Moje pismo tebi
utorak, 15.06.2021.
Jutros sam se probudila puna elana, s nekom pozitivnom energijom. Vanka je vruce, pocelo je ljeto, a ja na godisnjem. I dok sam uobicajeno pila svoju prvu jutarnju kavu stigla je facebookova notrifikacija. Pogledajte svoje uspomene. Ti i ja zagrljeni ispred Eiffelovog tornja. Nas prvi odlazak u Pariz. Prije devet godina. Gledam sliku, prozivljavam taj dan opet i opet. Meni je kosa duza i tamnija, ti si nesto mrsaviji. Grlis me oko ramena. Ne mogu se sjetiti tko nas je slikao, vjerojatno si zamolio nekog u prolazu. I sretni smo, bas se vidi da smo sretni. Sada se mislim da sam samo znala da ce nas zajednicki zivot biti toliko kratak imala bi vise srpljenja za tvoje musice. Cesce bih ti govorila koliko te volim i koliko mi znacis. Ne bih trosila vrijeme na povremenu nervozu, smijesne prepirke oko banalnih i glupih stvari. Vise bih cijenila nase trenutke, ne bih uzimala zdravo za gotovo sve one lijepe stvari koje smo zajedno gradili. I zato oprosti mi na svemu tome, nisam znala. Nisam znala...
nedjelja, 09.05.2021.
Nisam puno putovala prije tebe. Poneko zimovanje s roditeljima, vikend izleti u okolne zemlje, nista spektakularno. Ti si me uveo u taj uzurbani svijet aerodromskih zgrada, guzve, pozitivnog susura i guranja kofera. Tisuce ljudi na jednom mjestu, razlicitih religija, rase, obicaja. Nikad mi nije bilo dosadno, nekad i satima, sjedati i cekati ukrcaj na slijedeci let i promatrati te ljude toliko razlicite od nas, a opet iste. Zamotane zene s malom djecom iz arapskih zemalja, sarene nosnje Afrikanaca, kosooke koje nikad nisam naucila razlikovati i kojih je uvijek svuda u svijetu bilo najvise.
Sjecas se naseg prvog putovanja? Kupili smo stan par mjeseci prije i ocekivali povrat poreza koji je legao na tvoj racun u svibnju. Nismo ocekivali da ces dobiti toliko i obradovali smo se kao mala djeca. Sjeo si preko puta mene i rekao: Spakiraj ono najosnovnije, krecemo ujutro. Sto nam bude trebalo, kupit cemo usput. Gledala sam te u cudu, jer mali je imao samo 2 godine i nikad ga do tad nisam ostavila samog, bez mene. Ali sve je proslo ok.
Smijesno je sto su ljudi uvijek mislili kako mora da plivamo u lovi . Kako bi putovali da nemamo. Nismo imali. Dovijali smo se na razne nacine, nesto bi ustedjeli, nesto razvlacili na kartice, isipali iz supljeg u prazno. Oboje smo imali dobre place, ali nista vise od tog. Nismo ulagali u stan, nismo mijenjali auto svakih par godina, nismo razmisljali o kupovini apartmana za iznajmljivanje sto je vecina nasih poznanika radila. Kad si otisao majka me pitala bi li bilo bolje da smo stedjeli, umjesto rasipali na putovanja. Koliko god da bi mi sad bilo lakse da imam deblji racun u banci, ne bi. Ne bih dala nijednu nasu uspomenu. Gledam slike u mobitelu i smijem se. Naletim se na onu gdje smo oboje veselo pripiti u Bangkoku. Gledam te ispred Zida placa u Jeruzalemu, sa zidovskom kapicom na glavi. Uspomene iz Kambodze, Vijetnama, Indije...Svaka slika prica svoju pricu.
Ne znam hocu li vise ikada otici nekamo. Mislim da necu. Nije stvar u lovi, jer ne putuje onaj koji ima, nego tko je navikao. Stvar je da nemam s kim. I zato sad sjedim na balkonu i pratim bijele tragove po nebu i isto sam zahvalna Bogu sto sam te imala. Mirno spavaj.
nedjelja, 02.05.2021.
