Veritatis splendor https://blog.dnevnik.hr/timotej
subota, 31.01.2009.
Odškrinuta vrata
Nemoj nikad zatvoriti
za sobom potpuno vrata.
Ostavi ih uvijek
bar malo odškrinuta.
Jer nikad ne znaš
kad kroz njih može ući
Čovjek
ili
Prijatelj.
Nikad nemoj zatvoriti
za sobom potpuno vrata.
Ostavi ih uvijek
bar malo odškrinuta.
Milan Špehar
srijeda, 28.01.2009.
Sv. Toma Akvinski, crkveni naučitelj
Svoje je viđenje prijateljstva Toma preuzeo od Aristotela: prijateljstvo počiva na svjesnoj obostranoj dobrohotnosti; ono je intimnost zajedništva prijatelja; prijateljstvo je moguće samo unutar istih kreposti. No što kod Aristotela ostaje samo na razini međuljudskoga, kod Tome poprima novu kvalitetu.
Pojam na koji se Toma oslanja da bi istaknuo obostranost u prijateljskom odnosu jest "communicatio" kojim je zapravo preveo Aristotelov izraz "koinonia". Taj pojam izražava moment izmjene suživota.
Ako je prijateljstvo savršeni oblik ljubavi, onda ga se mora shvaćati iz biti ljubavi. U tom je kontekstu bitno ono, Tomi svojstveno, razlikovanje dvostruke tendencije ljubavi: "amor benevolentiae" i "amor concupiscentiae".
...
Već je u prvom određenju jasno da se, prema Tomi, o istinskom prijateljstvu ne može govoriti, ako čovjek drugoga čovjeka promatra i koristi kao sredstvo za dostignuće svojih vlastitih ciljeva ili za zadovoljenje vlastitih strasti.
Ljubav dobrohotnosti (amor benevolentiae) čovjek može njegovati za sebe samoga i za drugoga. Za čovjeka je po naravi nužna ljubav prema samome sebi. To, dakako, nije prijateljstvo, no to je više nego prijateljstvo jer ljubav prema samome sebi ne počiva na bilo kakvom ujedinjenju, kao prijateljstvo, nego na jedinstvu, identitetu ljubljenoga sa samim sobom. Riječ je zapravo o samoprihvaćanju. Samoprihvaćanje i ljubav prema samome sebi ostaju korijen, načelo i praslika dobrohotnosti i prema drugima. Ono je u tome da se prema drugome slično dobrohotno odnosim i ponašam kao prema samome sebi. Stoga će ponašanje nekoga čovjeka prema prijatelju uvijek, na neki način, odražavati crte njegova ponašanja prema samome sebi. Tko u sebi na prvome mjestu "ljubi i njeguje dijete Božje", taj će i u prijateljstvu prvenstveno tražiti i gledati, ne zemaljskog čovjeka, nego "dijete Božje" te ga kao takvog prihvaćati, poštivati, ljubiti.
Da bi dobrohotna ljubav mogla biti prijateljstvo treba biti obostrana. "Amicitiam dicimus esse benevolentiam in contrapassis." Stoga ljubav prijateljstva može postojati samo između razumnih, osobnih bića. Svako navezivanje na nerazumno biće, u želji da zadobije obrise prijateljstva, bilo bi zapravo zbrka emocija. Za prijateljstvo nije dostatna ni stvarna obostranost dobrohotnosti. Ono mora obojici prijatelja biti svjesna obostranost. Susretnu li se dva čovjeka u stvarnom obostranom poštivanju i iskrenoj dobrohotnosti, a da jedan od njih ne zna o toj sklonosti drugoga, to još nije prijateljstvo. Prijateljstvo nije tek susret. Potrebna je otvorena, a ne prikrivena benevolencija (dobrohotnost). Ljubav prijateljstva raste tek onda kada je uvjerena da pronalazi odgovor.
4.1 Temelji i vrste prijateljstva
Toma najprije zapaža da za prijateljstvo sasvim općenito, možemo reći da je ono obostrana dobrohotna ljubav koja se temelji na nečem zajedničkom (super aliqua communicatione). Radi toga prijateljstva ne može biti ondje gdje niti se vjeruje niti nada da bi se moglo ostvariti neko zajedništvo. Toma objašnjava da nadnaravna ljubav Božja pretpostavlja vjeru i nadu.
Slažu li se dva čovjeka u istom svjetonazoru, stilu života, pozivu, već je time dan temelj za dublje, unutarnjije, osobnije zajedništvo interesa. Očito je da ljudi u najrazličitijim vlastitostima, dobrim i lošim, žele biti sasvim bliski.
Na temelju različitih čimbenika koji oblikuju zajedništvo Toma razlikuje tri vrste prijateljstva:
Prvo, izvanjska udruženja. Uže veze mogu tvoriti i njegovati oni koji imaju zajedničku izobrazbu. Još su prisnije naravne udružbe koje imaju korijene u zajedništvu obitelji: ljubav supružnika koja, od Boga uzvišenom od Boga željenom cilju braka čini prvo i najnužnije zajedništvo, koje u djetetu doživljava konkretizaciju trajnosti i postojanosti. Dijete je, naime, "commune bonum amborum, scilicet viri et uxoris" u kojem oboje ostvaruju dio sebe (aliquid ipsorum).
Vlastito je roditeljskoj ljubavi da ona nije prijateljstvo među jednakima. Roditelji su prema djetetu počelo života, počelo njegova postojanja, odgoja. Takvoj je vrsti prijateljstva slično prijateljstvo izmedu Boga i čovjeka. Bog pretpostavlja temelj prijateljstva, našu sličnost s njime, on nam je sam posuđuje. U tome i jest golema razlika između naše ljubavi koju u prijateljstvu darujemo nekom čovjeku i Božje ljubavi prema nama. Stoga i Suarez primjećuje da za prijateljstvo nije apsolutno potrebna jednakost prijatelja. Dovoljno je da je jedan, na bilo koji način, od drugoga podignut u red bitka pa čak dok još stoji daleko od njega. U tom se slučaju govori o "amicitia excelentiae". Tako čovjek ne može već po naravi biti Božji "prijatelj" nego tek "sluga". Po posvetnoj je, pak, milosti podignut u potpuno novo stanje, u Božji poredak bitka; prihvaćen je u "consortium physicum divinae naturae" te uveden u "consortium amicabile".
Slijedi "bratsko prijateljstvo" (amicitia fraterna) utemeljeno na zajedničkom podrijetlu ili na srodstvu karatkera. U tom se smislu prijateljstvo priključuje ostalim krvnim srodstvima i njihovim različitim stupnjevima.
Drugo, ako smo do sada promatrali udružbe koje su navezane na krvno srodništvo ili izvanjske odnose, onda kao temelj istinskog prijateljstva treba biti spomenuto dublje zajedništvo: obostrana krepost. Svaki nedostatak i zapostavljanje kreposti u prijatelja postaje zapreka pravom prijateljstvu dok mu je, naprotiv, svaka krepost poticaj. Moglo bi se, dakle, reći da ljudsko prijateljstvo nije toliko samostalna, od drugih različita, krepost. Ono po svojoj naravi nije nešto nužno za pohvalu, nego se karakter pohvalnoga odmjerava, više ili manje, prema vrijednosti na kojoj je utemeljen. Prijateljstvo utemeljeno na kreposti, trajno je i stoga pravo prijateljstvo.
Treće, posljednje i najdublje što dva čovjeka može ujediniti jest njihovo zajedništvo u Bogu, zajedničkom Ocu. Posljednji, naime, čovjekov cilj nije u njemu samome nego u Bogu. Prijateljstvo je onda, i samo onda, pravo prijateljstvo ako uključuje pogled na Boga, Oca. Zajedništvo između nas i Boga sastoji se u tome da nam Bog želi priopćiti od svoje blaženosti, i to priopćenje, već za ovoga života, pripravlja ulijevanjem u nas milosti posinstva. Na tom zajedništvu utemeljeno, prijateljstvo s Bogom jest caritas theologica, božanska krepost ljubavi.
