Moje pismo tebi
utorak, 15.06.2021.
Jutros sam se probudila puna elana, s nekom pozitivnom energijom. Vanka je vruce, pocelo je ljeto, a ja na godisnjem. I dok sam uobicajeno pila svoju prvu jutarnju kavu stigla je facebookova notrifikacija. Pogledajte svoje uspomene. Ti i ja zagrljeni ispred Eiffelovog tornja. Nas prvi odlazak u Pariz. Prije devet godina. Gledam sliku, prozivljavam taj dan opet i opet. Meni je kosa duza i tamnija, ti si nesto mrsaviji. Grlis me oko ramena. Ne mogu se sjetiti tko nas je slikao, vjerojatno si zamolio nekog u prolazu. I sretni smo, bas se vidi da smo sretni. Sada se mislim da sam samo znala da ce nas zajednicki zivot biti toliko kratak imala bi vise srpljenja za tvoje musice. Cesce bih ti govorila koliko te volim i koliko mi znacis. Ne bih trosila vrijeme na povremenu nervozu, smijesne prepirke oko banalnih i glupih stvari. Vise bih cijenila nase trenutke, ne bih uzimala zdravo za gotovo sve one lijepe stvari koje smo zajedno gradili. I zato oprosti mi na svemu tome, nisam znala. Nisam znala...