Umorna sam. I danas sam tako ljuta na tebe. Neracionalno skroz, znam, ali ne mogu sebi pomoci. Ljuta sam sto si me ostavio u ovakvoj situaciji, svadjam se s tobom i kazem kako je najlakse otici i rijesiti se svih problema, briga i odgovornosti. Kazem ti da mrzim i one koji te spominju i kazu jadan ti. Nisi ti jadan, jadni su oni koji ostaju iza tebe. Svadjam se s tobom u mislima cijelo jutro, a znam da sam otisla kvragu, ali sto sad. Satima stojim ispred hitnog bolnickog prijema jer je mali dobio neku alergiju. Satima gledam rijeku ljudi sto izlazi i ulazi i guess what nitko nije sam. Osim mene. Sjedim na zidicu jer me ne pustaju unutra radi korone, ali mali srecom ima mobitel pa pratim situaciju. I da, rekla sam ti vec, prokleto sam umorna od svega. Previse mi je, cujes li me. Balansiram vec vise od godine i pol dana, dosta mi je sranja i problema, kredita, bolesti, samoce, briga koje nemam s kim podijeliti. Dosta mi je za dva zivota. I ne, nista me od toga nije napravilo boljom osobom, nije me naucilo strpljenju, niti me naucilo da imam vise razumijevanja za druge. Postala sam cinicna, od empaticne osobe koje je lila suze nad svacijim problemima, pa i onim izmisljenim iz filmova, sad ne zalim nikoga. Sad sam smijesna sebi onakva nekada. Jer koga je briga za mene. Svi oni koji su ti bili veliki prijatelji, jer si im trebao, sva ona tvoja silna rodbina koja je zvala u sve sate kad si im trebao, nitko od njih nije godinu dana nazvao i pitao za maloga.Ne za mene, nego za maloga. Od mene vise nemaju koristi, zasto bi se javljali. Danas ih sve mrzim, takav mi je dan. Hvatam se za nju da se ne radpadnem, jer lakse mi je tako. I danas te ne volim.
srijeda, 07.04.2021.
U Zagrebu smo. Ne, nismo dosli malome na kontrolu, tu smo iz drugih razloga. Mali, kao najbolji ucenik u generaciji, pozvan je u Sabor. Postavljat ce pitanja i tako...dugo se i temeljito pripremao. Boze, koliko me puta dnevno podsjeti na tebe. Sto je stariji, sve ti je vise nalik. Ne samo fizicki.
Ne volim ovaj grad. Dobro znas da nikad i nisam, cak i kad smo radi tvojeg posla dvije godine ovdje zivjeli. Nikad nismo srasli, ja i Zagreb. Sad ga jos manje volim, jer prepoznajem ulice kuda smo zajedno hodali. Dobro pamtim na kojem je uglu stajao onaj stari kestenjar te jeseni. Poznate su mi i ulice kojim smo se svaki dan vozili od naseg stana na Mlinovima do centra. U ovom gradu je mali napravio prve korake i docekao prvi rodjendan. A meni je najsretniji dan bio kad si konacno zavrsio s poslom ovdje i kad smo, nakon dvije godine, potrpali stvari u nas Peugeot i vratili se doma. Boze, kako mi nedostajes. I nakon tocno godinu i pol dana jednako nedostajes kao i prvog dana. Nedostajes za sve. Za ovo danas, za sve trenutke u buducnosti koje ces propustiti. Da gledas malog kako postaje covjek, da se skupa ponosimo. I dalje se pitam vidis li nas. Daj neki znak, molim te.
subota, 13.03.2021.
Znas, tocno je godina dana otkako sam u jedan mali kofer spakirala osnovne stvari, uzela malog za ruku i preselila se kod mojih. Tada nam je "ostanite doma" bila zivotni moto, pa sam mislila da je prakticnije i jednostavnije da smo svi cetvero pod istim krovom. Meni su dali placeni dopust na poslu, mali je bio online sa skolom i vrijeme smo kratili svatko na svoj nacin. Ja sam puno citala, stara je kuhala, stari gledao televiziju, a mali visio na mobitelu. Navecer smo znali "baciti" partiju remija. Pljeskali smo na balkonima, borili se za komad mesa u mesari, dezificirali stan nakon svakog ulaska i izlaska i cudili se sto nas je to snaslo. Sto se promijenilo zadnju godinu? Bas nista, osim sto je zivot nastavio dalje u odredjenim uvjetima. Maske su nam na licu, ne rukujemo se, ne diramo nepoznate, trudimo se odmaknuti od nepoznatih osoba. Zasto ti ovo pisem? Dugo sam se mislila da li cijepiti maloga, s obzirom na njegovu dijagnozu i s obzirom da spada u izrazito rizicnu skupinu. Milion puta sam se pitala sto bi ti napravio, kakva bi tvoja odluka bila. Sklapala sam u glavi pogodbe tipa ako mislis da ga trebam cijepiti daj mi neki znak, nek zazvoni telefon, nek zalupe vrata....Nista. Kao i obicno, ja sam trebala odluciti. Jucer sam ga cijepila. Pfeizer. Ako ti to nesto znaci. I danas cincim nad njim cijeli dan, pipam po celu, dosadjujem, zanovijetam. I tocno te opet cujem kako govoris da mu nista nije i da ga ostavim na miru. Bilo kako bilo..ti i dalje mirno spavaj, ja sam tu.
srijeda, 24.02.2021.