Zajedništvo određenja za nadnaravnu vječnu domovinu uključuje sve ljude. Stoga se nikoga ne smije isključiti iz ljubavi. Ljubav prema bližnjemu nije krepost različita od ljubavi prema Bogu. Kako je isto gledanje kojim vidimo svjetlo i boje objekta, tako je i u nadnaravnoj ljubavi: svjetlo u kojem nam se drugi čovjek u kršćanskoj ljubavi čini vrijednim jest Božja dobrota koju očitavamo na drugome. Drugim riječima: oživljujući motiv i nosiva sila, formalni objekt ljubavi prema bližnjemu, jest vječna i neiscrpna Božja dobrota koju častimo, ljubimo i cijenimo u slici drugoga. "Ratio autem diligendi proximum Deus est; hoc enim debemus in proximo deligere, ut in Deo sit."
Ako to općenito vrijedi za ljubav prema bližnjemu onda to, u još većoj mjeri, vrijedi za prijateljstvo. Na putu našega spasenja, približavanja Bogu i ljubavi za njega stoje "amici carnalis".
Drugačija se podjela može uočiti na razlici dobara koje u prijateljskom odnosu mogu stajati kao primarni interesi. To su tri vrste dobara koje mogu pozivati na zajedništvo: naprosto dobro (bonum honestum), dobro koje donosi zadovoljstvo (bonum delectabile) te dobro koje donosi korist (bonum utile). U svim ovim slučajevima može, na neki način, biti ostvareno prijateljstvo jer sve ove skupine dobara mogu postati motiv ljubavi prema drugome. Jedan drugome može željeti napredak u istinskoj kreposti, ili prije svega vremensku korist, ili nasladu i dobro osjećanje odnosno pronaći se u prijateljstvu od svojeg prijatelja cijenjenim, ljubljenim, poticanim. Samo je prvo dobro, ono gdje je prijatelj ljubljen radi njega samoga, radi onoga što je pred Bogom, a ne radi onoga što može drugome ponuditi.
Toma, zajedno s Aristotelom, primjećuje da prijateljstvima iz zadovoljstva ili koristi većinom nije osigurana dulja trajnost. Ona su utemeljene na vrijednostima koje ne pripadaju k unutarnjoj biti prijateljstva nego mu tek, više manje, slučajno pridolaze. Gdje se danas traži korist više je možda sutra neće biti, što se danas traži kao naslada možda će već sutra izgubiti svoju draž.
K prijateljstvima koja se prvotno temelje na potrazi za nasladom, Aristotel i Toma ubrajaju prije svega mladenačka prijateljstva koja su obično potaknuta osjećajima. U "neautentično prijateljstvo" koje se ne podržava radi Boga Toma pribraja i sve ono što se naziva "partikularno prijateljstvo" - bilo radi zabave, bilo radi nečega drugoga. Suarez upozorava na znakove takvog prijateljstva ističući da su takva prijateljstva bolesna u svom motivu jer tu motiv nije ljubav prema Bogu nego nešto drugo. Prava pak ljubav koja potječe od Boga stalno nosi u sebi širinu univerzalnosti ljubavi Božje.
Treba ipak zapaziti da "amicititia honesta" ne isključuje stvarna dobra "amicitiae utilis" ili "delectabilis" nego ih uključuje u pročiščenom i čistom obliku. Dvoje ljudi koji su ujedinjeni u nastojanju oko kreposti uzajamno se potiču, koriste jedan drugome i međusobno priređuju utjehu i radost.
4.2 Posljedice istinskog prijateljstva
Neposredna je posljedica prijateljstva jedinstvo prijatelja. Prijatelj se odnosi prema prijatelju slično kao prema samome sebi ili prema dijelu vlastitoga ja. To jedinstvo (Toma kaže: "unio secundum coaptationem affectus") u kojem, konačno, i jest bit prijateljstva, ne smije biti zamijenjeno s "unio similitudinis" koje smo prepoznali kao temelj i pretpostavku prijateljstva. Konačno treba upozoriti i na treću razliku "unio secundum rem" tj. zbiljsko-biti-zajedno, fizičku prisutnost prijatelja. Čežnja za tim posljednjim jest, dakako, primjerena i naravna posljedica prijateljstva. No, to ni u kojem slučaju nije posljednji cilj ni bit prijateljstva. Istinska će se dobrohotnost među ljudima pokazati često upravo u odricanju one čežnje da se bude zajedno.
Ljubljeni je u ljubljenom utoliko ukoliko on u njegovim mislima zauzima važno, počasno, mjesto. Onaj koji ljubi jest u ljubljenom ukoliko se ne zadovoljava samo površnim poznavanjem dotičnoga, nego uvijek traži da prodre dublje u njegovu bit, u njega samoga.
Ako pred očima imamo osjećaj onda je tu ljubljeni u ljubljenom objekt njegove dopadljivosti, objekt njegove radosti i to poradi njega samoga, a ne poradi nečega drugoga čemu bi trebao služiti. I obratno, "amor benevolentiae" dopušta ljubljenom tako da on u svom prijatelju iskušava dobro i zlo. Ukoliko ljubljeni poradi ljubljenoga djeluje na neki način u njegovoj osobi, onda je ljubljeni u ljubljenome na djelu. Stoga je i Ps. Dionizije ljubav shvatio kao "dynamis henetike kai synkratike" ("virtus unitiva et concretiva").
Ako je biti-u i biti-kod-drugoga u potpunosti u ljudskom prijateljstvu nemoguće, ono, u Božjem je prijateljstvu, ipak, stvarnost. Blizina Trojstva koje se priopćava (objavljuje) u milosti, Božja blizina koja nadilazi spoznatljivu sveopćenitost, znači u-stan-njenje Duha u nama. Takvom prijateljskom ujedinjenju pripada sloga (concordia) kao njezin izričaj i posljedica. Prijatelji se slažu u istinskom skladu interesa, u radosti i žalosti. "Amicus concordat cum ipso (scil. amico) quasi in eisdem delectatus et contristatus."
Konačno, prijateljstvo kao i prava ljubav nagoni na dobrotu (beneficentia). Misao na prijatelja postaje na neki način djelatni princip. Ljubav u prijateljstvu nikada ne miruje. Ona postaje ljubav koja služi, ljubav koja se su-življava i su-mišljava u osobu ljubljenoga. Prijatelj poradi prijatelja ne štedi vrijeme, tijelo, život. Ako je prijatelj skrenuo s pravog puta prijatelj će ga pokušati vrati. I bratska opomena spada, dakle, u područje službe prijatelju.
Jaka ljubav rađa revnošću (zelus). Revnost se očituje u borbi protiv svega što je protivno ljubavi. Kod požudne se ljubavi (amor concupiscentiae) drugi žele isključiti da bi ljubljenu osobu sami posjedovali pa je ta revnost loša. Kod prijateljske se, pak, ljubavi i dobrohotnosti, revnost okomljuje na sve što sprečava ili ugrožava dobrotu ili čast prijatelja.
Ljubav ima moć trpjeti drugoga. Netko nas može susretati samo tako da mu se otvorimo, ili još bolje rečeno tako da se damo povrijediti od drugoga. Tko nije patio u svojoj stvari, taj ne zna što je ljubav i taj ne ljubi. Može se stoga reći da je smisao boli u tome da se otvorimo onome što izmiče našoj spoznaji i egoističnoj volji, i tako pripravalja put pravoj ljubavi.
