Marketing
Sv. Toma Akvinski, crkveni naučitelj
Svoje je viđenje prijateljstva Toma preuzeo od Aristotela: prijateljstvo počiva na svjesnoj obostranoj dobrohotnosti; ono je intimnost zajedništva prijatelja; prijateljstvo je moguće samo unutar istih kreposti. No što kod Aristotela ostaje samo na razini međuljudskoga, kod Tome poprima novu kvalitetu.
Pojam na koji se Toma oslanja da bi istaknuo obostranost u prijateljskom odnosu jest "communicatio" kojim je zapravo preveo Aristotelov izraz "koinonia". Taj pojam izražava moment izmjene suživota.
Ako je prijateljstvo savršeni oblik ljubavi, onda ga se mora shvaćati iz biti ljubavi. U tom je kontekstu bitno ono, Tomi svojstveno, razlikovanje dvostruke tendencije ljubavi: "amor benevolentiae" i "amor concupiscentiae".
...
Već je u prvom određenju jasno da se, prema Tomi, o istinskom prijateljstvu ne može govoriti, ako čovjek drugoga čovjeka promatra i koristi kao sredstvo za dostignuće svojih vlastitih ciljeva ili za zadovoljenje vlastitih strasti.
Ljubav dobrohotnosti (amor benevolentiae) čovjek može njegovati za sebe samoga i za drugoga. Za čovjeka je po naravi nužna ljubav prema samome sebi. To, dakako, nije prijateljstvo, no to je više nego prijateljstvo jer ljubav prema samome sebi ne počiva na bilo kakvom ujedinjenju, kao prijateljstvo, nego na jedinstvu, identitetu ljubljenoga sa samim sobom. Riječ je zapravo o samoprihvaćanju. Samoprihvaćanje i ljubav prema samome sebi ostaju korijen, načelo i praslika dobrohotnosti i prema drugima. Ono je u tome da se prema drugome slično dobrohotno odnosim i ponašam kao prema samome sebi. Stoga će ponašanje nekoga čovjeka prema prijatelju uvijek, na neki način, odražavati crte njegova ponašanja prema samome sebi. Tko u sebi na prvome mjestu "ljubi i njeguje dijete Božje", taj će i u prijateljstvu prvenstveno tražiti i gledati, ne zemaljskog čovjeka, nego "dijete Božje" te ga kao takvog prihvaćati, poštivati, ljubiti.
Da bi dobrohotna ljubav mogla biti prijateljstvo treba biti obostrana. "Amicitiam dicimus esse benevolentiam in contrapassis." Stoga ljubav prijateljstva može postojati samo između razumnih, osobnih bića. Svako navezivanje na nerazumno biće, u želji da zadobije obrise prijateljstva, bilo bi zapravo zbrka emocija. Za prijateljstvo nije dostatna ni stvarna obostranost dobrohotnosti. Ono mora obojici prijatelja biti svjesna obostranost. Susretnu li se dva čovjeka u stvarnom obostranom poštivanju i iskrenoj dobrohotnosti, a da jedan od njih ne zna o toj sklonosti drugoga, to još nije prijateljstvo. Prijateljstvo nije tek susret. Potrebna je otvorena, a ne prikrivena benevolencija (dobrohotnost). Ljubav prijateljstva raste tek onda kada je uvjerena da pronalazi odgovor.
4.1 Temelji i vrste prijateljstva
Toma najprije zapaža da za prijateljstvo sasvim općenito, možemo reći da je ono obostrana dobrohotna ljubav koja se temelji na nečem zajedničkom (super aliqua communicatione). Radi toga prijateljstva ne može biti ondje gdje niti se vjeruje niti nada da bi se moglo ostvariti neko zajedništvo. Toma objašnjava da nadnaravna ljubav Božja pretpostavlja vjeru i nadu.
Slažu li se dva čovjeka u istom svjetonazoru, stilu života, pozivu, već je time dan temelj za dublje, unutarnjije, osobnije zajedništvo interesa. Očito je da ljudi u najrazličitijim vlastitostima, dobrim i lošim, žele biti sasvim bliski.
Na temelju različitih čimbenika koji oblikuju zajedništvo Toma razlikuje tri vrste prijateljstva:
Prvo, izvanjska udruženja. Uže veze mogu tvoriti i njegovati oni koji imaju zajedničku izobrazbu. Još su prisnije naravne udružbe koje imaju korijene u zajedništvu obitelji: ljubav supružnika koja, od Boga uzvišenom od Boga željenom cilju braka čini prvo i najnužnije zajedništvo, koje u djetetu doživljava konkretizaciju trajnosti i postojanosti. Dijete je, naime, "commune bonum amborum, scilicet viri et uxoris" u kojem oboje ostvaruju dio sebe (aliquid ipsorum).