Godinu i cetiri mjeseca. Jos sam tu gdje si me ostavio. Na balkonu, uz tek prvu kavu u nizu gledam rozi odsjaj dana koji ce se uskoro roditi. Lijepe su ove zore. Svako jutro bude nadu da ce se bas ovaj dan nesto lijepo dogoditi, da je to taj dan kad cu pomisliti da je zivot opet vrijedan zivljenja.
Ne sanjam te vise. Nema te nigdje. Na groblju te ne pronalazim. Nekako sam sebi poslozila u glavi da nisi tamo, da tamo lezi samo potroseno tijelo, a tvoja dusa leti negdje okolo, a ja je ne vidim. Ali zapravo pojma nemam. Sto bih ja, koja s vjerom nikad nisam bila nacisto, mogla znati o tim stvarima. Ali volim misliti da si tamo gore i da me cekas.
Tesko je ovo vrijeme, znas. Odavno me nitko nije nazvao. Ali i ja sam kriva. Distancirala sam se od svih, vise nesvjesno nego sto sam zapravo zeljela, ali uvijek sam se osjecala kao trinaesto prase u drustvu, pa sam pocela izbjegavati grupna druzenja, a oni su prebrzo odustali od mene. Kao i da je njima laknulo sto ne moraju birati rijeci ispred mene, da me ne bi povrijedili. Jer znas kako je, uvijek netko potegne pricu gdje smo sve bili proslih godina, krenu anegdote, pa te netko spomene, jer u svakoj prici si ti bio glavna uloga. Pa nastane tajac, smijeh se prekine i svi pogledi se upere u mene kao da se ispricavaju. A nemaju zasto. I tako...sad sam uglavnom sama. Mali ima svoju ekipu, dobio je neke nove prijatelje, a i sve cesce cujem jedno posebno zensko ime. Ne zabadaj nos, Tihana u njegove stvari, kao da te cujem.Pitaj ga treba mu li mu love, nemoj da malome sto fali. O, Boze, trudim se, ako me vidis, znas da radim najvise sto mogu.
četvrtak, 17.12.2020.
Po svemu procitanom gdje god sam nasla, sad bih debelo, nakon godinu i dva mjeseca, trebala biti na putu oporavka i prihvacanja. Prihvatila sam ja davno, nije to sporno, ali previse mi je. Stvarno mi je previse. Bolest od maloga, ova jebena korona zbog koje je doci do doktora nemoguca misija, sitni problemi na poslu na koje zmurim, jer svjesna sam da su u danjasnje vrijeme posao i redovna plata privilegija i ono najgore-osamljenost. Pojma nisam imala koliko je vrijedno u zivotu kad imas nekoga kome ces na kraju dana istresti sve sto te muci i onu glupacu iz kancelarije do koja uvijek nesto pametuje, i sve ono sto sam nekad nazivala problemima. Nekog tko ce ti reci da se smiris, da se uzrujavas nevaznim ljudima ili tko ce ti upakirano reci da nisi u necemu u pravu. Znala sam ja da me nekad slusas polovicom uha, nemoj misliti da nisam, ali meni to nije bilo vazno, vaznije mi je bilo da se mogu ispuhati i naglas izbaciti sve sto je u meni. Sad nemam kome. Notorna je glupost da te ojaca sve sto te ne ubije. Toliko glupih floskula nemaju veze s vezom, a ukorijenjene su medju ljudima.
srijeda, 16.12.2020.
