Čitam ovdje u Nazaretu ispod oltara rečenicu iz Proslova Sv. Ivana (kojoj su franjevačka braća dodala riječ: "Hic - Ovdje!"). Piše:
"VERBUM CARO HIC FACTUM EST - OVDJE JE RIJEČ TIJELOM POSTALA!"
Cijeli je Nazaret, može se kazati, veliko svetište posvećeno stopama, riječima i životom bezgrješne Djevice i njezina prečistoga Zaručnika te utjelovljenoga Boga, koji je ovdje othranjen, kako veli Sv. Luka (4,16). Svaki kamen pripovijeda o tome. Idući nazaretskim ulicama, duh ih posvuda susreće.
Pitam se zašto je Bog odbrao to malo selo za zemaljsku domovinu svome Sinu? Je li Nazaret to zaslužio s povijesnog gledišta? Jesu li to zaslužili Nazarećani? Zar se može kazati da je većma geografska fizionomija Nazareta negoli Zagreba zahtijevala da tamo bude boravište Boga-čovjeka? Među tolikim imenima gradova, trgovišta i sela koja se spominju u knjigama Staroga zavjeta Nazaret nećemo naći. Nazaret se počinje spominjati tek u povijesti Isusova života, i to upravo od prvoga časa njegova utjelovljenja. Tu je proživio sve godine do svoje muževne dobi. Ovi su brežuljci gledali njegovo djetinjstvo i mladost, po ovim uličicama, iako su ih stoljeća izmijenila, on je hodao, tu se s ostalom djecom igrao, s drugim dječacima trčao, sa sugrađanima ophodio. Tu je stjecao prva iskustva radnoga seljačkoga i obrtničkoga života, tu je proživljavao prve boli i radosti. Tu je motrio ptice nebeske, žitna polja, vinovu lozu kako se obrezuje da bi više urodila, tu je gledao tijesak kojim se tiještilo grožđe, tu je zapazio gorušičino zrno kako se u godinu dana razraste u stablo. Sve će mu to poslije poslužiti u javnome životu kao slika dubokih istina koje će naučavati.
U Nazaretu je čuo, kako je koji pastir izgubio ovcu te je ostavio čitavo stado da je potraži; kako je u obližnjem glavnom gradu Galileje Seforisu neki gospodar otpustio upravitelja svojih dobara zbog loše uprave; kako je sin nekoga dobroga oca pobjegao iz očinske kuće te potražio možda u Jerihonu ili Jeruzalemu svu svoju imovinu, no pokajavši se vratio se k ocu moleći ga da ga uzme za svoga slugu ili najamnika. U Nazaretu je vidio Isus kakvi su običaji pri svadbi, kakvi pri oranju i žetvi. Sve su to bile slike u kojima je on gledao velike istine da ih kasnije i sam rabi u naučavanju. Iako je jedan od razloga zašto je Bog odabrao Nazaret za boravište svoga Sina, da mu iskustva stečena u poljodjelskom životu služe kao vanjski oblik, svima pristupačan, u kojem će prikazati nauk o kraljevstvu nebeskom koje je došao osnovati, ipak to ima još i drugih razloga.
Bit će jedan od glavnih razloga taj da ljudi shvate kako veličina čovjekova nije u njegovu društvenom položaju, nego u čistoći njegovih nakana. Nijedan drugi čovjek ni prije ni poslije njega nije bio tako savršen u sebi i u svojim djelima kao Isus, a ipak je njegov društveni položaj bio nizak jer - Bog mjeri drugom mjerom ljude i njihove čine negoli to čine ljudi. Isus je nadalje htio pokazati da društvene odgovornosti iziskuju mirnu i skrovitu pripravu. Htio je posvetiti obiteljski život. Napokon, htio je da shvatimo njegovu veliku tajnu, koju sveti Pavao naziva "exinanitio - lišenje" (usp. Fil 2,6-11).
U Nazaretu, dakle, nikakva čudesa, već život priprost, jednostavan, svagdašnji - u vršenju dnevnih dužnosti. Tu Isus Krist nije ozdravljao gubavce, hrome, slijepe, tu nije uskrisivao mrtve. Unatoč tome mi gledamo u Nazaret kao "uzrok naše radosti" jer se tu dogodio središnji čin divne Božje epopeje - Utjelovljenje Riječi Božje.
Sluga Božji fra Aleksa Benigar, "U domovini Isusa Krista" (1959.)
Post je objavljen 25.01.2009. u 20:00 sati.