Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
četvrtak, 01.05.2008.
Domovinski rat - Bljesak
...Iako sam bio premlad dobro se sjecam tih prvih dana svibnja prije trinaest godina,tada sam jos zivio u svom starom naselju LANISTE u Novom Zagrebu,ne mogu se sad tocno sjetiti koliko je bilo sati,ali jasno se mogu sjetiti oblacnog dana,iako je hrvatskom bjesnio rat,zagrebom je vladao uobicajni ratni mir,red uzbuna,red predaha..mnogi zagrepcani su bili uvjereni da ce tako biti i tog ranog svibnja 1995.godine,vec oguglali na svakodnevne uzbune,zracne opasnosti,prohladna sklonista zivot pod stresom,odlucili su ignorirati,barem djelomicno zlokobno zavijanje sirene,sirene koja je obavijestavala o skoroj opasnosti..opasnosti koja je stigla samo nekoliko sekundi nakon prvog zvuka sirene iz centra za obavijescivanje...bio je to zapravo kraj i epilog jedne briljantno pripremljene i oslobodilacke akcije koje su u samo 31 sat izvele hrvatske snage,do tada i najvece vojno-redarstvene operacije hrvatske vojske i policije u domovinskom ratu,bila je to odmazda pobunjenika i cetnika iz tzv.republike srpske krajine kao osveta za munjeviti i uspjesan prodor hrvatskih snaga u kojem je oslobođen veliki dio zapadne slavonije,okucani,jasenovac...u suludom osvetnickom cinu granatiran je sisak,karlovac i gotovo centar zagreba,u toj suludoj i zlocinackoj osveti koju je po vlastitom priznanju naredio tadasnji vođa pobunjenih srba i kninski milicajac MILE MARTIĆ,poginulo je petero civila a 203 ih je ranjeno,zagreb je tih prvih dana svibnja bio zasut kazetnim bombama,inace zabranjenim oruzijem u međunarodnom pravu ratovanja,ali zar su cetnici i velikosrpska politika ikad marili za pravo i konvencije koju sav civilizirani svijet postuje ili se barem nacelno trudi postivati ih..zasto spominjem ZAGREB ? ..kad su drugi gradovi mnogo vise stradali u domovinskom ratu...upravo iz razloga,sto ta odmazda pokazuje svu zlocinacku prirodu srpske politike i milosevicevog rezima prve polovice devedesetih godina proslog stoljeca,ali i zato jer se toga i danas ,iako tada mali,zivo sjecam..tih nekoliko dana...
..operacija BLJESAK zapocela je u rano jutro prvog svibnja iako je prema nekim podacima glavni stozer sa predsjednikom TUĐMANOM akciju planirao jos od prosinca 1994.godine,akcija je izvedena kako bi se napokon uspostavio nadzor nad za hrvatsku vaznom prometnicom,autocestom ZAGREB-LIPOVAC,te kako bi se izbjegli incidenti koji su svakodnevno zavrsavali i sa smrtnim ishodom jer se sporazuom o slobodnom prolasku tom prometnicom nije postivao,pogotovo sto se tice srpske strane,kada je hrvatska vlast uvidjela da sporazum iz 1994.godine nece ici i da je to jos jedan trik kojim velikosrpski agresor zeli dobiti na vremenu,planovi za akciju poceli su se konkretizirati,kako bi sve bilo spremno za taj praznik rada,..5.30 sati ujutro,operacija bljesak ,mogla je zapoceti..
