Moje pismo tebi
nedjelja, 09.05.2021.
Nisam puno putovala prije tebe. Poneko zimovanje s roditeljima, vikend izleti u okolne zemlje, nista spektakularno. Ti si me uveo u taj uzurbani svijet aerodromskih zgrada, guzve, pozitivnog susura i guranja kofera. Tisuce ljudi na jednom mjestu, razlicitih religija, rase, obicaja. Nikad mi nije bilo dosadno, nekad i satima, sjedati i cekati ukrcaj na slijedeci let i promatrati te ljude toliko razlicite od nas, a opet iste. Zamotane zene s malom djecom iz arapskih zemalja, sarene nosnje Afrikanaca, kosooke koje nikad nisam naucila razlikovati i kojih je uvijek svuda u svijetu bilo najvise.
Sjecas se naseg prvog putovanja? Kupili smo stan par mjeseci prije i ocekivali povrat poreza koji je legao na tvoj racun u svibnju. Nismo ocekivali da ces dobiti toliko i obradovali smo se kao mala djeca. Sjeo si preko puta mene i rekao: Spakiraj ono najosnovnije, krecemo ujutro. Sto nam bude trebalo, kupit cemo usput. Gledala sam te u cudu, jer mali je imao samo 2 godine i nikad ga do tad nisam ostavila samog, bez mene. Ali sve je proslo ok.
Smijesno je sto su ljudi uvijek mislili kako mora da plivamo u lovi . Kako bi putovali da nemamo. Nismo imali. Dovijali smo se na razne nacine, nesto bi ustedjeli, nesto razvlacili na kartice, isipali iz supljeg u prazno. Oboje smo imali dobre place, ali nista vise od tog. Nismo ulagali u stan, nismo mijenjali auto svakih par godina, nismo razmisljali o kupovini apartmana za iznajmljivanje sto je vecina nasih poznanika radila. Kad si otisao majka me pitala bi li bilo bolje da smo stedjeli, umjesto rasipali na putovanja. Koliko god da bi mi sad bilo lakse da imam deblji racun u banci, ne bi. Ne bih dala nijednu nasu uspomenu. Gledam slike u mobitelu i smijem se. Naletim se na onu gdje smo oboje veselo pripiti u Bangkoku. Gledam te ispred Zida placa u Jeruzalemu, sa zidovskom kapicom na glavi. Uspomene iz Kambodze, Vijetnama, Indije...Svaka slika prica svoju pricu.
Ne znam hocu li vise ikada otici nekamo. Mislim da necu. Nije stvar u lovi, jer ne putuje onaj koji ima, nego tko je navikao. Stvar je da nemam s kim. I zato sad sjedim na balkonu i pratim bijele tragove po nebu i isto sam zahvalna Bogu sto sam te imala. Mirno spavaj.
nedjelja, 02.05.2021.
Umorna sam. I danas sam tako ljuta na tebe. Neracionalno skroz, znam, ali ne mogu sebi pomoci. Ljuta sam sto si me ostavio u ovakvoj situaciji, svadjam se s tobom i kazem kako je najlakse otici i rijesiti se svih problema, briga i odgovornosti. Kazem ti da mrzim i one koji te spominju i kazu jadan ti. Nisi ti jadan, jadni su oni koji ostaju iza tebe. Svadjam se s tobom u mislima cijelo jutro, a znam da sam otisla kvragu, ali sto sad. Satima stojim ispred hitnog bolnickog prijema jer je mali dobio neku alergiju. Satima gledam rijeku ljudi sto izlazi i ulazi i guess what nitko nije sam. Osim mene. Sjedim na zidicu jer me ne pustaju unutra radi korone, ali mali srecom ima mobitel pa pratim situaciju. I da, rekla sam ti vec, prokleto sam umorna od svega. Previse mi je, cujes li me. Balansiram vec vise od godine i pol dana, dosta mi je sranja i problema, kredita, bolesti, samoce, briga koje nemam s kim podijeliti. Dosta mi je za dva zivota. I ne, nista me od toga nije napravilo boljom osobom, nije me naucilo strpljenju, niti me naucilo da imam vise razumijevanja za druge. Postala sam cinicna, od empaticne osobe koje je lila suze nad svacijim problemima, pa i onim izmisljenim iz filmova, sad ne zalim nikoga. Sad sam smijesna sebi onakva nekada. Jer koga je briga za mene. Svi oni koji su ti bili veliki prijatelji, jer si im trebao, sva ona tvoja silna rodbina koja je zvala u sve sate kad si im trebao, nitko od njih nije godinu dana nazvao i pitao za maloga.Ne za mene, nego za maloga. Od mene vise nemaju koristi, zasto bi se javljali. Danas ih sve mrzim, takav mi je dan. Hvatam se za nju da se ne radpadnem, jer lakse mi je tako. I danas te ne volim.
