Moje pismo tebi
nedjelja, 02.05.2021.
Umorna sam. I danas sam tako ljuta na tebe. Neracionalno skroz, znam, ali ne mogu sebi pomoci. Ljuta sam sto si me ostavio u ovakvoj situaciji, svadjam se s tobom i kazem kako je najlakse otici i rijesiti se svih problema, briga i odgovornosti. Kazem ti da mrzim i one koji te spominju i kazu jadan ti. Nisi ti jadan, jadni su oni koji ostaju iza tebe. Svadjam se s tobom u mislima cijelo jutro, a znam da sam otisla kvragu, ali sto sad. Satima stojim ispred hitnog bolnickog prijema jer je mali dobio neku alergiju. Satima gledam rijeku ljudi sto izlazi i ulazi i guess what nitko nije sam. Osim mene. Sjedim na zidicu jer me ne pustaju unutra radi korone, ali mali srecom ima mobitel pa pratim situaciju. I da, rekla sam ti vec, prokleto sam umorna od svega. Previse mi je, cujes li me. Balansiram vec vise od godine i pol dana, dosta mi je sranja i problema, kredita, bolesti, samoce, briga koje nemam s kim podijeliti. Dosta mi je za dva zivota. I ne, nista me od toga nije napravilo boljom osobom, nije me naucilo strpljenju, niti me naucilo da imam vise razumijevanja za druge. Postala sam cinicna, od empaticne osobe koje je lila suze nad svacijim problemima, pa i onim izmisljenim iz filmova, sad ne zalim nikoga. Sad sam smijesna sebi onakva nekada. Jer koga je briga za mene. Svi oni koji su ti bili veliki prijatelji, jer si im trebao, sva ona tvoja silna rodbina koja je zvala u sve sate kad si im trebao, nitko od njih nije godinu dana nazvao i pitao za maloga.Ne za mene, nego za maloga. Od mene vise nemaju koristi, zasto bi se javljali. Danas ih sve mrzim, takav mi je dan. Hvatam se za nju da se ne radpadnem, jer lakse mi je tako. I danas te ne volim.