Kako se ljubav koja služi u prijateljstvu dovršuje u patnji, žrtvenoj i žrtvujućoj ljubavi, pokazuje nam križ. Tu postaje jasno što je nužno za očuvanje prijateljstva, što je prikladno da učvrsti njegove temelje. Božje prijateljstvo treba biti hranjeno i jačano pobožnošću koja nije ništa drugo do spremno predanje Bogu. Tako Toma u raspravi o moralu upućuje na mistiku.
Protivno, dakle, Aristotelu Toma tvrdi da Bog i čovjek mogu biti prijatelji. U tom je svojevrsnom prijateljstvu Bog onaj koji čini prvi korak. On nas je prvi ljubio. Milost je Božja naša druga narav. Radi toga i Tomino razmišljanje o prijateljstvu započinje razmišljanjem o milosti.
4.3 Tri oznake prijateljstva i što ono znači kad je prijatelj Bog
Da bismo označili prijateljsku ljubav treba imati na umu da je svako prijateljstvo ljubav, ali nije svaka ljubav prijateljstvo. Dobrohotnost je prva oznaka za prijateljsku ljubav. Dobrohotnost označava aktivno zalaganje za drugoga. Toma drži da ne postoji ništa tužnije i usamljenije nego ljubiti nekoga tko ne pokazuje nikakve osjećaje za nas. Stoga u prijateljstvu, da bi ono bilo pravo, dobrohotnost koju jedan nudi drugome mora biti uzvraćena.
Druga je oznaka prijateljstva uzajamnost. Ako nema uzajamnosti, nema ni ljubavi. Ljubav, naime, koja nije u odnosu s drugom ljubavlju umire. U izmjeni se dobara i vrijednosti izgrađuje prijateljstvo. Ako uzmemo u obzir da nas u prijateljstvu ljubav drugog dovršuje, onda to posebno vrjedi za prijateljstvo s Bogom. Tu ne postajemo samo ono što mi želimo nego postajemo ono što Bog želi da budemo, preobraženi u duhu ljubavi. Život je u tom duhu ispunjen dobrom koje nam Bog pruža, a koje primamo kao milosrđe. Zamisao milosrđa je da budemo prožeti duhom, da budemo okrenuti ljubavi i po njoj promijenjeni.
Posljednji je cilj svih bića, prema Tomi Akvinskom, pobožanstvenjenje (theosis). Tu se očituje i treća oznaka prijateljstva. Biti nečiji prijatelj znači biti njemu drugo "ja", postati mu sličan (u dobroti i krepostima), postati dio njega. Prijatelji su za nas kao neka vrsta zrcala. Mi se možemo vidjeti, prepoznati u prijateljima budući da znamo da smo oblikovani po istoj ljubavi i dobroti. To vrijedi i onda kada nam je prijatelj Bog. Nikako ne možemo ostati nepromijenjeni ako ljubimo Boga. To ne znači da postajemo jednaki Bogu, ali ipak postižemo dovoljnu sličnost da onda možemo biti nazvani prijatelji Božji.
U tome je razlika između Tominog i Aristotelovog shvaćanja prijateljstva. Bog je nas ljubio i zato možemo biti prijatelji s njime. S pravom ga stoga možemo zvati i o njemu govoriti kao o našem drugom "ja". Tomina je teologija morala zapravo poziv da Boga ljubimo tako duboko i tako temeljito kako to najbolje možemo, da ga ljubimo kao prijatelja. Kršćanin je pozvan da ljubi kao što i Bog ljubi. Kršćanska je ljubav drama spasenja.
Ivan Koprek SJ, "Toma Akvinski o prijateljstvu"
nedjelja, 25.01.2009.
Nazaret
Čitam ovdje u Nazaretu ispod oltara rečenicu iz Proslova Sv. Ivana (kojoj su franjevačka braća dodala riječ: "Hic - Ovdje!"). Piše:
"VERBUM CARO HIC FACTUM EST - OVDJE JE RIJEČ TIJELOM POSTALA!"
Cijeli je Nazaret, može se kazati, veliko svetište posvećeno stopama, riječima i životom bezgrješne Djevice i njezina prečistoga Zaručnika te utjelovljenoga Boga, koji je ovdje othranjen, kako veli Sv. Luka (4,16). Svaki kamen pripovijeda o tome. Idući nazaretskim ulicama, duh ih posvuda susreće.
Pitam se zašto je Bog odbrao to malo selo za zemaljsku domovinu svome Sinu? Je li Nazaret to zaslužio s povijesnog gledišta? Jesu li to zaslužili Nazarećani? Zar se može kazati da je većma geografska fizionomija Nazareta negoli Zagreba zahtijevala da tamo bude boravište Boga-čovjeka? Među tolikim imenima gradova, trgovišta i sela koja se spominju u knjigama Staroga zavjeta Nazaret nećemo naći. Nazaret se počinje spominjati tek u povijesti Isusova života, i to upravo od prvoga časa njegova utjelovljenja. Tu je proživio sve godine do svoje muževne dobi. Ovi su brežuljci gledali njegovo djetinjstvo i mladost, po ovim uličicama, iako su ih stoljeća izmijenila, on je hodao, tu se s ostalom djecom igrao, s drugim dječacima trčao, sa sugrađanima ophodio. Tu je stjecao prva iskustva radnoga seljačkoga i obrtničkoga života, tu je proživljavao prve boli i radosti. Tu je motrio ptice nebeske, žitna polja, vinovu lozu kako se obrezuje da bi više urodila, tu je gledao tijesak kojim se tiještilo grožđe, tu je zapazio gorušičino zrno kako se u godinu dana razraste u stablo. Sve će mu to poslije poslužiti u javnome životu kao slika dubokih istina koje će naučavati.
U Nazaretu je čuo, kako je koji pastir izgubio ovcu te je ostavio čitavo stado da je potraži; kako je u obližnjem glavnom gradu Galileje Seforisu neki gospodar otpustio upravitelja svojih dobara zbog loše uprave; kako je sin nekoga dobroga oca pobjegao iz očinske kuće te potražio možda u Jerihonu ili Jeruzalemu svu svoju imovinu, no pokajavši se vratio se k ocu moleći ga da ga uzme za svoga slugu ili najamnika. U Nazaretu je vidio Isus kakvi su običaji pri svadbi, kakvi pri oranju i žetvi. Sve su to bile slike u kojima je on gledao velike istine da ih kasnije i sam rabi u naučavanju. Iako je jedan od razloga zašto je Bog odabrao Nazaret za boravište svoga Sina, da mu iskustva stečena u poljodjelskom životu služe kao vanjski oblik, svima pristupačan, u kojem će prikazati nauk o kraljevstvu nebeskom koje je došao osnovati, ipak to ima još i drugih razloga.
Bit će jedan od glavnih razloga taj da ljudi shvate kako veličina čovjekova nije u njegovu društvenom položaju, nego u čistoći njegovih nakana. Nijedan drugi čovjek ni prije ni poslije njega nije bio tako savršen u sebi i u svojim djelima kao Isus, a ipak je njegov društveni položaj bio nizak jer - Bog mjeri drugom mjerom ljude i njihove čine negoli to čine ljudi. Isus je nadalje htio pokazati da društvene odgovornosti iziskuju mirnu i skrovitu pripravu. Htio je posvetiti obiteljski život. Napokon, htio je da shvatimo njegovu veliku tajnu, koju sveti Pavao naziva "exinanitio - lišenje" (usp. Fil 2,6-11).
U Nazaretu, dakle, nikakva čudesa, već život priprost, jednostavan, svagdašnji - u vršenju dnevnih dužnosti. Tu Isus Krist nije ozdravljao gubavce, hrome, slijepe, tu nije uskrisivao mrtve. Unatoč tome mi gledamo u Nazaret kao "uzrok naše radosti" jer se tu dogodio središnji čin divne Božje epopeje - Utjelovljenje Riječi Božje.
