Moje pismo tebi
srijeda, 07.04.2021.
U Zagrebu smo. Ne, nismo dosli malome na kontrolu, tu smo iz drugih razloga. Mali, kao najbolji ucenik u generaciji, pozvan je u Sabor. Postavljat ce pitanja i tako...dugo se i temeljito pripremao. Boze, koliko me puta dnevno podsjeti na tebe. Sto je stariji, sve ti je vise nalik. Ne samo fizicki.
Ne volim ovaj grad. Dobro znas da nikad i nisam, cak i kad smo radi tvojeg posla dvije godine ovdje zivjeli. Nikad nismo srasli, ja i Zagreb. Sad ga jos manje volim, jer prepoznajem ulice kuda smo zajedno hodali. Dobro pamtim na kojem je uglu stajao onaj stari kestenjar te jeseni. Poznate su mi i ulice kojim smo se svaki dan vozili od naseg stana na Mlinovima do centra. U ovom gradu je mali napravio prve korake i docekao prvi rodjendan. A meni je najsretniji dan bio kad si konacno zavrsio s poslom ovdje i kad smo, nakon dvije godine, potrpali stvari u nas Peugeot i vratili se doma. Boze, kako mi nedostajes. I nakon tocno godinu i pol dana jednako nedostajes kao i prvog dana. Nedostajes za sve. Za ovo danas, za sve trenutke u buducnosti koje ces propustiti. Da gledas malog kako postaje covjek, da se skupa ponosimo. I dalje se pitam vidis li nas. Daj neki znak, molim te.
