Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
subota, 11.08.2007.
....Nebo jače od Ire...
kiša,kiša
….Prvi dio vikenda bio mi je možda najzabavniji vikend ove godine…petak…i da se ništa ne dogodi više…opet mogu biti zadovoljan doživljenim ovog petka…a još sinoć sve mi se činilo kao katastrofa…ljut…nervozan…pokisnuo…nisam bio baš za ništa…danas mi izgleda sve nekako drugačije…zabavnije..kako je svanula….subota..bio sam sve zadovoljniji onim što smo prošli u zadnjih 24.sata… Ira,veljača
…naime…jučer popodne…sjeli smo u auto ja…moja mlađa sestra…i moja cura…ZVONIMIROVOM…krenuli put mog ZAGREBA…u mjesto sedamdesetak kilometara udaljenom od metropole… PETRINJU… već od ranije dogovoren koncert je imala naša najbolja dance grupa COLONIA… ...Colonia kombi 1
..a kako sam se ja još prošle godine sam sebi zarekao …
kombi,Ivana
..ma gdje nastupala u hrvatskoj..neću propustiti…niti jedan njihov koncert…ne pitajte me za razlog te moje odluke tada..long storry…grozan je to bio put..cijelim putem pratilo nas je strašno nevrijeme…na momente olujno…auto se jedva kretao po mokrim cestama…do zagreba trebalo nam je ogromnih šest i po sati… odmah po dolasku…gladni…umorni..i nervozni…otišli smo na ručak…u kultnu zagrebačku PIZZERIU .. ja,gladan uuu
...colonia…žurili smo se …jer zbog nevremena postojala je opasnost da zakasnimo na ono po što smo i krenuli iz ŠIBENIKA …do predviđenog koncerta ostalo je tek nešto više od dva sata…a petrinja od zagreba udaljena je dobrih sat vremena vožnje…mislio sam…sve smo prošli…ne može više biti takvog olujnog nevremena kakvog smo prošli dok smo vozili LIKOM…sad je sve ok…no vraga…tek tamo nas je čekao pakao…ili bolje rečeno…opći potop…ne samo kiša već i led veličine šake…dobrano su izbombardirali moj automobil..jadan..onako prelijep…crveni…sav je kao da je dobio vodene kozice…najprije odgoda sa 20.30 na 21.30… pa hoće- neće i nažalost koncert je odgođen…za deveti mjesec…opet onda sve ispočetka…samo se nadam ljepšem vremenu tada… ..postavljanje rasvjete
..definitivna odgoda uslijedila je kad je ona kiša potpuno rasturila pozornicu i svu onu silnu tehniku koju su organizatori postavili kako bi se koncert mogao održati…. zamalo se dogodila tragedija…uslijed probe…jednog od radnika postavljača pozornice udarila je struja i naravno nastup je definitivno morao biti odgođen…ništa na ovom svijetu toliko važno nije kao što je to ljudski život…a šteta…trebali ste vidjeti… .. postavljanje rasvjete 2
..sa kolikim isčekivanjem je taj grad živio za IRIN nastup…uostalom kao i cijela županija…10.08 naime veliki je praznik u petrinji…dan grada…da. SV.LOVRE…organizatori su doista učinili sve… .. Igor i njegova Ivana
...baš sve što su mogli…INDIRA je došla sa svojom ekipom u kombiju ali protiv prirode ovog puta nije se moglo…ovoga puta je nebo je bilo jače od IRE…samo ono je to i moglo…nas je još iste noći čekao povratak natrag..... moja seka,moja Ivana
..a povratak…noć…oluja…kiša…munje..nije prestajalo..za nešto više od sedam sati…negdje pred zoru…vratili smo se u nevremenom poharanu šibensku županiju i grad koji čas ima struje…čas je nema…sad evo završavam ovaj post…mrtav umoran…praktički više mrtav nego živ…subota…ma ne da mi se večeras vanka ni za živu glavu…dobro ću pamtiti ovaj izlazak petkom…još dugo dugo vremena…trebam li uopće spomenuti koliko je moj stari bio oduševljen mojom odlukom da odem na koncert 350 kilometara udaljen od mjesta gdje provodimo odmor i pritom povedem i mlađu sestru sa sobom…još po onakvom vremenu…sreća je doista izbijala iz svake njegove…psovke…pardon…rečenice…
…jučer sam razgovarao sa Sanjom Jergović voditeljicom COLONIJINOG FAN
CLUBA…ZAMOLIO SAM JE DA MI BUDE GOST AUTOR blogu i načelno je pristala...
…ovim putem joj se puno puno zahvaljujem…tim više što Sanja ima strašno
Puno svojih obaveza…osim što se jako trudi i brine oko fun cluba..ima još puno Svojih privatnih obveza,,,ali vjerujem da ćemo uskladiti termin i naći vremena..
…sa svoje strane ja ću potpuno izaći u susret…hvala još jednom….. V.M.