Vlastito je roditeljskoj ljubavi da ona nije prijateljstvo među jednakima. Roditelji su prema djetetu počelo života, počelo njegova postojanja, odgoja. Takvoj je vrsti prijateljstva slično prijateljstvo izmedu Boga i čovjeka. Bog pretpostavlja temelj prijateljstva, našu sličnost s njime, on nam je sam posuđuje. U tome i jest golema razlika između naše ljubavi koju u prijateljstvu darujemo nekom čovjeku i Božje ljubavi prema nama. Stoga i Suarez primjećuje da za prijateljstvo nije apsolutno potrebna jednakost prijatelja. Dovoljno je da je jedan, na bilo koji način, od drugoga podignut u red bitka pa čak dok još stoji daleko od njega. U tom se slučaju govori o "amicitia excelentiae". Tako čovjek ne može već po naravi biti Božji "prijatelj" nego tek "sluga". Po posvetnoj je, pak, milosti podignut u potpuno novo stanje, u Božji poredak bitka; prihvaćen je u "consortium physicum divinae naturae" te uveden u "consortium amicabile".
Slijedi "bratsko prijateljstvo" (amicitia fraterna) utemeljeno na zajedničkom podrijetlu ili na srodstvu karatkera. U tom se smislu prijateljstvo priključuje ostalim krvnim srodstvima i njihovim različitim stupnjevima.
Drugo, ako smo do sada promatrali udružbe koje su navezane na krvno srodništvo ili izvanjske odnose, onda kao temelj istinskog prijateljstva treba biti spomenuto dublje zajedništvo: obostrana krepost. Svaki nedostatak i zapostavljanje kreposti u prijatelja postaje zapreka pravom prijateljstvu dok mu je, naprotiv, svaka krepost poticaj. Moglo bi se, dakle, reći da ljudsko prijateljstvo nije toliko samostalna, od drugih različita, krepost. Ono po svojoj naravi nije nešto nužno za pohvalu, nego se karakter pohvalnoga odmjerava, više ili manje, prema vrijednosti na kojoj je utemeljen. Prijateljstvo utemeljeno na kreposti, trajno je i stoga pravo prijateljstvo.
Treće, posljednje i najdublje što dva čovjeka može ujediniti jest njihovo zajedništvo u Bogu, zajedničkom Ocu. Posljednji, naime, čovjekov cilj nije u njemu samome nego u Bogu. Prijateljstvo je onda, i samo onda, pravo prijateljstvo ako uključuje pogled na Boga, Oca. Zajedništvo između nas i Boga sastoji se u tome da nam Bog želi priopćiti od svoje blaženosti, i to priopćenje, već za ovoga života, pripravlja ulijevanjem u nas milosti posinstva. Na tom zajedništvu utemeljeno, prijateljstvo s Bogom jest caritas theologica, božanska krepost ljubavi.
Zajedništvo određenja za nadnaravnu vječnu domovinu uključuje sve ljude. Stoga se nikoga ne smije isključiti iz ljubavi. Ljubav prema bližnjemu nije krepost različita od ljubavi prema Bogu. Kako je isto gledanje kojim vidimo svjetlo i boje objekta, tako je i u nadnaravnoj ljubavi: svjetlo u kojem nam se drugi čovjek u kršćanskoj ljubavi čini vrijednim jest Božja dobrota koju očitavamo na drugome. Drugim riječima: oživljujući motiv i nosiva sila, formalni objekt ljubavi prema bližnjemu, jest vječna i neiscrpna Božja dobrota koju častimo, ljubimo i cijenimo u slici drugoga. "Ratio autem diligendi proximum Deus est; hoc enim debemus in proximo deligere, ut in Deo sit."
Ako to općenito vrijedi za ljubav prema bližnjemu onda to, u još većoj mjeri, vrijedi za prijateljstvo. Na putu našega spasenja, približavanja Bogu i ljubavi za njega stoje "amici carnalis".
Drugačija se podjela može uočiti na razlici dobara koje u prijateljskom odnosu mogu stajati kao primarni interesi. To su tri vrste dobara koje mogu pozivati na zajedništvo: naprosto dobro (bonum honestum), dobro koje donosi zadovoljstvo (bonum delectabile) te dobro koje donosi korist (bonum utile). U svim ovim slučajevima može, na neki način, biti ostvareno prijateljstvo jer sve ove skupine dobara mogu postati motiv ljubavi prema drugome. Jedan drugome može željeti napredak u istinskoj kreposti, ili prije svega vremensku korist, ili nasladu i dobro osjećanje odnosno pronaći se u prijateljstvu od svojeg prijatelja cijenjenim, ljubljenim, poticanim. Samo je prvo dobro, ono gdje je prijatelj ljubljen radi njega samoga, radi onoga što je pred Bogom, a ne radi onoga što može drugome ponuditi.
