U arapskome svijetu postoji izraz koji pokušava izraziti veliku tajnu ovoga svijeta: "Maktub." U prijevodu to otprilike glasi ovako: "Zapisano je." Možda je doista sve već zapisano, cijela svjetska povijest, povijest mojega rođenja i moje smrti. Jednom sam na misi čuo kako su blaženi oni koji su već zapisani kod Boga, naime u velikoj Knjizi života. Određuje li Bog put kojim svaki čovjek treba ići, a mi samo moramo spoznati što nam je predodređeno?
Iako nisam stručnjak za islam, mislim da se islam i kršćanstvo razlikuju baš u toj točki. Islam polazi od vrlo stroge zamisli predodređenja; stvari su unaprijed određene, a mi živimo u toj čvrsto spletenoj mreži. Nasuprot tome, kršćanska vjera računa s čimbenikom slobode. To znači, Bog s jedne strane obuhvaća sve. On sve zna. On vodi povijest. A ipak ju je uredio tako da u njoj ima mjesta i za slobodu. Da mi, takoreći, možemo odstupiti od onoga što nam je on namijenio.
Biste li mogli to malo podrobnije objasniti?
To je vrlo tajnovito i teško. I u kršćanstvu se neprestano pojavljivalo takozvano učenje o predestinaciji. Po tome učenju jednostavno je unaprijed određeno tko će doći u raj, a tko u pakao. Crkva je to uvijek odbijala. Jer zamisao da ja kao pojedinac zapravo ne mogu ništa učiniti — zato što sam predodređen za pakao, a ako sam predodređen za raj, onda je to tako — sigurno nije primjerena vjeri.
Bog je stvorio stvarnu slobodu i dopušta nam da mu poremetimo planove (iako to čini tako da od toga stvara opet nešto novo). Povijest nam to dokazuje. Na samome je početku Adamov grijeh srušio Božji projekt. A Bog je odgovorio tako što se pokazao još jačim, što je u Isusu dao sama sebe.
To je prilično dobar primjer. Osim njega ima još mnogo manjih primjera. Uzmimo Izraelce. Njihova je država trebala biti teokratska, uređenje u kojem nijedan čovjek ne bi bio vladar. Postojali bi samo suci koji bi primjenjivali Božje pravo. No, Izraelci su također htjeli imati kralja. Htjeli su biti poput drugih. Poremetili su plan. Bog je popustio. Dao im je Šaula, potom Davida, pokazujući put prema Kristu, kralju koji je srušio kraljevstvo umrijevši na križu.
Ovdje imamo primjere iz Svetoga pisma koji nam govore kako Bog s jedne strane potpuno prihvaća slobodu, a, s druge strane, postaje još većim jer ima mogućnost za novi početak koji će nadmašiti ono staro, a sebe će prikazati još boljim i većim. Najveći filozofi i teolozi razbijali su si glavu pitanjem kako je moguće da Bog sve zna, a da čovjek ipak može smisliti nešto drugo. Tu negdje i završava naša mogućnost jer mi sami nismo Bog i jer je naš obzor na kraju ipak izvanredno ograničen.
Ali ja mislim da mi možemo shvatiti ono što je neposredno: Bog drži povijest u ruci, on i mene drži u ruci, ali mi daje slobodu da postanem onaj koji doista ljubi ili onaj koji ne ljubi. Bog, dakle, nije moj put učinio nepromjenjivim, nego mi je dao mogućnost za promjene koju nazivamo slobodom.
J. Ratzinger, "Bog i svijet"; razgovor s Peterom Seewaldom
Post je objavljen 14.01.2009. u 22:15 sati.