Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
nedjelja, 24.02.2008.
Gladijatori u sportskim odorama
...I prije nego je sport postao biznis,prije nego su sportaši postali roba događalo se mnoštvo sportskih nesreća,uzrokovanih nepažnjom,željom za što boljim rezultatom,jednostavno u žaru borbe,što ono se kaže,ali rijetko kada namjerno.Na današnjoj nogometnoj utakmici premiershipa između Arsenala i Birghimana još jedna u nizu sportskih nezgoda sa teškim posljedicama,naime igrač gostujuće momčadi MARTIN TAYLOR sa leđa grubo i huliganski je nasrnuo na nogu te pritom teško ozljedio našeg reprezentativca i bivšeg igrača zagrebačkog Dinama,EDUARDA DA SILVU,popularni dudu po prvim reakcijama pristiglim iz Englenske potpuno je izgubljen za predstojeće europsko prvenstvo u Austriji i Švicarskoj,ali prema dramatićnim izjavama njegovog sadašnjeg trenera Arsene Wengera ,postoji mogućnost da oporavak bude i znatno duzi,kod nogometaša,općenito kod sportaša prijelom noge dugo se lijeći i potrebno je zaista mnogo vremena uz mukotrpnu rehabilitaciju da čovjek opet bude onaj stari.
Naravno nisam sklon povjerovati onima koji smatraju da je takvo što Taylor ućinio namjerno,čak i nisam za drakonsku kaznu doživotne zabrane igranja nogometnih utakmica kako peticijom po internetu predlažu naši navijači pa i sam arsenalov trener wenger,ne to bi bilo previše,jer takve stvari su nažalost u današnjem nogometu postale " normalne " ..svako malo imamo po jednu,dvije,tri, takve ozljede u nogometnom svijetu,zato euforija linča nije dobra,treba razumjeti kako funkcionira današnji nogomet,općenito sport,poput GLADIATORSKE ARENE,u koju sportaši ulaze našpanani poput strune,nabrijani i dobro plačeni,sport je postao veliki biznis sa velikim ulaganjima od kojih onda ulagači žele svoje natrag,nije važno kako,važno je profitirati a kako,igrači na to pristaju zbog milijunskih iznosa, zato moraju biti spremni na posljedice koje takva vrsta " sporta " sa sobom nosi.Uz takve zahtjeve raznih menađera,raznih kavanskih stručnjak,lovaca na talente,ambicioznih roditelja,na kraju uz znalce i virtuoze lopte,kako bi ivica kostelić rekao sportske vitezove,dobijemo i Taylore,i njemu slićne,koji svoj manjak znanja polušavaju i to često uz blagoslov trenera nadomjestiti,trkom,jurišem,naravno grubošću,sa onim starim geslom : lopta može proći igrač-ne...Zašto se onda mi čudimo kad se ovo desi,zašto smo onda toliko licemjerni,kad sa uživanje i strasću plješćemo kao " veliki " navijaći kad neki " naš " igrač skrši protivničkog,ljudi moji stadionom se tada prolomi pljesak kao da smo zabili gol u posljednjim minutama.Igrači su jednostavno prisiljeni na takvo što,kako bi opstali u vučjem brlogu koji su oko njih raspleli menađeri,predsjednici svih boja i oblika,treba tu neutaživu žeđ za novcem nekako ugasiti,jer kad jednom ožednite,nikad se napiti dovoljno.
..sad nije važno ni europsko prvenstvo,ni nogomet,ni klubovi,važno je da jedan mladi čovjek se oporavi i ako želi da se vrati,ne u sigurnije arene.već možda u još i gore,čovjek treba znati što ga čeka,kruha i igara,deviza starih rimljana odavno caruje u vrhunskom sportu.Sjetimo se samo u zadnjih nekoliko godina.smrtnih ishoda na terenui.ljudi navodno zdravih,ali ljudi od malih nogu naučenih : " brže,više,jače ",drugim riječima nikad dosta...
..Izgleda da je nepovratno prošlo vrijeme,kada su nogomet po kvartovima,livadama " španali " mlinka,deverić,cerin,ranije vukas,zambata,rora,matošić,kad se igralo za gajbu piva,za gušt,za razonodu,kad se u nogometujednostavno uživalo...
...nije u pitanju samo nogomet naravno,u svakom profesionalnom sportu,zadnjih desetljeće i pola posebno,događaju se slićne stvari sa mnogo gorim,čak i smrtnim ishodima.Podsjetimo se nekih: mladi 14 godišnji nizozemski sijaš,stradao je nedavno na skijaškim skokovima,a 14 mu je godina bilo tek,stari lisac,legendarni,veliki AYRTON SENA,nije izdržao pritisak,kao mjehur od sapunice,kad se prenapuhne on pukne,nema ga više,stradao je na utrci u italijanskoj IMOLI 1994.godine,ne tebam sominjati skijanje i spust kao najtežu disciplinu,neki je zovu i kraljevskom,doista jeste odnijela je mnogo života,mnoge mlade ljude napravila invalidima,sjetimo se vrtoglavog pada JANICE KOstelić,u sant moritzu,posljedicu svoje skijaške karijere ,nosi i danas mnogo vremena nakon prekida,zatim IVIĆINOG loma koljena u Schladmingu na noćnom slalomu,a to se ubraja u one sretnije završetke,mogao bih tako u beskonačnost.Nažalost kolo sreće se zavrtjelo i nemoguće ga je zaustaviti,današnji vrhunski sportaši postaju sve više robovi novca.robovi kvazi menađera i u njihovoj vlasti postaju moderni gladijatori..SPARTAČE gdje si kad te trebamo danas 2200 godina kasnije...
UPDATE
...Moja draga kolegica sa bloga : KORALJ ...pronasla mi je link na kojem mozete glasovati o nastavku karijere igrača koji je onako divljački nasrnuo na eduarda....pa evo linka dragi prijatelji i glasujte po vlastitoj želji i savjesti :