Toma, zajedno s Aristotelom, primjećuje da prijateljstvima iz zadovoljstva ili koristi većinom nije osigurana dulja trajnost. Ona su utemeljene na vrijednostima koje ne pripadaju k unutarnjoj biti prijateljstva nego mu tek, više manje, slučajno pridolaze. Gdje se danas traži korist više je možda sutra neće biti, što se danas traži kao naslada možda će već sutra izgubiti svoju draž.
K prijateljstvima koja se prvotno temelje na potrazi za nasladom, Aristotel i Toma ubrajaju prije svega mladenačka prijateljstva koja su obično potaknuta osjećajima. U "neautentično prijateljstvo" koje se ne podržava radi Boga Toma pribraja i sve ono što se naziva "partikularno prijateljstvo" - bilo radi zabave, bilo radi nečega drugoga. Suarez upozorava na znakove takvog prijateljstva ističući da su takva prijateljstva bolesna u svom motivu jer tu motiv nije ljubav prema Bogu nego nešto drugo. Prava pak ljubav koja potječe od Boga stalno nosi u sebi širinu univerzalnosti ljubavi Božje.
Treba ipak zapaziti da "amicititia honesta" ne isključuje stvarna dobra "amicitiae utilis" ili "delectabilis" nego ih uključuje u pročiščenom i čistom obliku. Dvoje ljudi koji su ujedinjeni u nastojanju oko kreposti uzajamno se potiču, koriste jedan drugome i međusobno priređuju utjehu i radost.
4.2 Posljedice istinskog prijateljstva
Neposredna je posljedica prijateljstva jedinstvo prijatelja. Prijatelj se odnosi prema prijatelju slično kao prema samome sebi ili prema dijelu vlastitoga ja. To jedinstvo (Toma kaže: "unio secundum coaptationem affectus") u kojem, konačno, i jest bit prijateljstva, ne smije biti zamijenjeno s "unio similitudinis" koje smo prepoznali kao temelj i pretpostavku prijateljstva. Konačno treba upozoriti i na treću razliku "unio secundum rem" tj. zbiljsko-biti-zajedno, fizičku prisutnost prijatelja. Čežnja za tim posljednjim jest, dakako, primjerena i naravna posljedica prijateljstva. No, to ni u kojem slučaju nije posljednji cilj ni bit prijateljstva. Istinska će se dobrohotnost među ljudima pokazati često upravo u odricanju one čežnje da se bude zajedno.
Ljubljeni je u ljubljenom utoliko ukoliko on u njegovim mislima zauzima važno, počasno, mjesto. Onaj koji ljubi jest u ljubljenom ukoliko se ne zadovoljava samo površnim poznavanjem dotičnoga, nego uvijek traži da prodre dublje u njegovu bit, u njega samoga.
Ako pred očima imamo osjećaj onda je tu ljubljeni u ljubljenom objekt njegove dopadljivosti, objekt njegove radosti i to poradi njega samoga, a ne poradi nečega drugoga čemu bi trebao služiti. I obratno, "amor benevolentiae" dopušta ljubljenom tako da on u svom prijatelju iskušava dobro i zlo. Ukoliko ljubljeni poradi ljubljenoga djeluje na neki način u njegovoj osobi, onda je ljubljeni u ljubljenome na djelu. Stoga je i Ps. Dionizije ljubav shvatio kao "dynamis henetike kai synkratike" ("virtus unitiva et concretiva").
Ako je biti-u i biti-kod-drugoga u potpunosti u ljudskom prijateljstvu nemoguće, ono, u Božjem je prijateljstvu, ipak, stvarnost. Blizina Trojstva koje se priopćava (objavljuje) u milosti, Božja blizina koja nadilazi spoznatljivu sveopćenitost, znači u-stan-njenje Duha u nama. Takvom prijateljskom ujedinjenju pripada sloga (concordia) kao njezin izričaj i posljedica. Prijatelji se slažu u istinskom skladu interesa, u radosti i žalosti. "Amicus concordat cum ipso (scil. amico) quasi in eisdem delectatus et contristatus."
Konačno, prijateljstvo kao i prava ljubav nagoni na dobrotu (beneficentia). Misao na prijatelja postaje na neki način djelatni princip. Ljubav u prijateljstvu nikada ne miruje. Ona postaje ljubav koja služi, ljubav koja se su-življava i su-mišljava u osobu ljubljenoga. Prijatelj poradi prijatelja ne štedi vrijeme, tijelo, život. Ako je prijatelj skrenuo s pravog puta prijatelj će ga pokušati vrati. I bratska opomena spada, dakle, u područje službe prijatelju.