Sluga Božji fra Aleksa Benigar, "U domovini Isusa Krista" (1959.)
četvrtak, 22.01.2009.
Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Umjesto da se kršćanstvo osjeti kao religija radosti, kao Radosna vijest, umjesto da se kršćanska vjera iskusi kao vjera koja oslobađa čovjeka, u Krležinim je djelima iskustvo kršćanstva iskustvo religije žalosti, ropstva i smrti. Kršćanska je vjera shvaćena i prikazana kao mnoštvo zabrana i zakona koji rađaju samo strahom. Misa je jedno dosadno kazalište u kojemu glumci glume samo iz navike i rutine, bez duha i bez života: jednostavno dosadno! Kršćani su potlačeni ljudi, uzrok čega je iskrivljena kršćanska askeza i duhovnost koje naglašavaju i promiču ropski duh služenja.
Slično je tome iskustvo Boga. To je iskustvo nekih starozavjetnih slika Boga srdžbe i starozavjetni odnos između čovjeka i Boga: ropsko podvrgavanje stvorenja svome stvoritelju. U Krležinim djelima potpuno nedostaje novozavjetna slika Boga, onako kako je daje Krist: Bog kao ljubav, Bog koji oslobađa i spašava čovjeka, Bog koji želi da čovjek bude sretan već na ovoj zemlji. U Krležinim se djelima ne zamjećuje nikada odnos između Boga i čovjeka kao prijateljski odnos ili odnos između oca i sinova protkan međusobnom ljubavlju (ni tu očinsku ljubav kod zemaljskih očeva Krležini likovi nisu nikada doživjeli).
Bog je u Krležinim djelima uvijek neki zao Bog koji je ispunjen mržnjom na svoja stvorenja. Slična je slika oca u njegovim djelima, tako da je i u odnosu na problem Boga prisutan velik Edipov kompleks.
Kao što u Krležinim djelima otac nastoji ugušiti u svojim sinovima svaku životnu radost, tako također nailazimo, osobito u prvoj fazi, na iskustvo Boga kao jednoga strogog oca koji svoje stvorove muči, ponižava, bičuje sa svim mogućim mukama i na taj način guši u njima svaku životnu radost (jer se ni on sam ne može radovati!). To je neki sadistički Bog koji se raduje patnjama svojih stvorova, koji se srdi ako se ljudi raduju umjesto da puze pred njim, da se udaraju u prsa i čine pokoru za svoje grijehe. To je Bog osvete, pred kojim drhti mali Frici.
Milan Špehar, "Problem Boga u djelima M. Krleže"
nedjelja, 18.01.2009.
Kao da jest
Za stare monahe vjerovati znači na prvom mjestu "tako-činiti-kao-da-jest", a tek na drugom mjestu prihvaćati dogme i vjerske istine. Što se time misli? Ako monasi stalno ponavljaju u sebi riječ Pisma, oni vjeruju da je to riječ Božja, da opisuje stvarnost kakva jest te da čini što izražava. Ako netko u svojim depresivnim mislima ponavlja: "Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!" (2 Kor 5,17), onda on vjeruje da se to njega tiče i da je on zaista u Kristu postao nov. On to još ne osjeća, ne zna sigurno, ali se nada i vjeruje da je to istina. U tom povjerenju djeluje kao da je istina.
Ili ako ponavlja Isusovu riječ: "Ustani, uzmi postelju i pođi kući!" (Mk 2,11), ne smije prestati ponavljati dok napokon ne osjeti da je oslobođen od svoje uzetosti. Ponavljati u sebi riječ znači vjerovati da je to istina i jednostavno tako činiti kao da je istina; dakle, jednostavno ustati i poći. Uzeti čovjek nije na Isusovu riječ prvo čekao, nego je jednostavno ustao. Tako je učinio kao da su Isusove riječi istinite te u ustajanju u "tako-činiti-kao-da-jest" iskusio da su istinite i zaista je ozdravio. Često se osjećamo blokirani, uzeti zbog prevelikih očekivanja, zbog strahova, zbog razmišljanja što drugi od nas očekuju. Ne koristi ništa ako Isusovu riječ stalno ponavljamo. Moramo također po riječima djelovati. Ne možemo čekati dok u sebi osjetimo snagu, dok sigurno znamo da možemo izići iz sebe. Moramo jednostavno na riječ učiniti ono što riječ kazuje.
Govorenje svetopisamskih riječi nije neka jeftina tehnika kojom možemo postići sve što želimo. Uz ovu metodu ide i vjera u smislu "tako-činiti-kao-da-jest", odvažnost djelovanja po riječi. Djelovanje je pokus koji dokazuje ispravnost vjerske pretpostavke. Mi često želimo imati u rukama dokaze prije pokusa prvog čina. Želimo osjetiti da smo ozdravili, da je Gospodin s nama, da smo novo stvorenje. Želimo u sebi iskusiti Duh Božji, a tek onda po iskustvu djelovati. Ali, takvim stavom odgađamo ozdravljenje. Tjeskobno se držimo sami sebe. Želimo otkupiti i izliječiti sami sebe riječju Božjom pa se tek kao ozdravljenici, kao ljudi bez slabosti, predstaviti drugim ljudima. Ali to je u biti nevjera. Vjerujemo samo ono što osjećamo, što smo iskusili. Tako priječimo nova iskustva, tako priječimo sebi pravo iskustvo Boga.
Iskustvo vjere stječe tek onaj koji skače prije nego što je iskusio, koji tako-činiti-kao-da-je-istina, prije nego što sa sigurošću zna. Vjera treba iskustvo. Inače će izblijedjeti. Ali iskustvo se postiže tek u pokusu čina. Je li neka prirodoznanstvena pretpostavka istinita pokaže se ako pogodimo posve određeni pokusni redoslijed i tada izvedemo pokus. Eksperiment potvrđuje ili obara pretpostavku koju sam razumom naslutio. Slično je i s pretpostavkom vjere. Pokusni redoslijed jest riječ koju u sebi izgovaram. Pokus je čin koji potvrđuje je li riječ istinita.
Anselm Grün, "Unutarnji poticaji"
srijeda, 14.01.2009.
Je li sve već zapisano?
U arapskome svijetu postoji izraz koji pokušava izraziti veliku tajnu ovoga svijeta: "Maktub." U prijevodu to otprilike glasi ovako: "Zapisano je." Možda je doista sve već zapisano, cijela svjetska povijest, povijest mojega rođenja i moje smrti. Jednom sam na misi čuo kako su blaženi oni koji su već zapisani kod Boga, naime u velikoj Knjizi života. Određuje li Bog put kojim svaki čovjek treba ići, a mi samo moramo spoznati što nam je predodređeno?
Iako nisam stručnjak za islam, mislim da se islam i kršćanstvo razlikuju baš u toj točki. Islam polazi od vrlo stroge zamisli predodređenja; stvari su unaprijed određene, a mi živimo u toj čvrsto spletenoj mreži. Nasuprot tome, kršćanska vjera računa s čimbenikom slobode. To znači, Bog s jedne strane obuhvaća sve. On sve zna. On vodi povijest. A ipak ju je uredio tako da u njoj ima mjesta i za slobodu. Da mi, takoreći, možemo odstupiti od onoga što nam je on namijenio.
Biste li mogli to malo podrobnije objasniti?
To je vrlo tajnovito i teško. I u kršćanstvu se neprestano pojavljivalo takozvano učenje o predestinaciji. Po tome učenju jednostavno je unaprijed određeno tko će doći u raj, a tko u pakao. Crkva je to uvijek odbijala. Jer zamisao da ja kao pojedinac zapravo ne mogu ništa učiniti — zato što sam predodređen za pakao, a ako sam predodređen za raj, onda je to tako — sigurno nije primjerena vjeri.