..prvi dio operacije imao je za cilj prodor u neprijateljski teritorij na juznom i sredisnjem djelu tog prostora tzv.republike srpske krajine,nakon pocetnih uspjeha usljedilo je rasulo u neprijateljskim redovima i njihova obrana pocela se urusavati pod udarima hrvatske vojske i policije..napad je uspio van svih,cak i onih najoptimisticnijih ocekivanja,vec prvog dana,hrvatske snage dosle su nadomak okucana i oslobodile JASENOVAC,18.korpus vojske tzv krajine sa svojih 4000 ljudi nije bio u stanju zadrzati hrvatsku oslobodilacku ofenzivu,ne toliko zbog brojnosti,koliko zbog neorganiziranosti,loseg morala ali i otvorenog kukavicluka,jer agresor ne moze nikad imati toliki motiv kao onaj koji oslobađa svoju zemlju..tako da su nase snage i policija vec drugi dan oslobodile OKUCANE..plaseci se da ne budu opkoljeni i potpuno potuceni,vojnici tzv.repubilke srpske krajine povlace se u bosnu,nedaleko PAKRACA i LIPIKA,borba je trajala jos jedno krace vrijeme i to prema pricanjima kasnijih prezivjelih svjedoka ,dosta zilava i zestoka jer srbi su pokusali zadržati to podrucje,svjesni da gubitkom tih djelova slavonije,kapitulira i cijelo podrucje zapadne slavonije..naravno borba im je bila uzaludna..hrvatski vojnici,nakon velikih uspjeha prvi dan operacije postali su svjesni da su pred velikom pobjedom,te su 4 svibnja potpuno potukli vojsku tzv RSK,koja se pocela predavati ili panicno bjezati prema jos uvijek ne oslobođenom prostoru bosne i hercegovine..U selima iznad Pakraca uhićen je i jedan od vođe srpske pobune, Veljko Džakula. Srpski gubici procijenjeni su na oko 350 do 450 mrtvih te oko 1000 do 1200 ranjenih. Zarobljeno je oko 1500 Srba...Sluzbeno operacija bljesak bila je zavrsena i hrvatska je nakon dugih cetiri godine uspjesno reintegrirala u svoj prostor,oko 500 kilometara cetvornih svog do tada okupirang teitorija..bila je to velika pobjeda hrvatske vojske i policije i jasna poruka zlocinackom vodstvu u kninu kako je vrijeme da razmisle o skorasnjem potpunom porazu i kako je trenutak potpunog oslobođenja hrvatske blizu,sto je i uslijedilo tri mjeseca kasnije,velikom oslobodilackom akcijom OLUJA..
..nazalost i sloboda ima svoju cijenu,u bljesku nase snage izgubile su 42 covjeka i 162 ranjena,iako je jasno svaki zivot jednako vrijedan,hrvatsku je najvise pogodio nestanak i smrt hrvatskog pilota RUDOLFA PERESINA,kojeg su srpski pobunjenici srusili dok je obavljao ratnu zadacu svojim zrakoplovm iznad prostora tzv krajine..iako velika pobjeda,tim gubicima ona je ostavila gorak okus u srcima ljudi..operacijom iz zagreba zapovijedao je general JANKO BOBETKO..ali su kao i uvijek uz glavni stozer,zapovjednike,casnike i docasnike,veliki i najveci teret operacije na svojim leđima ponijeli ljudi na terenu,vojnici i policajci,ljudi koji nista drugo nisu zeljeli,nego da svojoj napacenoj zemlji donesu slobodu i mir,i u tome su uspjeli i u bljesku i nekoliko mjeseci kasnije..
..iz neobjasnjivih razloga,veljka džakulu nikad nismo vidjeli pred pravosudnim organima republike hrvatske,iako je bio jedan od vođa pobune,iako su postojali svjedoci koji su imali sto reci o tom covjeku kao o jednom od organizatora te fasisticke politike koja je ponajvise stete i nesrece donijela,vlastitom,srpskom narodu,no zato su neki drugi bili predmetom istrage haskih istrazitelja,hrvatski vojnici,osloboditelji i heroji..iako se prema civilima u toj briljantnoj vojno redarstvenoj akciji postupalo vise nego korektno,sto su tada potvrdili gotovo SVI ili barem vecina stranih promatraca uz cak određene isprike nasim vojnicima nakon nekoliko dana..ali ovo je drugo vrijeme,danas se sloboda ne cijeni kao nekad,danas su neki drugi priorteti,danas zloglasni VERITAS jednako zloglasnog SAVE STRBCA određuje tko je prav a tko pak kriv u tom uzasnom ratnom i krvavom piru koji je zaigrao milosevic i njegova velikosrpska i jugokomunisticka okupatorska vojska,danas je od hrvatskog,pravog istinskog branitelja,koji svakodnevno dize ruku na sebe,da je ta brojka sucida premasila i zastrasujucu brojku 1000,vazniji NATO,vazniji AVIS ili pak brisel ili politikantsvo tipa:hocemo li u europsku uniju prije ili nakon izbora u hrvatskoj 2011.godine,dok jos trazimo oko 1200 nestalih i stradalih branitelja i civila u domovinskom ratu i dok tri ratna zlocinca..sljivancanin,radić i mrksic dobivaju smijesno male kazne za vukovarski masakr i dok bi se nas predsjednik svakome htio ispricati,jer smo eto svi podjedanko krivi,i svi smo iz iste BALKANSKE krcme,samoljubljivog novinara takozvane javne televizije DENISA LATINA..da covjek ne povjeruje,i da se zapita : sto je to dvraga u hrvatskoj bilo prve polovice devedesetih..