Moje pismo tebi
nedjelja, 05.07.2020.
Sinoc mi je pozlilo, zavrsila sam na hitnoj. Sreca da sam bila kod mojih, da nisam bila sama s malim. Jadno dijete, dozivjelo je jos jedan stres. Zadnjih 9 mjeseci uzelo je svoj danak. Smjestili su me tamo na hitan prijem, izvadili krv, prikljucili na EKG, mjerili tlak i puls, snimili pluca i UZ srca. Sto pitanja, jesam li iscrpljena, sto sam radila kad mi je pozlilo, jesam li se uzrujala. Koji bi odgovor bio tocan? Sto bih trebala reci, a da ne zvucim pateticno i jadno. Nakon sat vremena infuzije pustili su me doma, mojoj izbezumljenoj majci koja je cekala ispred vrata. Jadna i ona sa mnom. Kasnije sam u mraku sobe imala razgovor sa samom sobom. Razum mi kaze da ovako vise ne ide, da se moram skulirati, posloziti u glavi, da ugrozavam sebi zdravlje a dijete me treba zdravu. Jos samo da saznam kako to izvesti i bit ce super.
Mali mora na operaciju. Tako su nam rekli u Zagrebu. Dobio je termin za ulazak u bolnicu krajem ljeta. U dubini duse znala sam da ce tako biti i iskreno da ti kazem ne znam je li bolje da to konacno odradimo ili ne. Umorilo me iscekivanje neceg neizbjeznog, iscekujem i strepim vec godinama, i naravno da se uvijek sve dogodi u nevrijeme. Valjda sve ima svoje razloge zasto je tako.
Znas, ne osjecam te vise. U pocetku sam svemu sto mi je iole bilo neobjasnjivo pripisivala tebi. Leptir na zidu, za vrijeme cice zime kad su svi prozori zatvoreni. Kako je usao? Tvoja slika koju nadjem na podu kad se ujutro ustanem. Covjek koji hoda ispred mene, u majici koju si i ti imao, s lagano gegajucim hodom. Toga vise nema ili ja ne primjecujem. Voljela bih znati gdje si, samo to. Postoji li nesto vise osim crne zemlje. Vidis li nas? Kako bi bilo lakse zivjeti da covjek zna te odgovore. Volim te, zauvijek.