Bog je stvorio stvarnu slobodu i dopušta nam da mu poremetimo planove (iako to čini tako da od toga stvara opet nešto novo). Povijest nam to dokazuje. Na samome je početku Adamov grijeh srušio Božji projekt. A Bog je odgovorio tako što se pokazao još jačim, što je u Isusu dao sama sebe.
To je prilično dobar primjer. Osim njega ima još mnogo manjih primjera. Uzmimo Izraelce. Njihova je država trebala biti teokratska, uređenje u kojem nijedan čovjek ne bi bio vladar. Postojali bi samo suci koji bi primjenjivali Božje pravo. No, Izraelci su također htjeli imati kralja. Htjeli su biti poput drugih. Poremetili su plan. Bog je popustio. Dao im je Šaula, potom Davida, pokazujući put prema Kristu, kralju koji je srušio kraljevstvo umrijevši na križu.
Ovdje imamo primjere iz Svetoga pisma koji nam govore kako Bog s jedne strane potpuno prihvaća slobodu, a, s druge strane, postaje još većim jer ima mogućnost za novi početak koji će nadmašiti ono staro, a sebe će prikazati još boljim i većim. Najveći filozofi i teolozi razbijali su si glavu pitanjem kako je moguće da Bog sve zna, a da čovjek ipak može smisliti nešto drugo. Tu negdje i završava naša mogućnost jer mi sami nismo Bog i jer je naš obzor na kraju ipak izvanredno ograničen.
Ali ja mislim da mi možemo shvatiti ono što je neposredno: Bog drži povijest u ruci, on i mene drži u ruci, ali mi daje slobodu da postanem onaj koji doista ljubi ili onaj koji ne ljubi. Bog, dakle, nije moj put učinio nepromjenjivim, nego mi je dao mogućnost za promjene koju nazivamo slobodom.
J. Ratzinger, "Bog i svijet"; razgovor s Peterom Seewaldom
utorak, 13.01.2009.
O susretu
Eminencijo, jednom ste prigodom rekli kako vjera u Isusa Krista čovjeku otvara svijet. Ona mu pokazuje kako je sve izgrađeno i kako se stvari međusobno odnose. Može li se tako naučiti živjeti bolje?
Odlučujući trenuci našega života nisu u našim rukama. Mi ne odlučujemo ni o rođenju ni o smrti. No zadaća je životopisa pronaći tko smo i kakav poziv imamo, kojim putem trebamo ići. Može li kršćanska vjera pomoći pojedincu?
Naravno, vjera ne zamjenjuje vlastito promišljanje. Ili učenje u zajedništvu s drugima u cijeloj povijesti. Bog nas ne oslobađa našega truda. Vjera nije čarobni štapić. No ona nam daje ključ kako bismo mogli sami učiti. Kako bismo se mogli proučiti i pitati tko smo.
Poznato je kako čovjek spoznaje sebe tek kroz druge ljude. Nitko ne može naći sebe samo razmišljanjem o sebi. Kao biće odnosa čovjek postoji samo uz drugoga. Samo u susretu s drugima ostvaruje se njegov smisao, njegova životna zadaća, otvara mu se izazov i mogućnost života.
Na temelju te temeljne građe čovjekova postojanja možemo shvatiti vjerovanje i susret s Isusom. Vjera nije samo sustav znanja, poruka, nego je u biti prije svega susret s Kristom. Vjera otvara Kristovu riječ. A ono što sam onda pokušavao reći znači da je susret s Isusom najvažniji od svih naših susreta koji su nam potrebni, on nam zapravo otvara mogućnost za druge susrete. Nijedan drugi susret ne odgovara nam jasno na pitanje odakle dolazimo i kamo idemo. U susretu s njim pojavljuje se svjetlo koje nam pomaže da shvatimo Boga, čovjeka, svijet, poslanje i smisao — prema čemu se onda svrstavaju svi drugi susreti.
J. Ratzinger, "Bog i svijet"; razgovor s Peterom Seewaldom
četvrtak, 08.01.2009.
O patnji
Čovjek je navikao gledati na patnju kao na nešto što pod svaku cijenu mora izbjeći. Neka društva ništa ne smeta više od kršćanskoga učenja da se patnja mora otrpjeti, podnijeti, da joj se često čak moramo predati kako bismo je mogli prebroditi. "Patnja", rekao je Ivan Pavao II. "dio je čovjekove tajne." Zašto?
Danas vlada mišljenje kako patnju treba prognati iz svijeta. Za pojedinca to znači da mora izbjeći patnju na bilo koji način. Također moramo uvidjeti kako svijet upravo time postaje vrlo težak i hladan. Patnja jednostavno pripada čovjeku. A onaj tko doista želi ukinuti patnju, mora prije svega ukinuti i ljubav, koja bez patnje uopće ni ne postoji, zato što ona uvijek zahtijeva samoodricanje i što će zbog razlike među temperamentima i dramatičnosti situacija sa sobom uvijek donijeti odricanje i bol.
Ako znamo da je put ljubavi — taj egzodus, to izlaženje iz sebe — istinski put postajanja čovjekom, onda ćemo također shvatiti da patnja predstavlja proces sazrijevanja. Onaj tko je u sebi prihvatio patnju, postat će zreliji i imat će više razumijevanja za druge, postat će čovječniji. Onaj tko je uvijek izbjegavao patnju, ne razumije druge, postaje okrutan i samoživ.
Sama je ljubav strast, trpljenje. U njoj prvo doživljavamo sreću, ona je općenito iskustvo sreće. S druge strane, ona nam oduzima mir i moramo joj dopustiti da nas preobrazi. Ako kažemo da je patnja unutarnja strana ljubavi, onda također razumijemo zašto je učenje patnje toliko važno — zašto u protivnom slučaju izbjegavanje patnje čini čovjeka nesposobnim za život. Čovjeku bi pripala samo praznina života, povezana samo s ogorčenjem, odbijanjem, a ne više s unutarnjim prihvaćanjem i sazrijevanjem.
J. Ratzinger, "Bog i svijet"; razgovor s Peterom Seewaldom
ponedjeljak, 05.01.2009.
Jadikovati kao Job?
Pisac Joseph Roth, u staroj židovskoj tradiciji, svađao se sa svojim Bogom. "Milijune sličnih meni stvaraš u svojoj plodnoj besmislenosti", pisao je pod dojmom strahota Prvoga svjetskoga rata. "Ne želim tvoju milost!" viče prema nebu pun očaja. "Pošalji me u pakao."
Možda je to kod Židova još jače izraženo, već i zbog toga što se još nije pojavio Krist, Bog koji suosjeća, spašava duše i ulazi u siromaštvo, koji više ne stoji nasuprot nama kao nešto veliko i neshvatljivo, kakav se na kraju pojavljuje pred Jobom, nego kao netko tko se i sam spustio na najnižu točku tako da u psalmu može reći za sebe: "A ja, crv sam, a ne čovjek", netko koga drugi gaze, netko tko je zgažen.
Upravo u vremenima kad se nalazimo u nevolji uvijek se postavlja pitanje: Zašto to činiš?! Na početku smo govorili o tome kako trenutak u kojem Bogu otvoreno priznajemo kako ništa ne razumijemo, u mnogim situacijama može biti početak osobne molitve i svladavanja. Sa sigurnošću očekujem pravi odgovor jer je raspeti Krist, kojemu je bilo isto tako teško, uvijek preda mnom.
Možda se varam, ali kršćani se prema Bogu odnose ponizno. Augustin kaže: "Gospode, ne sporim se s tobom, jer ti si istina ... Ne pozivam te na odgovornost ... Ali dopusti mi da govorim o tvojemu milosrđu, meni, koji sam prah i pepeo."
