih godinu i nešto dana prošao doista tešku kalvariju,trenuci kada je zločudna bolest napala njegove vitalne organe vjerujem bila je za tog 28-godišnjeg momka najeteže razdoblje u životu,ne zato jer mu je bila ugrožena njegova igračka karijera,već i sam njegov život došao je u pitanje a o nastavku nogometne karijere niti najveći optimisti nisu se usudili glasno govoriti,osim samog Ivana i nekolicine njegovih prijatelja koji su bili uvjereni u pozitivan i sretan rasplet ove njegove životne bitke.
Sve je počelo pretprošle zime,organizam izmučen opakom bolešću sve je više klonuo,sve manje bio na njemu najdražem mjestu,nogometnom travnjaku sa svojim suigračima iz WERDERA i HRVATSKE NOGOMETNE REPREZENTACIJE, i dijagnoza za Ivana bila je poražavajuća.Ukoliko želi nastaviti donekle normalan život,lječnici su ustanovili kako je Ivanu hitno potrebna TRANSPLANTACIJA bubrega.S obzirom da to nije rutniska operacija i kako se ne može obaviti kada nekome padne na pamet iz više razloga,potreban je odgovarajući donator koji ima prihvatljivu podudarnost sa njegovim organizmom ( ne samo krvna grupa već i cijeli niz za ovaj post kompliciranih čimbenika mora se prilagoditi kako bi operacija bila uspjesna i imala smisla ) a ni tada to ne može garantirati potpuno ozdravjlenje.No Klasnić nije klonuo duhom,njegova hrabrost i odlučnost ne samo da se bori za zdravlje,za vlastiti život već i za nogometni povratak izazvala je divljenje i kod poslovično hladnih njemaca a o navijačima i ljudima u hrvatskoj da ne govorim.Kad je prvi puta operacija izvedena neuspjesno i kad je njegov organizam i imunološki sustav odbacio prvi transplantirani bureg ni ja sam nisam vjerovao u mogućnost povratka a kamoli tako uspjesnog povratka i to u punu formu i za napor kakav izaziva sasvim sigurno jedna jaka liga kakva bundesliga jeste.
Mnogi će reči pa on je sportaš njegov organizam i njegov imunitet veoma su jaki neće mu biti teško kao sportašu to izdržati,no upravo to bila je najveća IVANOVA nesreća,naime da bi čovjek bio spreman za jednu uspješnu transplantaciju i kako bi se mogućnost odbacivanja doniranog organa svela na minuimum,pacijentu je potrebno kompletno srušiti njegov imunološki sustav,tako da je čovjeku nakon transplantacije,organizam oslabljen na minimum,transplantirana osoba do sto puta više podložna infekcijama koje u prvim danima postoperativnog zahvata mogu dovesti do opasnih komplikacija pa i do smrti.Ivan kao vrsni sportaš oćito je imao jak organizam a time i jak imunološki točnije obrambeni sistem i samim time oćito da za svoju prvu transplantaciju nije bio potpuno spreman,što je i dovelo do odbacivanja prvotransplantiranog organa.Ali kao malo koji čovjek ,Klasnić je imao sreću dobio je i drugog donora u obitelji i ovog puta potpuno spreman operacija je dala rezultat.I to kakav,najbolji mogući,dokaz je tome i sada nakon godinu i pol dana Ivan ponovo kao nekad briljira na zelenim travnjacima i daje prekrasne golove i za svoj Werder i večeras za svoju DOMOVINU.Nakon operacije Ivan je sasvim sigurno bio pod jakim imunosupresivima ( ljekovi koji sprečavaju odbacivanje organa ) u takvim uvjetima potrebna je velika strpljivost i nadljudska volja i naravno odgovornost prvenstveno prema samom sebi,da se dopusti lječnicima kako bi postepeno smanjivanjem lijekova jacali i njegov obrambeni mehanizam i njegovo tjelo općenito.Klasniću je to uspjelo i on ne samo da je primjer kako čovjek može pobjediti svaku nevolju ako to istinski želi već i da može i nakon toga uz veliku volju i odricanje raditi na ostvarenju svojih snova,zato je ,a ne samo zbog ovog prekrasnog pogotka u relativno manje važnoj nogometnoj utakmici IVAN KLASNIĆ junak večeri.
Kao feniks iz pepela podigao se do vrha i dokazao je koliko su nevjerovatne čovjekove mogućnosti ako doista i iskreno vjeruju u sebe,a Klasnić izgleda u sebe ima puno vjere kao što to ima bogu hvala i jedan uspješni hrvatski izbornik SLAVEN BILIĆ i još jednom hvala nebesima da je tako.Ovakvom igrom mirni momak iz Werdera bit će i veliki adut vatrenima u predstojećoj,odlučujućoj utakmici ovog petka protiv TURSKE u Beču.