Neki dan je umro dobri duh ovog grada. Naglo, bas kao i ti. Moje godiste, dvije godine mladji od tebe i s kcerkom koja je godiste naseg sina. Idu skupa u skolu. Zasto ti ovo pisem? Srela sam mu zenu jutros. Prepoznala sam je po stisnutim ramenima i pogledom uperenim u pod. Sitna zena obucena u crno koji skriva pogled od svih, a na ramenima sam osjetila teret i ocaj koji je pritisce. Prisla sam i pruzila joj ruku, nista nisam rekla, a htjela sam toliko toga. Htjela sam joj reci da ce joj sada svasta govoriti. Da voljeni ne umiru, samo se presele u bolji svijet, postanu andjeli koji paze na svoje voljene. Htjela sam joj reci da ce ga vidjeti svuda, u sjeni na zidu dok sama sjedi u mraku, u leptiru koji uleti u stan, u oblacima na nebu. Ucinit ce joj se da ga osjeca svuda, u dodiru na ruci, dodiru po kosi, mirisu koji ce se jos mjesecima provlaciti kroz stan. I povjerovat ce da nije sama. A onda ce dani poceti prolaziti, shvatiti ce da nema nikoga kad je dijete bolesno, dok strepi na ulazu bolnice, da niciju ruku ne stisce i nitko je ne grli oko ramena. Shvatit ce i da nema nikoga s kim ce podijeliti srecu, na dobro poznati broj telefona nitko se ne javlja. Istina, imat ce par bliskih prijatelja koji ce biti tu prvo vrijeme, reci ce joj da ih zove u podne-ponoc kad nesto treba. I cinit ce to prvo vrijeme. Kasnije ce pomisliti da ih gnjavi, ljudi imaju svoj zivot i svoje probleme, pa ce svoju muku poceti zadrzavati za sebe. Gutati ce sve u sebi trudeci se da drugi ne primjete. Bit ce jaka da zastiti dijete, lijecit ce njegove rane, a njene ce krvariti ispod koze. I nece ga vise vidjeti nigdje, ni na sjeni na zidu, ni u oblaku. Prihvatit ce s vremenom da je sama, a da je sve drugo iluzija. Nista joj nisam rekla, jer znam koliko joj sad treba ta varka za koju se grcevito drzi da ne poludi. Bog neka joj da snage.
utorak, 07.07.2020.
Danas je jedan od tezih dana. Jedan od onih kad vadim kalkulator, zbrajam moja primanja, tvoju mirovinu koju prima mali i oduzimam s troskovima, ratom kredita, rezijama i s milion stvari koji mali zeli, a ja mu ne mogu reci da nemamo toliko. Zaklela sam se jos onog dana kad si otisao da njemu nista nece nedostajati, pa taman ja na sebi stedila koliko god mogu. I dalje mu dajem isti dzeparac koji si mu ti davao. Tvoja majka i dalje od mirovine izdvaja za njega 200 kn. Nije bezobrazan, znas njega, vjerujem da bi i shvatio kad bih mu objasnila, ali ne zelim. Boze, kako sam umorna. Umorna i prazna iznutra.
Ima li za mene vise iceg lijepog na ovom svijetu? Svjesna sam da je problem u meni, da ce biti bolje kad samu sebe maknem od negative i pokusam sagledati svijet drugim ocima, ali jos ne mogu. Jos hodam putem spustenog pogleda, jos se bojim muzike u autu pa ne palim radio. Devet mjeseci. Volim te, mirno spavaj.
nedjelja, 05.07.2020.
Sinoc mi je pozlilo, zavrsila sam na hitnoj. Sreca da sam bila kod mojih, da nisam bila sama s malim. Jadno dijete, dozivjelo je jos jedan stres. Zadnjih 9 mjeseci uzelo je svoj danak. Smjestili su me tamo na hitan prijem, izvadili krv, prikljucili na EKG, mjerili tlak i puls, snimili pluca i UZ srca. Sto pitanja, jesam li iscrpljena, sto sam radila kad mi je pozlilo, jesam li se uzrujala. Koji bi odgovor bio tocan? Sto bih trebala reci, a da ne zvucim pateticno i jadno. Nakon sat vremena infuzije pustili su me doma, mojoj izbezumljenoj majci koja je cekala ispred vrata. Jadna i ona sa mnom. Kasnije sam u mraku sobe imala razgovor sa samom sobom. Razum mi kaze da ovako vise ne ide, da se moram skulirati, posloziti u glavi, da ugrozavam sebi zdravlje a dijete me treba zdravu. Jos samo da saznam kako to izvesti i bit ce super.
Mali mora na operaciju. Tako su nam rekli u Zagrebu. Dobio je termin za ulazak u bolnicu krajem ljeta. U dubini duse znala sam da ce tako biti i iskreno da ti kazem ne znam je li bolje da to konacno odradimo ili ne. Umorilo me iscekivanje neceg neizbjeznog, iscekujem i strepim vec godinama, i naravno da se uvijek sve dogodi u nevrijeme. Valjda sve ima svoje razloge zasto je tako.
Znas, ne osjecam te vise. U pocetku sam svemu sto mi je iole bilo neobjasnjivo pripisivala tebi. Leptir na zidu, za vrijeme cice zime kad su svi prozori zatvoreni. Kako je usao? Tvoja slika koju nadjem na podu kad se ujutro ustanem. Covjek koji hoda ispred mene, u majici koju si i ti imao, s lagano gegajucim hodom. Toga vise nema ili ja ne primjecujem. Voljela bih znati gdje si, samo to. Postoji li nesto vise osim crne zemlje. Vidis li nas? Kako bi bilo lakse zivjeti da covjek zna te odgovore. Volim te, zauvijek.
