Moje pismo tebi
nedjelja, 09.05.2021.
Nisam puno putovala prije tebe. Poneko zimovanje s roditeljima, vikend izleti u okolne zemlje, nista spektakularno. Ti si me uveo u taj uzurbani svijet aerodromskih zgrada, guzve, pozitivnog susura i guranja kofera. Tisuce ljudi na jednom mjestu, razlicitih religija, rase, obicaja. Nikad mi nije bilo dosadno, nekad i satima, sjedati i cekati ukrcaj na slijedeci let i promatrati te ljude toliko razlicite od nas, a opet iste. Zamotane zene s malom djecom iz arapskih zemalja, sarene nosnje Afrikanaca, kosooke koje nikad nisam naucila razlikovati i kojih je uvijek svuda u svijetu bilo najvise.
Sjecas se naseg prvog putovanja? Kupili smo stan par mjeseci prije i ocekivali povrat poreza koji je legao na tvoj racun u svibnju. Nismo ocekivali da ces dobiti toliko i obradovali smo se kao mala djeca. Sjeo si preko puta mene i rekao: Spakiraj ono najosnovnije, krecemo ujutro. Sto nam bude trebalo, kupit cemo usput. Gledala sam te u cudu, jer mali je imao samo 2 godine i nikad ga do tad nisam ostavila samog, bez mene. Ali sve je proslo ok.
Smijesno je sto su ljudi uvijek mislili kako mora da plivamo u lovi . Kako bi putovali da nemamo. Nismo imali. Dovijali smo se na razne nacine, nesto bi ustedjeli, nesto razvlacili na kartice, isipali iz supljeg u prazno. Oboje smo imali dobre place, ali nista vise od tog. Nismo ulagali u stan, nismo mijenjali auto svakih par godina, nismo razmisljali o kupovini apartmana za iznajmljivanje sto je vecina nasih poznanika radila. Kad si otisao majka me pitala bi li bilo bolje da smo stedjeli, umjesto rasipali na putovanja. Koliko god da bi mi sad bilo lakse da imam deblji racun u banci, ne bi. Ne bih dala nijednu nasu uspomenu. Gledam slike u mobitelu i smijem se. Naletim se na onu gdje smo oboje veselo pripiti u Bangkoku. Gledam te ispred Zida placa u Jeruzalemu, sa zidovskom kapicom na glavi. Uspomene iz Kambodze, Vijetnama, Indije...Svaka slika prica svoju pricu.
Ne znam hocu li vise ikada otici nekamo. Mislim da necu. Nije stvar u lovi, jer ne putuje onaj koji ima, nego tko je navikao. Stvar je da nemam s kim. I zato sad sjedim na balkonu i pratim bijele tragove po nebu i isto sam zahvalna Bogu sto sam te imala. Mirno spavaj.
