Eminencijo, jednom ste prigodom rekli kako vjera u Isusa Krista čovjeku otvara svijet. Ona mu pokazuje kako je sve izgrađeno i kako se stvari međusobno odnose. Može li se tako naučiti živjeti bolje?
Odlučujući trenuci našega života nisu u našim rukama. Mi ne odlučujemo ni o rođenju ni o smrti. No zadaća je životopisa pronaći tko smo i kakav poziv imamo, kojim putem trebamo ići. Može li kršćanska vjera pomoći pojedincu?
Naravno, vjera ne zamjenjuje vlastito promišljanje. Ili učenje u zajedništvu s drugima u cijeloj povijesti. Bog nas ne oslobađa našega truda. Vjera nije čarobni štapić. No ona nam daje ključ kako bismo mogli sami učiti. Kako bismo se mogli proučiti i pitati tko smo.
Poznato je kako čovjek spoznaje sebe tek kroz druge ljude. Nitko ne može naći sebe samo razmišljanjem o sebi. Kao biće odnosa čovjek postoji samo uz drugoga. Samo u susretu s drugima ostvaruje se njegov smisao, njegova životna zadaća, otvara mu se izazov i mogućnost života.
Na temelju te temeljne građe čovjekova postojanja možemo shvatiti vjerovanje i susret s Isusom. Vjera nije samo sustav znanja, poruka, nego je u biti prije svega susret s Kristom. Vjera otvara Kristovu riječ. A ono što sam onda pokušavao reći znači da je susret s Isusom najvažniji od svih naših susreta koji su nam potrebni, on nam zapravo otvara mogućnost za druge susrete. Nijedan drugi susret ne odgovara nam jasno na pitanje odakle dolazimo i kamo idemo. U susretu s njim pojavljuje se svjetlo koje nam pomaže da shvatimo Boga, čovjeka, svijet, poslanje i smisao — prema čemu se onda svrstavaju svi drugi susreti.
J. Ratzinger, "Bog i svijet"; razgovor s Peterom Seewaldom
Post je objavljen 13.01.2009. u 21:00 sati.