Jaka ljubav rađa revnošću (zelus). Revnost se očituje u borbi protiv svega što je protivno ljubavi. Kod požudne se ljubavi (amor concupiscentiae) drugi žele isključiti da bi ljubljenu osobu sami posjedovali pa je ta revnost loša. Kod prijateljske se, pak, ljubavi i dobrohotnosti, revnost okomljuje na sve što sprečava ili ugrožava dobrotu ili čast prijatelja.
Ljubav ima moć trpjeti drugoga. Netko nas može susretati samo tako da mu se otvorimo, ili još bolje rečeno tako da se damo povrijediti od drugoga. Tko nije patio u svojoj stvari, taj ne zna što je ljubav i taj ne ljubi. Može se stoga reći da je smisao boli u tome da se otvorimo onome što izmiče našoj spoznaji i egoističnoj volji, i tako pripravalja put pravoj ljubavi.
Kako se ljubav koja služi u prijateljstvu dovršuje u patnji, žrtvenoj i žrtvujućoj ljubavi, pokazuje nam križ. Tu postaje jasno što je nužno za očuvanje prijateljstva, što je prikladno da učvrsti njegove temelje. Božje prijateljstvo treba biti hranjeno i jačano pobožnošću koja nije ništa drugo do spremno predanje Bogu. Tako Toma u raspravi o moralu upućuje na mistiku.
Protivno, dakle, Aristotelu Toma tvrdi da Bog i čovjek mogu biti prijatelji. U tom je svojevrsnom prijateljstvu Bog onaj koji čini prvi korak. On nas je prvi ljubio. Milost je Božja naša druga narav. Radi toga i Tomino razmišljanje o prijateljstvu započinje razmišljanjem o milosti.
4.3 Tri oznake prijateljstva i što ono znači kad je prijatelj Bog
Da bismo označili prijateljsku ljubav treba imati na umu da je svako prijateljstvo ljubav, ali nije svaka ljubav prijateljstvo. Dobrohotnost je prva oznaka za prijateljsku ljubav. Dobrohotnost označava aktivno zalaganje za drugoga. Toma drži da ne postoji ništa tužnije i usamljenije nego ljubiti nekoga tko ne pokazuje nikakve osjećaje za nas. Stoga u prijateljstvu, da bi ono bilo pravo, dobrohotnost koju jedan nudi drugome mora biti uzvraćena.
Druga je oznaka prijateljstva uzajamnost. Ako nema uzajamnosti, nema ni ljubavi. Ljubav, naime, koja nije u odnosu s drugom ljubavlju umire. U izmjeni se dobara i vrijednosti izgrađuje prijateljstvo. Ako uzmemo u obzir da nas u prijateljstvu ljubav drugog dovršuje, onda to posebno vrjedi za prijateljstvo s Bogom. Tu ne postajemo samo ono što mi želimo nego postajemo ono što Bog želi da budemo, preobraženi u duhu ljubavi. Život je u tom duhu ispunjen dobrom koje nam Bog pruža, a koje primamo kao milosrđe. Zamisao milosrđa je da budemo prožeti duhom, da budemo okrenuti ljubavi i po njoj promijenjeni.
Posljednji je cilj svih bića, prema Tomi Akvinskom, pobožanstvenjenje (theosis). Tu se očituje i treća oznaka prijateljstva. Biti nečiji prijatelj znači biti njemu drugo "ja", postati mu sličan (u dobroti i krepostima), postati dio njega. Prijatelji su za nas kao neka vrsta zrcala. Mi se možemo vidjeti, prepoznati u prijateljima budući da znamo da smo oblikovani po istoj ljubavi i dobroti. To vrijedi i onda kada nam je prijatelj Bog. Nikako ne možemo ostati nepromijenjeni ako ljubimo Boga. To ne znači da postajemo jednaki Bogu, ali ipak postižemo dovoljnu sličnost da onda možemo biti nazvani prijatelji Božji.
U tome je razlika između Tominog i Aristotelovog shvaćanja prijateljstva. Bog je nas ljubio i zato možemo biti prijatelji s njime. S pravom ga stoga možemo zvati i o njemu govoriti kao o našem drugom "ja". Tomina je teologija morala zapravo poziv da Boga ljubimo tako duboko i tako temeljito kako to najbolje možemo, da ga ljubimo kao prijatelja. Kršćanin je pozvan da ljubi kao što i Bog ljubi. Kršćanska je ljubav drama spasenja.
Ivan Koprek SJ, "Toma Akvinski o prijateljstvu"
Post je objavljen 28.01.2009. u 15:50 sati.