Augustina, koji je uvijek bio patnik i borac, to je pitanje veoma zaokupljalo. U početku je mislio da će od trenutka obraćenja koračati samo prema gore. Poslije je uočio da je put prema gore strašno težak i da na njemu ima vrlo mračnih dolina. Vjerovao je da je čak i Pavao do kraja patio od iskušenja, što je sigurno projicirao na sebe. Ali baš zato što je Augustin bio u nevolji, bilo mu je važno da se može obratiti milosrdnome Bogu, da smije od njega očekivati utočište, da može vidjeti njegovo dobroćudno lice i da se ne mora sporiti s njim.
U tom smislu vjerujem da Kristova osoba oduzima gorčinu našemu sporu. Odgovor koji je kod Joba u Stvoriteljevoj prisutnosti bio samo naznačen, u međuvremenu je znatno napredovao.
Još jednom: Mnogi ljudi upravo u nevolji traže pomoć u vjeri. Katkada je i dobiju, ali često se pitamo: Moj Bože, gdje si zapravo? Zašto mi ne pomogneš kada mi je tvoja pomoć potrebna?
Knjiga o Jobu klasičan je krik čovjeka koji spoznaje svu životnu nevolju, ali i Boga koji se ne odaziva. Boga koji se čini nepravednim. Job je očajan i ljutit tako da pred Boga prosipa sve što ga tišti i što izaziva sumnju u to da je život dobar.
Postavljaju se pitanja: Je li uopće dobro živjeti i je li Bog doista dobar i pomaže li doista? Nećemo biti pošteđeni tih noći. One su očito potrebne kako bismo u patnji učili, kako bismo naučili što je to unutarnja sloboda i zrelost, a prije svega da bismo bili sposobni suosjećati s drugima. Ne postoji konačan, racionalan odgovor, ne postoji svjetska formula pomoću koje bismo mogli objasniti te stvari. Jer u onome što nam doista ulazi pod kožu i u srce u igri su sasvim druge stvari, koje se ne mogu objasniti pomoću općevažećih formula, nego se mogu izvesti na čistac u sasvim osobnom trpljenju.
"Noći su mučne meni dosuđene", jadikuje Job. "Liježuć mislim svagda: 'Kada ću ustati?' a dižuć se: 'Kada večer dočekati!'... Oči mi neće više vidjet sreće!" Ako čovjek više ne može biti pošteđen te duševne boli, što onda zapravo dobiva od vjere?
To se pitanje smije postaviti, jer ako nešto radim, to mora imati svoj smisao. Želimo znati je li to ispravno. Znači li to što ili je zapravo samo varka? To postavljanje pitanja postaje neopravdano ako se sve što postoji promatra s vlastitoga aspekta, pitajući se što ja dobivam time. U tom slučaju čovjeka obuzima gramzivost za životom, postaje zatvoren u sebe sama, više ništa ne može shvatiti i na kraju mora posrnuti.
Krist je jednom rekao: "Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti." To znači da na kraju moramo odbaciti pitanje što imamo od toga. Moramo shvatiti da je važno predati se. Moramo biti spremni na predaju.
To je lako reći.
Ali ljubav prema čovjeku podrazumijeva i to da će postati obogaćujućom i velikom samo ako budemo spremni odreći se sebe zbog drugoga, izići iz sebe, dati se. A to vrijedi tek u veličini našega odnosa prema Bogu, iz kojega se, na koncu, mogu razviti svi drugi odnosi.
Moramo početi tako da ne gledamo samo sebe, nego da se pitamo što on želi. Moram početi učeći ljubav. Ona se sastoji u skretanju pogleda sa sebe na drugoga. I kad se iz tog temeljnog usmjerenja više ne pitamo što sve možemo učiniti za sebe, kad pustimo da nas Krist vodi, kad se doista izgubimo u njemu, kada padnemo, otrgnemo se od nas samih, onda ćemo tek uočiti kako je život dobar jer smo ionako sami sebi preuski. Kad izađemo van, istom tada započinje veličina života.
Pretpostavljam da će ta priča potrajati.
Naravno, to je put koji se ne može prijeći od danas do sutra. Ako želimo brzu sreću, onda nam vjera neće pomoći. A možda je jedan od razloga za današnju krizu vjere baš to što želimo tako brzo doći do užitka i do sreće, ne želeći riskirati pustolovinu koja traje cijeli život — u velikom povjerenju da taj skok neće završiti u ništavilu, nego da je on po svojoj biti čin ljubavi za koji smo stvoreni. A taj nam čin tek daje ono što želimo: voljeti i biti voljen i na taj način doći do prave sreće.
J. Ratzinger, "Bog i svijet"; razgovor s Peterom Seewaldom
četvrtak, 01.01.2009.
Oznake prave pobožnosti prema Presvetoj Djevici
105. Pošto smo razotkrili i osudili lažne pobožnosti prema Presvetoj Djevici, treba nam sada u malo riječi objasniti pravu, koja je: 1. unutarnja, 2. nježna, 3. sveta, 4. postojana, 5. nesebična.
1. Unutarnja pobožnost
106. Prije svega, prava je pobožnost prema Presvetoj Djevici unutarnja, to jest ona proizlazi iz duše i srca i potječe od cijene kojom cijenimo Presvetu Djevicu, od uzvišenoga poimanja njezine veličine i od naše ljubavi prema njoj.
2. Nježna pobožnost
107. Drugo, ona je nježna, to jest puna je pouzdanja u Presvetu Djevicu, kao što je dijete puno pouzdanja u svoju dobru majku. Takva nas pobožnost navodi utjecati se njoj u svim našim potrebama, tjelesnim i duševnim, s velikom jednostavnošću, pouzdanjem i nježnošću; njoj se obraćati za pomola kao svojoj dobroj Majci u svako doba, na svakom mjestu i u svemu, u našim sumnjama, da nam ih riješi; u našim stranputicama, da nas privede na pravi put; u našim napastima, da nas podupre; u našim slabostima, da nas ojača; u našim posrtajima, da nas pridigne; u našem malodušju, da nas ohrabri; u našim skrupulama, da nas od njih oslobodi; u našim križevima, mukama i protivnostima našega života, da nas utješi. Jednom riječju, u svim svojim tjelesnim i duševnim nevoljama duša se redovito utječe Mariji, bez ikakva straha da će dosađivati ovoj dobroj Majci i da će to biti žao Isusu.
3. Sveta pobožnost
108. Treće. Prava je pobožnost prema Presvetoj Djevici sveta, to jest navodi dušu da bježi od grijeha i da nasljeduje Njezine kreposti, osobito njezinu duboku poniznost, njezinu živu vjeru, njezin slijepi posluh, njezinu neprestanu molitvu, njezino posvemašnje mrvljenje, njezinu božansku čistoću, njezinu žarku ljubav, njezinu junačku strpljivost, njezinu anđeosku blagost i njezinu uzvišenu mudrost. To je deset glavnih kreposti Presvete Djevice.
4. Postojana pobožnost
109. Četvrto. Prava je pobožnost prema Presvetoj Djevici postojana. Ona utvrđuje dušu u dobru, navodi je da lako ne izostavlja svoje pobožne vježbe, daje joj odvažnost opirati se navikama i načelima svijeta, dosađivanjima i strastima tjelesnim i đavolskim napastima. Zato osoba pravo pobožna Majci Božjoj nije nimalo prevrtljiva, turobna, skrupulozna ili bojažljiva. Neću reći da katkad ne posrne i ne izgubi osjetnu pobožnost. Ali padne li, ona se podigne pružajući ruku svojoj dobroj Majci. Ako li ne nalazi osjetne ugodnosti u pobožnosti, zato se ne uznemiruje, jer pravednik i vjerni Marijin štovatelj živi o Isusovoj i Marijinoj vjeri, a ne o tjelesnim osjećajima.
