Za stare monahe vjerovati znači na prvom mjestu "tako-činiti-kao-da-jest", a tek na drugom mjestu prihvaćati dogme i vjerske istine. Što se time misli? Ako monasi stalno ponavljaju u sebi riječ Pisma, oni vjeruju da je to riječ Božja, da opisuje stvarnost kakva jest te da čini što izražava. Ako netko u svojim depresivnim mislima ponavlja: "Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!" (2 Kor 5,17), onda on vjeruje da se to njega tiče i da je on zaista u Kristu postao nov. On to još ne osjeća, ne zna sigurno, ali se nada i vjeruje da je to istina. U tom povjerenju djeluje kao da je istina.
Ili ako ponavlja Isusovu riječ: "Ustani, uzmi postelju i pođi kući!" (Mk 2,11), ne smije prestati ponavljati dok napokon ne osjeti da je oslobođen od svoje uzetosti. Ponavljati u sebi riječ znači vjerovati da je to istina i jednostavno tako činiti kao da je istina; dakle, jednostavno ustati i poći. Uzeti čovjek nije na Isusovu riječ prvo čekao, nego je jednostavno ustao. Tako je učinio kao da su Isusove riječi istinite te u ustajanju u "tako-činiti-kao-da-jest" iskusio da su istinite i zaista je ozdravio. Često se osjećamo blokirani, uzeti zbog prevelikih očekivanja, zbog strahova, zbog razmišljanja što drugi od nas očekuju. Ne koristi ništa ako Isusovu riječ stalno ponavljamo. Moramo također po riječima djelovati. Ne možemo čekati dok u sebi osjetimo snagu, dok sigurno znamo da možemo izići iz sebe. Moramo jednostavno na riječ učiniti ono što riječ kazuje.
Govorenje svetopisamskih riječi nije neka jeftina tehnika kojom možemo postići sve što želimo. Uz ovu metodu ide i vjera u smislu "tako-činiti-kao-da-jest", odvažnost djelovanja po riječi. Djelovanje je pokus koji dokazuje ispravnost vjerske pretpostavke. Mi često želimo imati u rukama dokaze prije pokusa prvog čina. Želimo osjetiti da smo ozdravili, da je Gospodin s nama, da smo novo stvorenje. Želimo u sebi iskusiti Duh Božji, a tek onda po iskustvu djelovati. Ali, takvim stavom odgađamo ozdravljenje. Tjeskobno se držimo sami sebe. Želimo otkupiti i izliječiti sami sebe riječju Božjom pa se tek kao ozdravljenici, kao ljudi bez slabosti, predstaviti drugim ljudima. Ali to je u biti nevjera. Vjerujemo samo ono što osjećamo, što smo iskusili. Tako priječimo nova iskustva, tako priječimo sebi pravo iskustvo Boga.
Iskustvo vjere stječe tek onaj koji skače prije nego što je iskusio, koji tako-činiti-kao-da-je-istina, prije nego što sa sigurošću zna. Vjera treba iskustvo. Inače će izblijedjeti. Ali iskustvo se postiže tek u pokusu čina. Je li neka prirodoznanstvena pretpostavka istinita pokaže se ako pogodimo posve određeni pokusni redoslijed i tada izvedemo pokus. Eksperiment potvrđuje ili obara pretpostavku koju sam razumom naslutio. Slično je i s pretpostavkom vjere. Pokusni redoslijed jest riječ koju u sebi izgovaram. Pokus je čin koji potvrđuje je li riječ istinita.
Anselm Grün, "Unutarnji poticaji"
Post je objavljen 18.01.2009. u 23:30 sati.