5. Nesebična pobožnost
110. Peto. Napokon je prava pobožnost prema Presvetoj Djevici nesebična, to jest ona nadahnjuje pobožnu dušu da nimalo ne traži sebe nego samo Boga u njegovoj Presvetoj Majci. Pravi Marijin štovatelj ne služi ovoj uzvišenoj Kraljici iz pohlepe za dobitkom i koristi, niti radi svoga dobra ni vremenitoga ni vječnoga, ni tjelesnoga ni duhovnoga, nego samo zato jer Ona zaslužuje da se služi njoj i samo Bogu u njoj. Ne ljubi Mariju zato jer mu dijeli milosti ili jer se nada od nje dobru, nego jer je dostojna ljubavi. Stoga je ljubi i služi joj jednako vjerno u svojoj dosadi i suši, kao i u svojoj osjetnoj slasti i gorljivosti. Ljubi je jednako na Kalvariji kao i na svadbi u Kani. Oh, ugodan li je i mio očima Božjim i njegove Presvete Majke takav Marijin štovatelj, koji nimalo ne gleda sebe u njezinoj službi. Ali, i rijedak li je danas! Upravo zato da ne bude tako rijedak, uzeo sam pero u ruke da stavim na papir ono što sam s uspjehom učio javno i privatno u svojim misijama kroz dugo godina.
111. Već sam dosta rekao o Presvetoj Djevici razvijajući svoju osnovnu misao, a ta je: oblikovati pravoga Marijina štovatelja i pravoga Isusova učenika. Dakako, o tome imam još više reći, a znam da ću neizmjerno više toga propustiti iz neznanja, nesposobnosti i nedostatka vremena.
112. Oh, kako bi moj trud bio dobro upotrijebljen, kad bi ovaj mali spis upao u ruke koje plemenite duše, koja je rođena od Boga i od Marije, a ne od krvi niti od volje muževlje (usp.Iv 1,13) pa toj duši otkrio i nadahnuo, po milosti Duha Svetoga, izvrsnost i cijenu prave i ozbiljne pobožnosti prema Presvetoj Djevici, koju evo želim izložiti!
...
Sv. Ljudevit Marija Montfortski, "Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji"
Lažni štovatelji i lažne pobožnosti prema Presvetoj Djevici
91. Od vrlo velike je važnosti upoznati, na prvom mjestu, lažne pobožnosti prema Presvetoj Djevici, da ih izbjegavamo i da pravu prigrlimo; zatim koja je od tolikih raznih pobožnih vježbi prave pobožnosti prema svetoj Djevici najsavršenija, njoj najdraža, kojom Boga najviše slavimo a sebe najlakše posvećujemo, pa da tu odaberemo.
92. Ja nalazim sedam vrsta lažnih štovatelja i lažnih pobožnosti prema Presvetoj Djevici. To su: 1. štovatelji kritičari; 2. bojažljivi štovatelji; 3. izvanjski štovatelji; 4. preuzetni štovatelji; 5. nepostojani štovatelji; 6. licemjerni štovatelji i 7. sebični štovatelji.
1. Štovatelji kritičari
93. Štovatelji kritičari redovito su oholi mudraci, jaki i umišljeni duhovi, koji imaju u dnu duše nešto pobožnosti prema Presvetoj Djevici, ali koji protresaju gotovo sve pobožne vježbe prema njoj, što ih priprosti puk obavlja bezazleno i sveto na čast ove dobre Majke, jer im nisu po ćudi. Oni dovode u sumnju sva čudesa i događaje što ih donose vjerodostojni svjedoci, ili su izvađeni iz redovničkih ljetopisa, a potvrđuju milosrđe i moć Presvete Djevice. Mrsko im je vidjeti jednostavan i ponizan puk gdje kleči i moli se Bogu pred oltarom ili slikom Presvete Djevice, a katkada i na uglu ulice; dapače ih okrivljuju i zbog idolopoklonstva, kao da bi se oni klanjali drvu ili kamenu. Kažu da oni, sa svoje strane, nimalo ne drže do tih vanjskih pobožnosti i da nisu toliko tupi da bi vjerovali u tolike priče i pričice koje se pronose o Presvetoj Djevici. Kad im tko prikaže divne pohvale kojima sveti Oci obasiplju Presvetu Djevicu, oni ili odgovore da su sveti Oci govorili pretjerano kao govornici, ili njihove riječi tumače naopako. - Treba se mnogo čuvati te vrsti lažnih pobožnjaka i svjetovnih oholica, jer nanose neizmjernu štetu pobožnosti prema Presvetoj Djevici i jer uspijevaju udaljiti od te pobožnosti narod, a sve pod izlikom da iz nje uklanjaju zloupotrebe.
2. Bojažljivi štovatelji
94. Bojažljivi štovatelji su oni koji se boje da će osramotiti Sina časteći Majku; da ne bi uzvisujući Mariju ponizili Isusa. Oni ne mogu trpjeti da se Presvetoj Djevici daju dostojne hvale, koje su joj davali sveti Oci. Teškom mukom podnose da više svijeta kleči pred kojim Marijinim oltarom nego pred presvetim Sakramentom, kao da se te dvije pobožnosti ne daju spojiti i kao da oni koji se mole Presvetoj Djevici ne mole se i Isusu Kristu preko nje! Oni ne daju govoriti o njoj tako često, niti da joj se tko tako često obraća. Evo nekoliko njihovih običnih krilatica: Čemu tolike krunice, tolike bratovštine i tolike izvanjske pobožnosti na čast Gospinu? Ima u tom puno neznanja! To će reći ruglu izvrgavati našu svetu vjeru. Radije nam govorite o Isusovim štovateljima (često spominju Isusa, ali - govorim usput - na njegovo ime ne skidaju kape): treba se utjecati Isusu; on je jedini naš posrednik. Njega treba propovijedati: to je ozbiljna pobožnost. To što oni govore u neku je ruku i istinito. Ali kako te izreke primjenjuju na pravu pobožnost prema Presvetoj Djevici da je zapriječe, njihovo je govorenje stvar veoma pogibeljna, dapače je to lukava đavolska zamka, koja se sakriva za tobožnje veće dobro. Jer nikada bolje ne štujemo Isusa Krista nego kada koliko više možemo štujemo Presvetu Djevicu, jer nju častimo samo zato da savršenije častimo Isusa Krista i jer se njoj obraćamo kao putu koji nas vodi k našemu cilju - koji je Isus Krist.
95. Sveta Crkva s Duhom Svetim prije blagoslivlja Mariju, a zatim Isusa Krista: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus. Smisao tih riječi nije kao da bi Presveta Djevica bila veća od svoga Sina ili njemu jednaka, jer to reći bilo bi nepodnosivo krivovjerje, nego to znači: da bismo savršenije blagoslivljali Isusa, trebamo prije blagoslivljati Mariju. Recimo, dakle, sa svim pravim Marijinim štovateljima, protiv njezinih bojažljivih štovatelja: O Marijo, ti si blagoslovljena među ženama, i blagoslovljen je plod utrobe tvoje, Isus.
3. Izvanjski štovatelji
96. Izvanjski su štovatelji osobe koje stavljaju svu svoju pobožnost prema Presvetoj Djevici u izvanjska djela. Jer nemaju unutarnjega duha, prija im samo vanjština pobožnosti. Oni će izmoliti silu krunica, ali na brzinu; slušat će mnogo svetih misa, ali bez pažnje; ići će u procesije, ali bez ikakve pobožnosti; ući će u sve bratovštine, ali neće popraviti svoga života, niti će se opirati svojim strastima niti će nasljedovati kreposti ove Presvete Djevice. Njima se u pobožnosti dopada samo njezina osjetna strana, a ne mili im se njezina zbiljnost. Zato ako ne osjećaju osjetne ugodnosti u svojim vježbama, misle da ne rade više ništa, pa se zbune te ih potpuno zapuštaju ili ih obavljaju kad im padne na pamet. Svijet je pun takvih izvanjskih pobožnjaka. Oni su najstroži kritičari osoba odanih molitvi, osoba koje, dakako, ne preziru izvanjsku čednost, tu stalnu pratilicu prave pobožnosti, ali najviše nastoje oko unutarnjosti, jer nju smatraju bitnom.
4. Preuzetni štovatelji
97. Preuzetni štovatelji jesu grešnici koji su se pustili svojim strastima, ili su to ljubitelji svijeta koji, pod lijepim imenom kršćanina i Gospinih štovatelja, skrivaju ili oholost, ili lakomost, ili nečistoću, ili pijanstvo, ili srdžbu, ili psovku, ili klevetanje, ili nepravdu, itd.; koji mirno spavaju u svojim zlim navikama, a da se ne trude mnogo oko svoga popravka, pod izlikom da su pobožni Djevici; koji umišljaju da će im Bog oprostiti, da neće umrijeti bez ispovijedi i da neće biti osuđeni, jer mole svoju krunicu, poste subotom, u bratovštini su sv.Ružarija ili Škapulara ili u Gospinim kongregacijama, jer nose haljinicu ili lančić Presvete Djevice, itd. Kad im tko rekne da takva njihova pobožnost nije drugo do đavolska varka i pogibeljna preuzetnost kadra da ih upropasti, oni neće to da vjeruju. Oni odgovaraju da je Bog milosrdan; nije nas stvorio da nas osudi; nema čovjeka koji ne griješi; da oni neće umrijeti bez ispovijedi; dosta je na smrti lijepo reći: sagriješio sam; k tome da su pobožni prema Presvetoj Djevojci; nose i škapular; mole svaki dan uzorno i bez taštine sedam Očenaša i sedam Zdravomarija na Gospinu čast; dapače, kadgod izmole i krunicu i Gospin časoslov, poste itd. A za potvrdu onoga što govore i da se zaslijepe još i više, ponavljaju neke događaje, koje su čuli ili čitali u knjigama, bili istiniti ili lažni - nije važno. Prema tim događajima, neke su osobe voljele neke molitve na čast Presvete Djevice, ili su obavljale koju pobožnu vježbu, pa su, umrijevši u smrtnome grijehu i bez ispovijedi, ili bile uskrišene da se ispovjede, ili im je duša čudom ostala u tijelu sve dok se nisu ispovjedile, ili su na času smrti milosrdnim Gospinim zagovorom dobile od Boga savršeno pokajanje i oproštenje svojih grijeha i tako se spasile. Zato se nadaju da će i oni na taj način dobiti istu milost.
98. Međutim, ništa u kršćanskom životu ne zaslužuje veću osudu od te đavolske preuzetnosti. Može li se reći da netko uistinu ljubi i časti Presvetu Djevicu, dok svojim grijesima ranjava, probada, razapinje na križ i pogrđuje bez ikakva milosrđa Isusa Krista, njezina Sina? Da Marija smatra za se zakonom milosrdno spašavati tu vrst ljudi, to bi Ona odabrala grijeh i pomagala bi razapinjanje i vrijeđanje svoga Sina; ali tko bi se usudio i pomisliti na to?
99. Ja kažem da je pobožnost prema Presvetoj Djevici najsvetija i najozbiljnija poslije pobožnosti prema našemu Gospodinu u Presvetom Sakramentu, pa bi upotrebljavati je na taj način značilo počiniti grozno svetogrđe, najveće i najneoprostivije poslije svetogrđa nedostojne pričesti. Priznajem da nije neophodno nužno, ako hoćemo biti pravi Gospini štovatelji, da smo tako sveti te ne upadnemo u nijedan grijeh, ako to i jest poželjno; ali - pazite dobro što kažem - treba nam barem: Prvo, imati tvrdu odluku da ćemo izbjegavati bar svaki smrtni grijeh, koji vrijeđa Majku ništa manje nego Sina; drugo, nastojati ne počinjati nikakva grijeha; treće, upisati se u bratovštine, moliti krunicu, sveti ružarij ili druge molitve, postiti subotom, itd.
100. Ta su dobra djela izvanredno korisna za obraćenje i najokorjelijega grešnika; pa ako je moj čitatelj takav, sve da je jednom nogom nad ponorom, ja mu savjetujem da ih vrši, ali, dakako, s nakanom da po zagovoru Presvete Djevice dobije od Boga milost savršenog pokajanja i oproštenja grijeha, i da svladava svoje zle navike, a nikako neka ih ne vrši zato da mirno ostane u stanju grijeha, uza svu grižnju svoje savjesti, protivno primjerima Isusa Krista i svetaca i usprkos načelima svetoga Evanđelja.
5. Nepostojani štovatelji
101. Nepostojani štovatelji su oni koji su pobožni Presvetoj Djevici na mahove i po ćudljivosti; sad su gorljivi, a sad mlaki; čas su spremni poduzeti sve na njezinu službu, a malo kasnije nisu više oni isti. Isprva će se dati na sve Gospine pobožnosti i upisati se u njezine bratovštine, a zatim već ne vrše pravila tih bratovština. Mijenjaju se kao mjesec, pa ih s pravom Marija meće pod noge, zajedno s njime, jer su prevrtljivi i nedostojni ubrojiti se u sluge ove vjerne Djevice, u kojima su vjernost i postojanost kao urođene. Mjesto da se pretrpavaju tolikim molitvama i pobožnim vježbama, bolje bi im bilo odabrati ih manje pa ih vršiti s ljubavlju
i vjerno, usprkos svijetu, đavlu i tijelu.
6. Licemjerni štovatelji
102. Ima i druga vrst lažnih Gospinih štovatelja. To su licemjerni štovatelji, koji skrivaju svoje grijehe i svoje zle navike pod plašt ove vjerne Djevice, da ih ljudi drže za ono što nisu.
7. Sebični štovatelji
103. Ima i sebičnih štovatelja, koji se utječu Presvetoj Djevici samo da dobiju koju parnicu, da izbjegnu kojoj pogibelji, da ozdrave od bolesti ili radi koje druge slične potrebe. Bez toga bi zaboravili na Nju. Jedni i drugi su lažni štovatelji, koji se nimalo ne sviđaju ni Bogu ni njegovoj svetoj Majci.
104. Dobro se, dakle, čuvajmo da ne bismo bili u broju štovatelja kritičara, koji ništa ne vjeruju i sve kritiziraju; bojažljivih štovatelja, koji se boje da im prevelika pobožnost prema Presvetoj Djevici ne bi smetala štovanju Isusa Krista; izvanjskih štovatelja, koji stavljaju svu svoju pobožnost u izvanjske vježbe; preuzetnih štovatelja, koji pod izlikom svoje lažne pobožnosti prema Gospi gnjiju u svojim grijesima; nepostojanih štovatelja, koji na laku ruku mijenjaju svoje pobožne vježbe ili ih sasvim napuštaju u vrijeme najmanje napasti; licemjernih štovatelja, koji se upisuju u Gospine bratovštine i nose Gospinu haljinicu, da ih ljudi smatraju dobrima; i napokon sebičnih štovatelja, koji se utječu Presvetoj Djevici samo da se oslobode tjelesnih zala ili postignu vremenita dobra.
Sv. Ljudevit Marija Montfortski, "Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji"
Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).
(Ivan Pavao ll)
| < | siječanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)
Komentari da/ne?
Linkovi
CERC
Catholic Answers
Simple Catholicism
Tebe Tražim
KNI
Psalmi
103 Bog je ljubav
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.
Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.
Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!
*
Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)
*
Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.
Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)
*
Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)
*
Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)
*
Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)
*
Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)
*
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)
*
Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?
Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.
Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)
*
Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)
*
Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)
*
Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)
*
Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)
*
Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)
*
Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)
Pregled po autorima
Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)
Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku